Jezik bilja u antropomorfiziranoj poetskoj simfoniji

Impozantan pjesnički opus (42 zbirke), jedinstven jezični izričaj i raznolike tematske opservacije uzdižu književnika Peru Pavlovića na pijedestal hrvatske suvremene književnosti. Olovka u njegovoj ruci postaje ekskalibur kralja Artura, stalno iznova uspijeva zaokupiti čitatelja i motivikom i poetikom koja jest pavlovićevska, ali uvijek inventivnija i koherentnija. Zbirka pjesama Bilinski jezici svojevrsna je poetska himna bilju koje je antropomorfizirano, ima svoj vlastiti jezik i pjesnik ga u svome stvaralačkom zanosu čuje, razumije, divi mu se, prevodi ga i integrira u hrvatski jezik.

Izd. DHK HB i Sveučilište u Mostaru,
2025.

Atributom bilinski inicijalno apostrofira važnost i vrijednost arhaizama i lokalnih leksema koji su nekada bili snažna poveznica između čovjeka i prirode. Bilinima su se u srednjem vijeku u Bosni i dijelu Hercegovine zvali travari koji su poznavali biljke i liječili ljude. Potisnuti su suvremenim razvojem medicine, a Pavlović im odaje pijetet i istodobno zagovara njihovu ponovnu afirmaciju. Istu morfološku strukturu ima leksem bilig (biljeg) koji se denotativno razlikuje, ali konotacijsku vrijednost slikovito izražava suznačeći Pavlovićev zagovor ostavljanja biljega.

Zbirka ima 46 pjesama i sve su posvećene biljkama, što kopnenim što morskim, a njih 11 soneti su o endemičnim vrstama. Čitatelj ne može a da se ne zapita kolika je to zanesenost prirodnom ljepotom da se opjeva na tako veličanstven način. Fasciniran Božjim darom prirode, čarobnom ljepotom i ljekovitošću bilja, Pavlović vidi ruku Stvoritelja nadmoćnu nad rukom čovjekovom, koja nije kadra ni ne samo stvoriti nešto slično nego je ne zna ni primiti na svrhovit način. Zaglavna pjesma Biline otvara ovu zbirku na virtuozno poetiziran i znakovit način: Svaka biljka opjesmi svoje ime / Korijenje, stabljike, listovi, cvjetovi, plodovi / Uglazbe svoja imena / Eto začudne nebeske simfonije / Protkane jezikom ljubavi.

Kompaktna jednostrofična forma konglomerat je refleksivnoga i spoznajnoga poetskog tkanja: biljke su personificirane – žene, djevojke, mladići, koji opjesmjenjuju svoja imena, uglazbljuju ih u čudesnu nebesku simfoniju darovanu ljudima Božjim otajstvom. Stoga su protkane jezikom ljubavi i spremne dati puninu života kroz sliku, glazbu i poeziju: Veze bajna biljka igličaste rime. Biljke su za Pavlovića božanska bića koja vole čovjeka, ptice i životinje. Ljubav je njihov bitak, otuda plodnost, ljepota i ljekovitost, jer je ljubav jedina kadra cvjetati, mirisati, zaustaviti dah i vrijeme upisujući se u vječnost.

Kao što je zbirka tematski ujednačena, tako je i u izboru i vrsti stiha – sve su pjesme u obliku talijanskoga soneta koji je u dugoj tradiciji od 13. stoljeća dobio primat i u svojoj oblikotvornosti uz mnoge varijacije očuvao dignitet klasične poetske forme. Zato mu Pavlović daje prednost u poetiziranju svoga bilja, favorizira književnu tradiciju i potvrđuje minucioznost odabira, jer rijetki su sonetni vijenci, osobito u florističkoj tematici koja je sama po sebi rijetkost.

