Jezovito bajkovito

Prvi film s imenom Frankenstein u nazivu bio je američki kratki dokumentarni Frankensteinov vijadukt (1899) neznanog autora, danas izgubljen, a u njemu nije bila riječ o liječniku Victoru Frankensteinu i živomu stvoru kojeg je sastavio od dijelova ljudskih trupala, već je prikazivao željezničku kompoziciju kako prolazi građevinom iz naslova, čeličnom konstrukcijom koja i danas premošćuje kotlinu u Bijelom gorju u američkoj saveznoj državi New Hampshire. Ni ime vijadukta nije bilo povezano s glasovitim književnim djelom, već mu je nadjenuto prema obližnjoj Frankensteinovoj stijeni, koja je pak imenovana prema njemačkom useljeniku Godfreyu Frankensteinu, slikaru koji je sredinom 19. st. rado posjećivao taj kraj.

Frankenstein zanosi elegantno silovitom energijom i zatravljuje vizualnošću

Prvi film snimljen prema romanu Frankenstein ili moderni Prometej (1818) engleske spisateljice Mary Shelley bio je američki, šesnaestominutni Frankenstein (1910) u režiji J. Searlea Dawleyja i produkciji Thomasa Alve Edisona, a zainteresirani ga danas mogu slobodno pogledati na YouTubeu. Otad je snimljeno više od šeststo cjelovečernjih i kratkih filmova te osamdesetak televizijskih serija izravno nadahnutih djelom koje se drži jednim od prvih književnih ostvarenja znanstvene fantastike. Prvi svjetski slavan i uspješan film biva američki Frankenstein (1931) koji je, kao i njegov nastavak Frankensteinova nevjesta (1935), oba u režiji Jamesa Whalea i s Borisom Karloffom u ulozi stvora, do danas održao status najuspjelije ekranizacije Shelleyina romana. Na razmjerno dobru glasu je i niz britanskih filmova (1957‒1974) u režiji Terencea Fishera, s Peterom Cushingom kao zlosretnim vizionarskim znanstvenikom, a među najpopularnijima su i komedije, odnosno parodijske inačice Abbott i Costello susreću Frankensteina (1948) Charlesa Bartona i Waltera Lantza te Frankenstein junior (1974) Mela Brooksa, dok među brojnim bizarnijim naslovima iskače, primjerice, Jesse James susreće Frankensteinovu kćer (1966) Williama Beaudinea.

Posljednji zapažen izdanak bio je Frankenstein (1994) u režiji Kennetha Branagha, u izvorniku imenovan Mary Shelley’s Frankenstein čime se htjela naglasiti vjernost predlošku, odnosno slojevitosti i širini tema i područja koje zahvaća roman, dok je većina filmskih prilagodbi bila svedena na jednostavnu potku o strašnom čudovištu koje terorizira okolinu. Težnja zadržavanja višeznačnosti tom je filmu, u kojem je nevoljno čeljade tumačio Robert De Niro, a ambicioznog znanstvenika sam Branagh, donijela i mnoge pohvale, no mnogi su, ne odričući mu hvalevrijedne nakane, prosudili da je riječ ponajprije o zamornom okušaju što zvoni ispraznom, neki rekoše čak i branagovski pretencioznom pompoznošću.

Najnoviji Frankenstein, dvoipolsatno čedo meksičkog sineasta međunarodne karijere Guillerma del Tora (1964) također je iznimno ambiciozno ostvarenje što želi zahvatiti široko, ispod površine i onkraj jednokratnog zastrašivanja, a to čini znatno uspješnije od britanskog mu kolege. Kao što se za Del Torov prethodni film, stop-animacijski Pinokio (2022), procijenilo da je – uz animiranog Pinokija (1940) Normana Fergusona, T. Heeja i Wilfreda Jacksona, u produkciji Walta Disneyja – najbolja filmska inačica istoimene bajke iz 1883. Talijana Carla Collodija, tako se smatra i da je ovaj Frankenstein dometnuo do najviših visina filmskog oblikovanja riječi, misli i zamisli predloška Mary Shelley.

Naročito sklon promišljanju svijeta kroz prikazivanje odnosa čovjeka i čovjekolikih, no ipak neljudskih bića, koja su ključni likovi u gotovo svakom njegovom filmu, Del Toro je o ekranizaciji Frankensteina – priče u mnogočemu slične priči o Pinokiju i Geppettu – maštao desetljećima, zamišljajući taj film kao ostvarenje svojih snova, čak se, veli, pribojavajući konačno ga ostvariti, jer što nakon toga?

Ponajprije impresivan spektakl (bez masovnih prizora) nadahnutog filmotvorca, Frankenstein zanosi elegantno silovitom energijom i zatravljuje vizualnošću – ambijentiranjem, teksturama, voluminoznošću, koloritom, svjetlosno, pokretima kamere (danski snimatelj Ed Laustsen nominiran je za nagradu Oscar za dvije dosadašnje suradnje s Del Torom, Oblik vode iz 2018. i Ulicu noćnih mora iz 2022) – te ugođajem bajkovitosti u kojoj, dakako, ne mora sve biti uvjerljivo, ali jest povezano s prepoznatljivom nam zbiljom koju čita i predstavlja u prenesenome značenju. Skladno proževši jezu, pustolovinu, psihološku, obiteljsku i društvenu dramu, melodramu, romansu i znanstvenu fantastiku, Del Toro je ostvario još jedno dojmljivo, osebujno, majstorsko, neugodno, no lijepo, dirljivo i uzbudljivo djelo povišena tona i nevesela pogleda na svijet, ljudsku narav i odnose.