Jedna izvanredna klavirska večer u Zagrebu

Večer 17. studenog 2025. bila je vjetrovita, kišovita, maglovita, novembarski hladna kad sam se uputila na adresu na kojoj nikad nisam bila (a kako bih i bila?!), a to je rezidencija japanskoga veleposlanika u Republici Hrvatskoj u Remetama 105. Naravno, dosad nije bilo ni jednog razloga da me u svoju rezidenciju poziva na bilo što japanski veleposlanik, ali od 2025. godine ipak se pojavio jedan: japanska pijanistica Yoko Nishii. A onda još jedna nezaobilazna poveznica: skladateljica Dora Pejačević (oko koje sam se 2025. godine vrtjela i u Našicama, dovevši u Dorin negdašnji dom o njezinu smrtnom danu, 5. ožujka, nizozemsku pijanisticu Reginu Albrink, koja je ondje održala pijanistički recital). Sad to veleposlanstvo nije više uopće čudno ni za mene. Naime, o Yoko Nishii napisala sam prilično opširan članak za list Zaposlena (nadam se da će uskoro i izaći). A Dora Pejačević i Yoko Nishii ne samo da su duboko povezane; one su zapravo amalgamirane. Jer Yoko, studirajući i živeći u Hrvatskoj (kao jezikoslovka koja se cijeli život bavi hrvatskim jezikom posebno cijenim njezin golemi napor da nauči hrvatski jezik), uronila je u Dorin opus toliko da je prva (­valjda i jedina) na svijetu izvela i snimila na nosače zvuka sve Dorine klavirske kompozicije. Kako vrijeme odmiče, tako se danas i kod nas i u svijetu nađe sve više pijanista koji izvode Dorinu glazbu, no Yoko je u svjetskim razmjerima probila led. Kad je prije 10 godina bila 130. obljetnica rođenja Dore Pejačević, Yoko je u Dorinu negdašnjem domu (Dvorac Pejačević u Našicama) održala koncert u spomen na taj događaj, no osim toga koncerta održala je i cijelu turneju po hrvatskim mjestima i gradovima na kojoj je izvodila uvijek i Dorina djela. Zanimljivo je da je tijekom svoje karijere Yoko održala više od 50 solističkih recitala u 26 hrvatskih gradova (japanske nisam brojila, a i ondje je pronosila djela hrvatskih skladatelja da dopru do japanskih slušatelja). Spoj Hrvatske i Japana bio je prisutan i na koncertu u rezidenciji japanskoga veleposlanika 17. studenog 2025. godine. Najprije Dora Pejačević (Ruža, Cvjetni vrtlog, Sonata op. 36), zatim meni sasvim nepoznati japanski skladatelji, a jedan od njih bio je i Dorin suvremenik, Kosaku Yamada (1886‒1965), i Toru Takemitsu (1930‒1996). Koncert je završio trima minijaturama Franza Liszta (Sanjarenje, Posveta, La Campanella). Yamadina skladba Karatachi-no-Hana zračila je takvom čistoćom, vedrinom i poletom, da me podsjetila na gotovo nebeski prozračan Agnus Dei iz Rekvijema Gabriela Fauréa.

Yoko Nishii

Yoko Nishii na koncertu u rezidenciji japanskoga veleposlanika 17. studenog 2025. /

U japansku rezidenciju išla sam autobusom br. 226 (linija Kaptol – Remete – Svetice), koji staje gotovo pred samim veleposlaničkim posjedom u Remetama 105, no kako nije uvijek lako uskladiti dolazak s početkom nekoga događaja, došla sam malo prerano. Drago mi je što sam neposredno prije toga koncerta nakon dugih godina još uspjela doći do nekoć pavlinske (a danas karmelićanske) crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, popularnoga narodnog hodočasničkog svetišta, koje je doživjelo mnoge paleže, potrese i svekolika uništavanja, pa su i obnove bile mukotrpne i dugotrajne. Najnovija je uslijedila nakon potresa 2020. godine i baš je ovih dana završena. I kratka duhovna prožetost Dobrim prije samoga koncerta učinila je da sam na sam koncert došla gotovo pobožno.

Prije same svirke dobro sam pogledala i klavir: kraći smeđi Kawai. Izrazito sonoran instrument, koji je pod prstima Yoko Nishii zvučao besprijekorno – puninom i jakošću zvuka, a nikada lupanjem, te paučinastim profinjenim pianima. Začuđuje kako Yoko iz tako krhka tijela uspije izvući toliko jakih (a plemenitih) zvukova. No ona je i inače izrazito pouzdana, radina i ozbiljna – i kao građanska osoba i kao pijanistica. Od 4. godine za klavirom, japanski predana radu, poštena u slijeđenju izvorne partiture – Dorina klavirska sonata op. 36 u svojem me uvodnom dijelu podsjetila na početak Dorina jedinoga klavirskog koncerta (u g-molu, op. 33), a onda su mu se u mojoj glavi priključili i negdašnji izvođači toga djela (Svetislav Stančić, Pavica Gvozdić, Martina Filjak), pa sam uljuljkano uživala u svakom tonu glazbe koja se prostirala po ugodnu prostoru svuda oko mene. Zapravo sam u toj ambasadi prvi put slušala Yoko na podiju, jer dosad sam je slušala uvijek u jednom privatnom stanu u Jurišićevoj 7, gdje je kod ljubazne domaćice Vere Novosel vježbala za svoje nastupe diljem Hrvatske (i u zemljama oko nje). Možda mi je zato i cijeli taj nastup u ambasadi odisao prisnošću. Jer na njemu sam slušala i neka djela koja sam dosad slušala samo kroz pritvorena vrata Verinih soba. Ondje je mirisala kava, Verini kolačići, poneki liker … i ta se atmosfera jednoga građanskog zagrebačkog stana stopila s ovom u veleposlanstvu. Doživljaj tako sveprisutne glazbe može me ganuti do suza. Plačem li sve češće samo zbog starosti?

I sama dvorana u japanskom veleposlanstvu odisala je nenametljivošću i jednostavnošću, a takvi su prema svojim gostima bili i sami domaćini. Mislili su na sve, ništa nije bilo prepušteno slučaju ni improvizaciji, sve je bilo isplanirano do najsitnijih detalja, no tako da ste imali dojam kako im je vrlo stalo do toga da se njihovi gosti osjećaju ugodno. U jednom trenutku izgledalo je da će me pritisnuti napad kašlja, nisam remetila izvedbu, u forte dijelovima tek bih malo pokušala pročistiti grlo, no ljubazna domaćica (veleposlanikova žena), sjedeći ispred mene, diskretno mi je dala u ruku neki bombon da mi se smiri grlo. Bez riječi, samo sa skrbnim pogledom.

Takva je bila i Yoko i izvan koncerta i na samom koncertu: srdačna, jednostavna, nenametljiva, precizna, a njezino znanje hrvatskog jezika već sam nahvalila u još neobjavljenom članku o njoj u časopisu Zaposlena. Divim se osobama koje su prije mnogo godina došle u Hrvatsku i počele je osjećati kao svoju drugu domovinu. Zadivljuje i brojnost hrvatskih skladatelja čija djela Yoko pronosi svijetom.

U grad sam se uz poneku kap kiše vratila sretna i zadovoljna. „Moja“ draga klasična glazba još me uvijek može i ganuti i oduševiti. Još sam živa.