Narodni vladari, naselja i izgubljene krune: što znamo o ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj?

U povodu 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva ponovno se u znanstvenim i javnim krugovima otvara pitanje: što zapravo znamo o hrvatskim knezovima i kraljevima ranog srednjeg vijeka? To fascinantno i često tajanstveno razdoblje naše povijesti i dalje ostaje u velikoj mjeri neistraženo i neshvaćeno, unatoč brojnim naporima historiografije. O toj temi razgovarali smo s Goranom Bilogrivićem, medievistom s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji naglašava važnost interdisciplinarnog pristupa i znanstvene poniznosti prema izvorima koji su nam na raspolaganju.

Izvor Filozofski fakultet u Rijeci

Gospodine Bilogriviću, hrvatsko ranosrednjovjekovno razdoblje poznato je po oskudnosti izvora i mnoštvu nepoznanica. Kako se povjesničari danas nose s tim izazovima?

S obzirom na to da raspolažemo vrlo ograničenim pisanim izvorima, posebno domaćima, nužno je da ovom razdoblju pristupimo interdisciplinarno. To znači da povijest trebamo povezati s arheologijom, povijesnom antropologijom, genetikom i sličnim disciplinama koje nam pomažu doći do podataka koje tekstualni izvori ne pružaju. Korištenjem metoda drugih znanosti – poput genetičkih analiza ili analize izotopa u kostima – možemo rekonstruirati prehranu, rasvijetliti pitanja podrijetla i kretanja pojedinaca, kao i strukturu zajednica. To su podaci koji nam omogućuju dublje razumijevanje svakodnevnog života ljudi tog vremena. Potrebno je ponovno razmotriti čak i temeljne historiografske narative, kao što dobro pokazuje nedavni rad jednog mladog povjesničara koji preispituje genealoške linije vladara iz 9. i 10. stoljeća. U konačnici, želimo znati ne samo kada su vladali pojedini knezovi i kraljevi, nego i tko su bili ljudi koji su činili njihovo društvo.

Kako izgleda društvena struktura tog doba? Imamo li sliku svakodnevnog života običnih ljudi?

To je jedan od ključnih izazova. Naše znanje o tadašnjem društvu najviše proizlazi iz podataka o elitama – kraljevima, knezovima, županima – jer su oni ostavili tragove u pisanim izvorima i atraktivnije arheološke nalaze. Međutim, pokušavamo saznati više o običnim ljudima putem analize groblja, odnosno skeletnih ostataka. Iz tih nalaza možemo iščitati prehrambene navike, fizičko zdravlje i opću životnu razinu ljudi. Izotopske analize, primjerice dušika, govore nam tko je jeo više mesa, a tko uglavnom biljnu prehranu. To nije tek tehnička informacija – to je slika društvenih razlika. Pritom moramo biti pažljivi: ako netko nije pokopan s grobnim prilozima, ne znači nužno da je bio siromašan. Možda se radilo o drugačijim pogrebnim običajima, možda je pokopan u svili koja se nije očuvala. Materijalna je kultura varljiva ako je ne tumačimo pažljivo.

Što znamo o titulama hrvatskih vladara i njihovom statusu? Kada možemo s pouzdanjem reći da je netko bio „kralj“?

Prva pojava titule rex obično se veže za Tomislava 925. godine, no kako o njegovoj vladavini ne znamo gotovo ništa, ostaje otvoren prostor za brojne rasprave. Raniji vladari, poput Trpimira, koristili su u pravilu naslov dux, što u tadašnjem kontekstu označava vojskovođu ili regionalnog upravitelja podređenog višem autoritetu, poput franačkog vladara. Franački izvori često koriste titulu rex za vladare na periferiji carstva u barem polunezavisnom položaju, kao i one izvan njegovih granica. Iako se Trpimir možda titulira knezom Hrvata „Božjom pomoću“, što bi tituli davalo sakralni prizvuk, legitimacija vlasti tada još nije dolazila kroz božansko pravo, kao u Bizantu, nego prvenstveno kroz ratničku moć i podršku župana. Vladari poput Branimira i Muncimira ili Mutimira također pokazuju elemente samostalnosti, iako ne koriste kraljevsku titulu. Titula princeps, koju nalazimo kod Muncimira, ukazuje upravo na to i sama po sebi govori o kompleksnosti tadašnje vlasti. Možemo reći da knezovi nisu živjeli u velikom luksuzu, kao i da su u 9. stoljeću knezovi bili itekako smjenjivi. Različiti pretendenti na vlast naprosto su znali ukloniti ili čak ubiti svog prethodnika. Tako je Domagoj došao na vlast nakon Trpimira na način da je protjerao njegove sinove. Domagojeve sinove protjerao je Zdeslav, iz roda Trpimira, da bi knez Branimir ubio Zdeslava. To je očito bio dovoljno legitiman način dolaska na vlast. Pretendent na vlast to nije mogao napraviti bez svoje ratničke družine i nešto šire potpore lokalnih moćnika.

Postoje li materijalni tragovi koji nam govore kako su ti vladari izgledali, što su nosili, kakve su insignije imali?

