Lektira i mentalno zdravlje

Ako biste u koji internetski preglednik utipkali ključne riječi povezane sa školskom lektirom, sigurno biste pronašli mnogo vapaja nastavnika, knjižničara i drugih stručnjaka, a koji se daju svesti pod isti zajednički nazivnik: učenici čitaju sve manje – ili ne čitaju uopće. Istina, u svijetu u kojemu im je gotovo sve dostupno jednim klikom ili dodirom ekrana (knjižničarka Višnja Beus jednom je rekla da mladi danas skakuću po linkovima, a tom je rečenicom, čini mi se, pogodila srž problema s čitanjem!), sjesti jedan na jedan s mrtvim slovom na papiru i zadržati koncentraciju dužu od trajanja jednoga reelsa – čini se kao nemoguća misija. 

Učinimo li književne likove jednima od nas, možemo mnogo toga naučiti od njih / Izvor Pixabay

Nije stoga neobično da se raznim reformama i novim pristupima obradi lektire stalno pokušava promijeniti ovaj loš trend, a svoj su doprinos tome u školskoj godini 2025/2026. odlučite dati i profesorice Hrvatskoga jezika Prirodoslovne škole Vladimira Preloga Lana Rušnov Perić i Svjetlana Štampar.

U suradnji sa školskom socijalnom pedagoginjom Tihanom Mikičić osmislile su projekt Likovi u meni koji povezuje književnost i mentalno zdravlje učenika kritičkim promišljanjem o književnim djelima i likovima, s ciljem jačanja socijalno-emocionalnih vještina te poticanja čitateljskih navika. Projekt se sastoji od nekoliko različitih, ali srodnih aktivnosti koje će se provoditi tijekom školske godine. Prvi dio projekta čine radionice na satima obrade lektirnih djela. U onoj naziva Likovi u meni učenici su Shakespeareov klasik, tragediju Hamlet, promatrali tražeći poveznice s glavnim dramskim osobama, na taj način razvijajući i osnažujući empatiju. Lako je osuditi Hamleta što je bio tako neodlučan u provedbi osvete smrti vlastitoga oca dok god se ne stavite u njegovu kožu i zapitate: A bih li ja baš tako lako ubio vlastitoga strica zbog nečega što mi je rekao – duh? Učenica Marta Gojević, stavljajući se u ulogu Gertrude, Hamletove majke, napisala je: Moram s njime razgovarati o ovome i objasniti svoju stranu. Ne bih htjela zbog istoga događaja izgubiti i muža i sina. Nije li zaključak da se razgovorom može riješiti većina problema i sukoba – izvrstan rezultat čitanja ove stare tragedije? Empatija zahtijeva stav: možda ne razumijem sve, ali poštujem kako se osjećaš. Učinimo li književne likove (one koji se kriju iza tih mrtvih slova na papiru) jednima od nas – možemo mnogo toga naučiti od njih, a možda i poželjeti češće se družiti s njima (a ne samo zato što ih moramo čitati za odličnu ocjenu).

Na radionici Likovi kao ogledala učenici su obrađivali Kafkin Preobražaj. Pitali su se kolika je razlika između privatnoga i javnoga ja, odnosno jesmo li svi mi ponekad poput Kafkina glavnoga lika sakriveni iza niza uloga koje moramo tumačiti svakoga dana, bez prilike da istinski budemo ono što jesmo. Učenici su, kao važnu poruku djela, zapisali: Gregor je zaboravio na svoju unutarnju snagu jer je živio pod pritiskom očekivanja drugih. Napetost koja se rađa zbog neravnoteže između onoga što pokazujemo drugima i onoga što stvarno jesmo čest je rezultat te unutrašnje borbe, a autentičnost se čini kao najteži dnevni zadatak.

Radionice su samo dio onoga što učenike čeka u ovome projektu tijekom kojega će i pisati i snimati podcaste i razgovarati s brojnim gostima. Istina, ispod rečenice koju je svojedobno o lektiri zapisao Pavao Pavličić – Kad sam ja išao u školu, onda sam lektiru u isto vrijeme i volio i mrzio – vjerojatno bi se mogao potpisati gotovo svaki srednjoškolac kada se tjednima bori s čitanjem brojnih književnih djela koja su za njega odabrali drugi, ali upravo su zato novi pristupi lektiri uvijek dobrodošli i u učeničkim i u nastavničkim redovima, a intertekstualnost i intermedijalnost kojima je ovaj projekt obogaćen dodatno mu daju na vrijednosti. Vjerujemo da će njegova daljnja provedba dovesti do mnogih novih zanimljivih spoznaja.