Jedinstvo hrvatske književnosti

U Zagrebu i Svetom Križu Začretju od 15. do 17. studenoga održan je VII. Svjetski festival hrvatske književnosti (SFHK) – trodnevni susret domovinskih i iseljenih hrvatskih književnika te hrvatskih autora iz Bosne i Hercegovine. Festival je bio posvećen promicanju i povezivanju hrvatske književne riječi diljem svijeta te učvršćivanju veza s matičnom kulturom i književnošću.

Književnik Stjepan Šešelj, voditeljica nakladništva HMI Vesna Kukavica i ravnatelj HMI Zdeslav Milas

Ovogodišnje izdanje Festivala posebno je istaknulo važnost ubaštinjenja i integracije hrvatske književnosti u dijaspori s onom u domovini, naglašavajući kako je hrvatsko književno stvaralaštvo – bez obzira na to gdje nastaje – sastavni dio naše cjelovite nacionalne samobitnosti.

Festival su organizirali Hrvatska matica iseljenika, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Radom je upravljalo Organizacijsko povjerenstvo u sastavu: akademik Ivan Aralica, Željka Lovrenčić, Tuga Tarle, Božidar Petrač, Đuro Vidmarović i Stjepan Šešelj.

Sudionici Festivala iz niza zemalja

Na Festivalu su sudjelovali hrvatski književnici i književnice iz niza europskih i prekooceanskih zemalja: Molise (Italija) – Gab­riele Blascetta; Gradišće (Austrija) – Marko Čenar; Koljnof (Mađarska) – Franjo Pajrić; Švicarska – fra Šimun Šito Ćorić; Kanada – akademik Vinko Grubišić; Boka kotorska – Tripun Grgurević, Nikola Dončić, Zvonimir Deković i Adrijan Vuksanović; Bosna i Hercegovina – Darko Juka, Antun Lučić, Srećko Marijanović, Ivan Sivrić, Andrija Stojić i Miljenko Stojić; Hrvatska – Stanko Baković, Stjepan Čuić, Zijad Duraković, Mate Kovačević, Mile Pešorda, Damir Pešorda, Ivan Tolj, Vlado Vladić, Milan Bošnjak i Domagoj Vidović.

Zajedno su predstavili širok raspon književnog stvaralaštva – od austrijskog Gradišća, južne Italije i Mađarske do Boke kotorske – potvrđujući da hrvatska književnost, bilo u dijaspori ili u susjednoj BiH, ostaje snažno povezana sa svojim kulturnim izvorištem.

Prvi dan – Hrvatska matica iseljenika, Zagreb

Festival je otvoren 15. studenoga u Hrvatskoj matici iseljenika. Okupljene su pozdravili: Vesna Kukavica uime ravnatelja HMI Zdeslava Milasa; Damir Zorić, predsjednik Matice hrvatske; Željka Lovrenčić uime Društva hrvatskih književnika te Vedran Iskra, voditelj službe za pravni položaj, kulturu, obrazovanje i gospodarstvo hrvatske nacionalne manjine, uime Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH.

U nastavku su sudionici izlagali na temu Položaj hrvatskih književnika u državama u kojima žive i veze s matičnom kulturom i književnošću, pod vodstvom Željke Lovrenčić i Stjepana Šešelja. Raspravljalo se o zastupljenosti hrvatskih autora u časopisima, antologijama i kulturnim programima te o budućim oblicima suradnje.

Drugi dan – Izletište Stara škola, Sveti Križ Začretje

Radni dio Festivala 16. studenoga održan je u izletištu Stara škola u Svetom Križu Začretju, zahvaljujući sponzorstvu domaćina Gorana Bradića. Rasprave o položaju hrvatskih književnika u inozemstvu nastavile su se pod vodstvom Tuge Tarle i Božidara Petrača.

Posebno upečatljiv prinos dali su književnici hrvatskih manjinskih zajednica iz austrijskog Gradišća, Mađarske i talijanskog Molisea. Pridružio im se i poznati gradišćanski vinar Mate Klikovac, koji je poetski prikazao petostoljetnu prisutnost Hrvata u Gradišću i mentalitet toga kraja. Književnici iz Boke kotorske osvrnuli su se na izazove očuvanja hrvatskog identiteta i kulturne baštine na tom području.

