Ljubav unatoč i usprkos

Poetska drama (zapravo dramski solilokvij) Your Love Is King Espija Tomičića osovljena je oko dva procesa – jedna tranzicija i jedan karcinom. Majka proživljava terminalnu fazu raka dojke. Sin upravo prolazi tranziciju. Sasvim su to intimni događaji. U svom se tekstu Espi Tomičić i ne trudi previše poopćiti ih. Intima ostaje neokrnjena, ne pretendirajući na opća mjesta, na identifikaciju i apstrahiranje. Možda tek na otpuštanje, emocionalno iskrcavanje, skidanje tereta s leđa i raspakiravanje prtljage. Identifikacija, uostalom, i nije proces koji određuje autor.

Dvojstvo neimenovanog protagonista Laura Anić-Kalinger i Matija Gašpari ostvaruju u stalnom nizu fizičke i verbalne rastrganosti, smjelom scenskom pokretu i glasovnom nadopunjavanju / Snimio Sven Mrkonjić

Druga Tomičićeva drama praizvedena na zagrebačkim pozornicama u kratkom vremenu (Budi uvijek kao zmaj, u produkciji HNK u Zagrebu, postavila je u rujnu Olja Lozica u plesnoj dvorani Lada, a nakon otvaranja HNK2 predstava je preseljena tamo) pokazuje sve odlike formirane estetike. Poetski diskurs u srazu s iskrenošću (ili možda bolje, otvorenošću – o iskrenosti nije suditi onome tko događaje nije proživio) obilježje je Tomičićeva stilskog i estetskog nazora čitljiva u objema predstavama. No, dok je Budi uvijek kao zmaj ne sasvim uvjerljivim paralelizmima između disfunkcionalnog djetinjstva protagonista i iskustava djece u suvremenim ratnim zonama, pokušavala graditi (samo)aktualizaciju, Your Love Is King tome ne pribjegava. Umjesto aktualizacije, koja bi možda intuitivno dovela do snažnijeg rezoniranja značenja, redateljica Rajna Racz i dramaturg Jan Samek odlučuju se za postupak protivan intuiciji. Dodatno poetiziraju Tomičićev tekst, čija je stilska vrlina već ostvarena poetizacijom boli koja joj se naoko opire. Dodajući Jesenjinove stihove (u prijevodu Vladimira Gerića i Radomira Venturina) na sceni integrirane u Tomičićev tekst. Stvarajući slike koje su manje oživotvorenje i ilustracija, a više apstrahiranje i kreacija scenskih znakova polivalentnog i složenog značenja (scenografkinja Sara Haas, kostimografkinja Petra Bobić, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik). Rezultat povremeno podsjeća na dioramu ili svojevrsne tableaux vivants, no u osnovi je zanimljivo i uspješno pomaknuo tekst.

Nekoliko nabacanih starih madraca, mnoštvo hrvatsko-njemačkih rječnika (majčino se liječenje odvija u njemačkom Ingolstadtu), grafoskopi, jastuci, mikrofoni, stube, scenografska skela, sve je to nagomilano u prizorištu kojim se kreće peteročlani ansambl. U njemu, središnji, autorski i dramski, intradijegetički svakako, glas preuzima dvoje najmlađih, Laura Anić-Kalinger i Matija Gašpari, čime se ostvaruje zanimljiva i ispravna dioba lika pripovjedača na dvojstvo ženskog i muškog, isto ono koje se u tranziciji lomi i suobličuje. A proces suobličavanja, ali i nerazumijevanja, uspostavljen je i između protagonista i majke. Dok ona između operacija i kemoterapija gubi grudi kako bi se pokušala spasiti od bolesti, protagonist ih gubi u tranziciji, što je vješto naznačeno završnim povezom na prsima kao odrednicom kostima. Sve što je izvanjsko vodi daljnjim nerazumijevanjima, od Dinama (pjevanje navijačke himne djeluje kao kontrast naslovnoj pjesmi, čije je odjeke kroz scensku glazbu provukao skladatelj Marin Živković), preko speeda, droge od koje su sada svi, navodno, „čisti“, do jednostavne, djetinje bliskosti zamatanja pokrivačem. No, u tom nerazumijevanju često sasvim praktičnih implikacija (protagonist u upitniku koji mora ispuniti prije početka primanja hormonske terapije izrijekom naznačuje kako mu nitko u obitelji ne boluje od malignih bolesti), kao krik iz prigušenih madraca, koji samo ogoljeni i ustima prineseni mikrofon može stvarno uhvatiti, viče potreba za bliskošću. Obiteljskom. Emocionalnom. Ljudskom. Unatoč svim razlikama i aporijama nerazumijevanja, usprkos svim patnjama.

Dvojstvo neimenovanoga protagonista Laura Anić-Kalinger i Matija Gašpari ostvaruju u stalnom nizu fizičke i verbalne rastrganosti, smjelom scenskom pokretu i uvjerljivom glasovnom nadopunjavanju, što njihovu kreaciju čini čvrstom i snažnom. Antonija Stanišić Šperanda majku je oblikovala kao ranjenu, psihički i fizički izmučenu osobnost, čiji karakter, međutim, nije izgubio sve ono što ju je činilo tako dalekom protagonistu. Odjeci daljine, vizualno naznačene pozicijom na scenografskoj skeli, a značenjski time što uglavnom izgovara Jesenjinove stihove, jedino su što preostaje od oca, kojega tako, odgovarajuće distancirano, igra Sven Medvešek. Brat Domagoja Jankovića lik je čija je tjelesnost način borbe sa stvarnošću, što je dokazano rutinski Janković i prikazao.

Gavellina Your Love Is King, ukratko, pokazuje da poetskoj drami, kako bi bila relevantna, nije potrebno upisivati aktualizacijske paralelizme. Dovoljno je zaista dopustiti prodor emociji.