Pavlovićev sonetni izričaj je modernistički ritmiziran mjestimičnim rimama koje u suzvučju s izborom riječi i načinom na koji su složene daju osobit ritam pjesmama. Zvučnošću i eufonijom protkanom brojnim neologizmima pjesme zaustavljaju čitatelja kao slike, dugo se nad njima može meditirati, kontemplirati i spoznajno bogatiti. Stoga sam ga davno markirala sintagmom „neologistički bard“. Svaka pjesma nudi neslućene mogućnosti interpretacije na leksičkoj, stilističkoj i spoznajnoj razini. U njima je sprešano mnoštvo stilističkih primjera koji zaustavljaju misao, tvoreći mozaični leksik u svojoj raskošnoj emaniranosti koja se potom kroz asocijativnu i emotivnu preobrazbu multiplicira u životodarnu simfoniju sklada ovijenu aureolom duhovnosti: U krunici nježnoj trepti duša njina; U krunici jave i jesi i nisi; Cvjetku kažeš cvijetak, pjesmi kažeš amen.

Dok čitamo ovu sugestivno-spoznajno-duhovnu poeziju, javlja se njezin autor u svojoj umjetničkoj vizuri i zadivljujućoj osobnosti. Tematsko-motivski okvir nadilazi Pavlovićev strukovni poziv vezan za floristički ambijent, ali njegova povezanost s biljem u opreci je s realnim zbiljskim poimanjem života i svijeta suvremenoga čovjeka, angažirana je poetska borba protiv globalnoga uništenja prirode. Pero Pavlović zapravo se javlja kao svjetionik kojemu su kopno i more trajan pečat čovjekova jedinog boravišta. Začudna i samosvojna pjesnička tvorba izlaz je iz „novobožanskoga“ materijaliziranog svijeta. Je li današnji čovjek spreman uopće krenuti na Put povratka, svojevrsno biljno hodočašće, i uprisutniti njegovu živorodnu, duhovnu i božansku namisao? Ne znamo, ali Pavlović vjeruje da je to jedini Put u spasonosnu misiju života koja se zove Čovjek.

Slikovito poetizirana biljka modro lasinje zapravo je alegorija hercegovačkoga čovjeka: Ti si petros stijena i rasteš na stijeni / Gorda čvrsta biljko, zvonoliko cvijeće / Više voliš sunce nego rast u sjeni (…) Voliš gorski miris kadulje i vrijeska / Kamenu krasotu kad ti resi ime / Tvrdi modrun kamen ili zrno pijeska.

Perina poezija preslika je putova povratka na Izvor. Ona je u korelaciji s božanskom namisli, ljubavi i zauzetosti za čovjeka. Samo odabrani, poput autora ove fenomenologije verseta imaju poslanje da baštinjene Božje darove predaju u zlatnim riznicama Riječi naraštajima. Te riječi nisu samo emotivni stimuli, oni su kondenzat identiteta hrvatskoga čovjeka koji je u svome bitku oduvijek bio vjernik, domoljub i umjetnik. Kamene rime su zbiljski, neobjašnjivi poriv opstanka na kamenu iz kojeg izrastaju i cvjetaju biljke što su osvojile i velikoga hrvatskog slikara Ivana Lackovića Croatu koji je još davno izradio mnoštvo crteža inspiriran Pavlovićevim biljkama. Petnaest crteža krasi Bilinske jezike u sinkretizmu umjetnosti antropomorfizirane poetske simfonije.

Ovom knjigom Pavlović otkriva homologiju prirode i čovjeka, otkriva i genezu hercegovačkoga čovjeka izrasloga na Petrovoj stijeni vjere, na kamenu koje ljubi more, na užarenome suncu, a poentira zaljubljenosti u kamene rime. Sve to rezultira Pavlovićevim divljenjem i ponosom zavičajnim i domovinskim krajolikom, povijesnom istinom misaono i stilistički majestetičnom. Pero Pavlović uzdiže Hercegovinu i Hercegovce iz sfere realnosti u sferu oniričke virtualnosti: Ti si modri oblak na vrhu planine s kojega padaju kamene rime iz ustiuh kamenoga stvorenja u simbolici hercegovačkih pjesnika čiji je sočni glas osvojio svijet, a poglavito našega neumskog barda.