Večer je zaključena dojmljivom izvedbom monodrame Joška Ševe Govorite li hrvatski? koja je, kroz antologijske tekstove hrvatske književnosti, snažno odjeknula među publikom.

Sudionici VII. Svjetskog festivala hrvatske književnosti (SFHK)

Treći dan – Matica hrvatska,
Zagreb

Završni dan, 17. studenoga održan je u Matici hrvatskoj, pod vodstvom Đure Vidmarovića i Stjepana Šešelja. Izlaganja su bila posvećena temi Hrvatski prinosi književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine, s naglaskom na jezik, identitet i pripadnost te na kontinuirano sudjelovanje autora iz BiH u hrvatskom kulturnom prostoru.

Prisutne je pozdravio ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Zdeslav Milas, a uime državnog tajnika Zvonka Milasa okupljenima se obratio Milan Bošnjak, savjetnik za pitanja hrvatskih nacionalnih manjina. Bošnjak je istaknuo da je „globalno hrvatsko zajedništvo kojem snažno i bitno pridonosi i književna produkcija u Republici Hrvatskoj i izvan nje jedina održiva paradigma razvoja hrvatskoga naroda, hrvatske nacije, hrvatske države u 21. stoljeću“.

Tijekom festivala održana su brojna izlaganja, filološke rasprave, književnopovijesni osvrti te čitanja proznih i pjesničkih ostvarenja. Festival je odisao pijetetom i domoljubljem, a zajednički je zaključak bio da je hrvatska književnost – bez obzira na to gdje nastaje – integralni dio jedinstvenog hrvatskog književnog korpusa. Bez književnika iz dijaspore, tzv. rubnih područja i Bosne i Hercegovine, hrvatska književnost ne može biti cjelovita.

Povezivanje književnika iz dijaspore

Đuro Vidmarović u izjavi za medije istaknuo je da je cilj festivala „ubaštinjavanje“, odnosno povezivanje književnika iz dijaspore s domovinskom kulturom i književnošću.

Naglasio je da hrvatski književnici iz susjednih i prekomorskih zemalja često nisu zadovoljni svojom pozicijom ni kulturnim vezama s domovinom, jer su nedovoljno zastupljeni u domaćim časopisima, antologijama i kulturnim programima. „Festival je zato pravo mjesto za međusobno upoznavanje i povezivanje s ciljem integriranja u zajednički hrvatski književni korpus“, rekao je Vidmarović.

Govoreći o temama Domovinskog rata, dodao je: „Mnogo je emocija vezanih uz sjećanja na Vukovar i Škabrnju koje nas ovih dana prožimaju. Željeli smo potaknuti književnike da svoje stvaralaštvo usmjere na epopeju Domovinskog rata, koji je etički potpuno čist i nudi mnoštvo tema koje još treba literarno obraditi.“

Vidmarović je posebno istaknuo izniman doprinos hrvatskih književnika iz dijaspore, osobito onih s etničkih rubova, bez kojih je nezamisliva službena hrvatska književnost. Među njima su, između ostalih, Ljerka Toth-Naumova (Makedonija), Tomislav Žigmanov i Jasna Melvinger (Srbija), Jurica Čenar, Nikola Benčić i Dorotea Zeichmann-Lipković (Gradišće), Šimun Šito Ćorić (Švicarska), Mario Suško, Stjepan Blažetina i mnogi drugi. „Svi su oni svojevrsni svjetionici hrvatske književnosti i, poput dva plućna krila, čine dio naše integralne kulturne baštine“, poručio je Vidmarović.