Najkonkretniji prikaz vladarske figure imamo na pluteju oltarne ograde krsnog zdenca u splitskoj krstionici čije se izvorno mjesto povezuje s crkvom sv. Petra i Mojsija u Solinu. Vjeruje se da bi to mogao biti prikaz kralja Zvonimira ili njegova prethodnika Krešimira IV., ali to nije moguće potvrditi sa sigurnošću. Ako je to realan prikaz kraljevske krune, onda bismo imali trag onih insignija koje spominje Toma Arhiđakon. Detalji su dodatno ograničeni i vrstom medija prikaza, kamenom. Na tom reljefu vidimo figuru s krunom, što implicira kraljevsku vlast, ali ne znamo od kojeg je materijala kruna bila izrađena, je li imala dragulje, i slično. Pretpostavlja se da je Zvonimir, koji je primio krunu, mač i žezlo od pape, morao imati novu krunu, a da je prethodnu negdje pohranio – gdje točno, ne znamo. Legende da se nalazi u Vrani, gdje je bio samostan darovan papi, samo su mnogo kasnije tvrdnje bez ikakve osnove. Moguće je da su postojale barem tri različite krune kroz povijest – jedna papinska, jedna bizantska i jedna još starija. Ali sve su to, nažalost, nagađanja jer nemamo konkretne fizičke ostatke.

Postoje li grobovi tih kraljeva? Gdje su pokopani naši prvi vladari?

To je jedno od najzagonetnijih pitanja. Imamo spomen o mauzoleju kraljice Jelene u Solinu, gdje su, prema pisanju Tome Arhiđakona, pokopani brojni kraljevi i kraljice, ali konkretni arheološki ostaci su minimalni. U Biskupiji pokraj Knina postoje sarkofazi i drugi grobovi s luksuznim prilozima – mačevima, franačkim ostrugama – što upućuje na pripadnike elite, ali nije moguće sa sigurnošću reći da se radi o vladarima. Identifikacija je posebno otežana jer grobovi nisu označeni imenima. Slični nalazi postoje i u Vaćanima kod Bribira. Postoji mogućnost da su to bili župani ili drugi lokalni moćnici, no povezivanje konkretne osobe s određenim grobom u ovim je slučajevima nemoguće.

Jesu li ti nalazi ograničeni samo na elitu, ili možemo govoriti o širem društvu?

Analiza jednostavnijih grobova i osobito cijelih groblja i dalje je najvažniji alat za razumijevanje šireg društvenog konteksta. Kroz izotopske i genetske analize može se rekonstruirati ne samo prehrana, nego i biološka srodnost između ljudi pokopanih na istom lokalitetu. Pojedini europski projekti primjenjuju upravo takvu metodologiju: analiziraju se cijela groblja, uzimaju se uzorci od većine ukopanih, i tada se mogu postaviti šire hipoteze o načinu života i organizaciji zajednica. To je smjer u kojem i mi moramo ići kako bismo proširili
spoznaje.

Zašto nemamo sačuvanih naselja iz tog doba? Gdje su živjeli ti ljudi?

To je vrlo važno pitanje. Unatoč arheološkim istraživanjima koja traju dulje od 140 godina, osobito u dalmatinskom zaleđu, nismo pronašli autentična naselja iz 9. ili 10. stoljeća. Moguće je da su ta naselja bila građena od drveta i drugih lako propadljivih materijala. Danas nam slika Dalmatinske zagore sugerira kamene kuće, ali to je slika iz 18. ili 19. stoljeća. U ranom srednjem vijeku ljudi su možda živjeli i u drvenim nastambama, na brežuljcima, uz rijeke ili rubove polja. Tragovi takvih naselja ne ostaju sačuvani u svim vrstama tla, kao što nisu vidljivi ni u današnjem krajoliku. Zato je nužno što više koristiti multidisciplinarni pristup, geofizička istraživanja i, naravno, povećati broj ciljanih arheoloških iskapanja.

Hrvatski kraljevi vladali su i širim područjem – sve do Panonije. Imamo li tragove o njihovoj prisutnosti na tim prostorima?

Imamo razne isprave koje pokazuju da su vladari boravili na više lokacija: Nin, Knin, Biograd, Solin... Nisu imali stalnu prijestolnicu, već su putovali i boravili u različitim rezidencijama, često kod svojih podanika. Zvonimir spominje „našu kraljevsku vilu“ kod Knina – možda mu je to bilo omiljeno boravište. Takva praksa bila je uobičajena u ranom srednjem vijeku. Oni koji su ostvarivali vlast u panonskim predjelima sigurno su putovali i boravili i tamo, no takvih podataka nažalost nemamo. Ni Karlo Veliki nije imao jedan glavni grad, nego je obilazio kraljevstvo. Hrvatski su vladari, logično, činili isto.

I za kraj, koja su tri ključna istraživačka cilja za bolju rekonstrukciju ovog raz­doblja?

Teško je ciljeve svesti samo na tri, no među njima bi mogli biti sljedeći: prvo, sustavne znanstvene analize ostataka kostura – jer one omogućuju konkretna saznanja o prehrani, zdravlju i mobilnosti ljudi. Drugo, otkrivanje i proučavanje naselja – jer naselja govore o životu, a grobovi više o smrti. I treće, pokušaj identifikacije vladarskih rezidencija i grobnica – jer bez toga vladarski aspekt ostaje necjelovito razmotren. Sve to zahtijeva dugotrajan, temeljit i financijski podržan znanstveni rad.