Neiskorištena prilika

Predstava Zavičaj, zaborav nastala prema istoimenome romanu Ludwiga Bauera donosi priču o identitetskom rasapu obilježenome potiskivanjem podrijetla, migracijom, traumama i ideološkim lomovima koji brišu zavičaj i oblikuju osjećaj krivnje. Lutajući Europom, mijenjajući jezike, režime i društvene uloge, Lukan pokušava dokučiti istinu o vlastitom podrijetlu iz perspektive kolektivne povijesti podunavskih Švaba, tragične i često zanemarene zajednice obilježene političkim manipulacijama, prisilnom asimilacijom i povijesnim zaboravom.

A. Jakupčević kao Lukan/Ludwig i M. Tustanovski kao Monika u jednoj od rijetkih uspjelih scena / Snimio Kristijan Cimer

Velika ansambl predstava (više od dvadeset i pet glumaca) u režiji Jasmina Novljakovića, dramatizaciji Bauera i Novljakovića te dramaturgiji Mateja Sudarića pokušava artikulirati iznimno kompleksan predložak, ali postaje žrtvom vlastite nespremnosti da išta od te građe radikalno svede ili dramaturški jasnije organizira. Umjesto čvrsto izgrađenih scena, nižu se skicoidni, fragmentirani prizori koji se smjenjuju mehanično, bez unutarnjih prijelaza i prostora da se dramski odnosi razviju. Ionako preopterećenu radnju dodatno zagušuju kontinuirano ponavljane epizode Lukanovih zavodničkih uspjeha te songovi koji, iako scenski atraktivni, ostaju dramaturški suvišni te oduzimaju ionako skučen vremenski okvir. Jedina scena koja zaista diše jest ona između Lukana i nastavnice, gdje napokon malo više vremena i izvrsna kemija između Antonija Jakupčevića i Mateje Tustanovski stvaraju emocionalni luk i motivacijsku jasnoću koja ostatku predstave nedostaje. Osim navedenog, središnja perspektiva podunavskih Švaba u ovakvom konceptu također predstavlja problem. Umjesto univerzalne priče o identitetu, sjećanju i zaboravu, predstava se temelji na političkoj jednostranosti koja ne proizlazi iz dramske situacije, odnosa među likovima i njihovih unutarnjih konflikata, nego ključne poruke dolaze kao deklarativni iskazi koji se sporadično izvikuju, čime se gubi prostor za gledateljevo vlastito tumačenje te predstava poprima obilježja agitpropa.

Scenografija Zlatka Kauzlarića Atača (preko pedeset promjena) minimalistička je i funkcionalna, logično prilagođena velikom broju kratkih prizora. Kostimografija Jasminke Petek Krapljan jasno ocrtava povijesne prijelaze, dok svjetlo (Atač i Tomislav Kobia) i projekcije (Josip Grizbaher) uspješno premještaju fokus i dodaju značenje vizualno ogoljenoj sceni. Glazba Ane Stanković podcrtava atmosferu te uspješno zamjenjuje trenutke koje dramska radnja ne uspijeva ili ne stigne nositi.

U ansamblu se istaknulo nekoliko članova poput Antonije Mrkonjić (Mila) koja uspijeva ocrtati snažan i slojevit lik žene razorene ratnom traumom i poslijeratnim poniženjem, a njezina izvedba istovremeno je precizna, suzdržana i duboko emotivna. Uz nju, Ivan Ćaćić (Milan) potvrđuje svoju iznimnu pouzdanost, s lakoćom zadržava fokus čak i u epizodama koje bi lako skliznule u prazno, donoseći promišljenu mjeru i izražajnu nijansiranost. Antonio Jakupčević, suočen s dramaturški pasivnim i fragilno konstruiranim likom Lukana/Ludwiga, unosi unutarnju napetost i tiho očajanje koje povremeno eksplodira u emotivnim prodorima, čime liku daje težinu i prisutnost na sceni. Njegova interakcija s Matejom Tustanovski (nastavnica Monika) donosi jednu od rijetkih scena u kojoj se uspijeva ostvariti psihološka motivacija i dramaturška jasnoća. Mateja Tustanovski u toj minijaturi zrači autentičnošću, suptilnošću i glumačkom inteligencijom. Dječje uloge, koje izvode Roko Hanzer, Sven Radičević, Luka Sarkanjac i Tin Jamnić, oduševljavaju prirodnošću i disciplinom, osobito s obzirom na njihovu dob i složenost teme. Posebno treba pohvaliti i studente treće godine Glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, koji su se profesionalno integrirali u ansambl i u skupne prizore unijeli kolektivnu jasnoću, koncentraciju i scensku energiju.

Zavičaj, zaborav predstava je koja otvara važna i osjetljiva pitanja o povijesnim traumama, zatomljenim identitetima, osjećaju krivnje i potrazi za pripadanjem. Međutim, zbog nespremnosti da se dramaturški pročisti i jasno usmjeri, propušta priliku da te teme zažive u punoj emocionalnoj i scenskoj snazi. Umjesto da se oblikuje kao zaokružena dramska parabola o čovjeku izgubljenom u vrtlogu povijesti, predstava ostaje niz fragmentiranih prizora ostavljajući dojam narativne ilustracije umjesto unutarnjeg iskustva. Dodatno, dramaturški nametnuta, a ne odigrana dominacija jednog povijesnog pogleda sužava prostor za interpretaciju i gledateljevu identifikaciju, osobito u trenutku kada suvremeno kazalište sve više traži nove glasove, slojevitost i inkluzivnost. Zbog svega toga, prva premijera sezone ostavlja dojam neiskorištene prilike.