Na završetku festivala okupljenima se obratio i novi ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Zdeslav Milas koji je pozdravio pisce okupljene u Matici hrvatskoj:

„Nakon hrvatskih pisaca iz engleskog, njemačkog i španjolskog govornog područja, ove smo se godine više posvetili našim piscima iz susjedne Bosne i Hercegovine. U susjedstvu doista imamo izuzetne književnike i književnice, ali i moćne emigrantske autore koji su obilježili iseljeničku dionicu, poput teoretičara književnosti i pjesnika Vinka Grubišića iz Kanade te antologičara i svestranog pisca fra Šimuna Šite Ćorića iz Švicarske.“

Ravnatelj HMI Zdeslav Milas: Bogatstvo raseljenog
hrvatskog naroda

Milas je podsjetio da hrvatska književnost u dijaspori djeluje već 130 godina, od tiskanja prve hrvatske knjige u Americi – Hrvatsko-amerikanskog kalendara (1894). Istaknuo je i ulogu iseljeničkih pisaca u pokretanju društvene integracije 1989. godine, uoči pada Berlinskoga zida, kada je održan prvi susret hrvatskih književnika s obje strane granice.

„U tom integracijskom duhu djeluje i Svjetski festival hrvatske književnosti, koji nam iz godine u godinu približava stvaralaštvo Hrvata izvan Republike Hrvatske“, rekao je Milas. „Brojni pisci hrvatskoga podrijetla u dijaspori višekulturne su umjetničke osobnosti – bogatstvo raseljenog hrvatskog naroda.“

Zahvalio je predsjedniku Hrvatske kulturne zaklade, književniku Stjepanu Šešelju, i njegovu timu na ustrajnosti i izvrsnoj suradnji, kao i dugogodišnjoj djelatnici HMI Vesni Kukavica, voditeljici Odjela nakladništva, koja više od 30 godina koordinira Matičine izdavačke projekte. Posebnu je zahvalu uputio i Matici hrvatskoj, „bratskoj i glavnoj kulturnoj organizaciji hrvatskog naroda“, te predsjedniku MH Damiru Zoriću i cijelome djelatnom timu.

Milas je čestitao autorima iz Bosne i Hercegovine na njihovu stvaralačkom doprinosu i zahvalio svima koji „promiču hrvatsku kulturu i književnost diljem svijeta“.

U izlaganjima i raspravi bilo je riječi o istini i fikciji u književnom djelu o čemu je govorio Vlado Vladić, ali i o višestoljetnoj borbi hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini za svoj teritorij, vjeru, jezik i nacionalni identitet, jer su pretenzije porobljivača tamo ostale iste – oduvijek i zauvijek. Mile Pešorda svjedočio je o borbi za očuvanje jezika i književnosti kojoj je pridonosio i pridonosi i danas. O diskriminaciji i jezičnom zatiranju s pozicija moći – koja, kako su istaknuli, traje i danas – govorili su i drugi književnici, među njima Srećko Marjanović i Ante Kovačević. Kovačević je podsjetio na ogroman doprinos hrvatskih književnika iz BiH cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj književnosti, koji je usporediv s doprinosom Hrvata iz Boke njihovoj matičnoj državi Crnoj Gori. Osvrnuvši se na rubne književnosti, naglasio je i podrijetlo hrvatskog standarda, prema kojemu bi – gledano geografski – njegovo pravo središte bilo upravo u središnjoj Bosni.

Kada je riječ o ocjeni ovogodišnjeg festivala, vrijedi istaknuti izjavu Domagoja Vidovića:

„Ovogodišnji festival specifičan je po tome što su se gradišćanski Hrvati svojom blagoglagoljivošću izborili da budu glavna tema, iako je prvotno trebala biti književnost BiH. Budući da su u tijeku pripreme za 500. godišnjicu doseljenja u Gradišće, odlučili su nas o tome obavijestiti, a kako je dio njihove povijesti vezan i uz Bosnu i Hercegovinu, ta će nas veza zauvijek spajati.“

Vidović je spomenuo i Hrvate iz Molisea, koji su sačuvali svoj jezik, iako ga do osamostaljenja Hrvatske nisu znali ni imenovati. Složio se i s ocjenom da hrvatska država treba snažnije poduprijeti Hrvate iz Boke kotorske, gdje im prijete asimilacija i zatiranje imena te pretvaranje Boke, Budve i Svebarja u „crnogorsko primorje“ – iako hrvatska književnost i kultura čine temelj cjelokupne kulture Crne Gore. Mogućnost za očuvanje svoga imena i kulturnog identiteta Bokelji vide u pretpristupnim pregovorima Crne Gore za ulazak u Europsku uniju.