Izložba kao vjerodostojno mjesto

Kao jedna od glavnih manifestacija u sklopu jubilarne proslave i obilježavanja tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva priređena je 1925. Kulturno-historijska izložba grada Zagreba, koja je glavni grad predstavila kao sabirnu točku u kojoj se susreću najvažnije silnice hrvatske kulturne prošlosti. Bila je to šarolika zbirka predmeta, koja nam danas, dok promatramo fotografije s izložbe, djeluje poput simpatično pretrpane trgovine antikvitetima najrazličitijih tipova i vrsta. Usporedba s recentnom izložbom u Klovićevim dvorima pod biblijski metaforičkim naslovom U početku bijaše kraljevstvo pokazuje koliko se sve promijenilo u proteklih stotinu godina. U prvom redu, to više nije zagrebačka, već nacionalna, u punom smislu riječi, državna izložba. U razdoblju od jednog stoljeća „razdržavljeni“ narod prošlih vremena uspio je ostvariti „tisućljetni san“ o samostalnoj, međunarodno priznatoj državi. Snovi rijetko postaju stvarnost, bez obzira sanjaju li ih društvene elite, kulturni zanesenjaci ili ljudi iz puka. Ovdje se očigledno ipak nije radilo samo o snu. Radilo se o tisućljetnom postojanju državnog statusa, što se u skladu s uzusima političke nomenklature predmodernoga zapadnog svijeta poklapa s državnopravnim legitimitetom kraljevstva. Povijesna činjenica državnosti u povijesnom obliku kraljevstva, obilježena jubilarne 1925. godine, središnja je tema i ove, suvremene izložbe. Ali ona ne veliča kraljevstvo, niti ga na bilo koji način idealizira. Njezin je cilj da osvijetli i suvremenim posjetiteljima približi različite vidove njegova postojanja u političkoj stvarnosti, jednako kao i u manifestacijama kulture i umjetnosti, koje fenomen kraljevstva komuniciraju jezikom verbalne i vizualne simbolike.

Dvorana posvećena Kraljevini Dalmaciji sa škrinjom sv. Šimuna (14. st.) u sredini / Snimio Filip Beusan

Hrvatski povijesni panoptikum

S obzirom na složenost i opsežnost arhivske i kulturno-povijesne građe taj zadatak nije bio nimalo lak. Ulazeći u izložbene dvorane Klovićevih dvora, promatrač ulazi u zdenac prošlosti, koji je dubok i u svojoj krajnjoj biti nedokučiv. Posjetilac to mora imati na umu polazeći od njegova imaginarnog dna – a to su artefakti iz rimskoga vremena neposredno prije dolaska Hrvata  – da bi se po vremenskoj lenti postupno dizao sve do suvremenosti. Pred njegovim očima otvara se povijesna panorama razložena u tematske cjeline, osmišljene kao skup povezanih natuknica što evociraju političku, društvenu, kulturnu i religijsku zbilju određenog vremena – od najranijeg doba hrvatskih vladara u srednjem vijeku, preko izbora stranih dinastija za kraljeve (Arpadovići, Anžuvinci, Habsburzi), do preporodnog 19. stoljeća i kraja Prvoga svjetskog rata. Posljednja tematska cjelina u tom panoptikumu hrvatske povijesti posvećena je Ustavu Republike Hrvatske. Suvremeno stasanje samostalne, slobodne i demokratske države konačni je čin realizacije državnosti, začete još u davno doba prvoga kraljevstva. No to nije sve. Tvoreći ekskluzivan izložbeni teritorij, prizemne prostorije galerije posvećene su stvarnom i izmišljenom kralju Tomislavu, polumitskoj figuri, glavobolji povjesničara, užitku za ljubitelje historicizma, kraljevskoga kulta i s njim povezane mitologizacije povijesti. Taj dio izložbe može se doživjeti i kao prostor odmaka, koji poziva na kritičko promišljanje povijesti kao nezasitnog organizma koji se jednako hrani činjenicama i legendama.

Ladislavov plašt u dvorani posvećenoj osnutku Zagrebačke biskupije / Snimio Marko Prpić / PIXSELL

Prijepis Kronike Tome Arhiđakona, Vatikanska apostolska knjižnica / Snimio Filip Beusan

Neki od ključnih predstavnika nacionalnog arhiva u kamenu iz razdoblja knezova i kraljeva, poput krstionice kneza Višeslava ili natpisa na sarkofagu kraljice Jelene, koji se čuvaju u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, uistinu su rijetko viđeni gosti u Zagrebu i sigurno će proći podosta vremena dok se ovdje opet ne pojave kao glasnici iz davne prošlosti

Arhiv pamćenja

Autori izložbe – Dino Milinović, Tomislav Galović i Trpimir Vedriš – uspjeli su u naumu da u Klovićevim dvorima uspostave i ožive „arhiv pamćenja“, koji u izložbenim prostorijama ima privremeni karakter, dok se u katalogu izložbe pretvara u trajno svjedočanstvo, namijenjeno suvremenicima i budućim naraštajima. Izložba s katalogom ima karakter vjerodostojna mjesta (locus credibilis), dostupna svakom tko želi dobiti autentične informacije o najvažnijim događajima, okolnostima i protagonistima, na kojima počiva tisuću i sto godina državnosti jedne male, u geopolitičkom smislu itekako važne, europske zemlje smještene između Jadrana i Panonije. Izloženi i opisani dokumenti, umjetnine i predmeti kulturno-povijesnog karaktera, sastavnice tog imaginarnog arhiva, dolaze iz niza stvarnih arhivskih i muzejskih zbirki u Hrvatskoj i izvan njezinih granica. Ovdje su okupljeni na jednom mjestu. Izložba ih svojim prezentacijskim alatima pretvara u pripovijest, ispričanu sine ira et studio, bez mržnje i pristranosti, ali s ljubavlju i zahvalnošću.

Ono što izložbu čini osobito vrijednom jesu originalni dokumenti i umjetnički predmeti različitih vrsta i žanrova izloženi u zadivljujuće velikom broju. Dakako da se mnogi dokumenti, posebice iz inozemnih arhiva, primjerice Vatikanskog, nisu mogli donijeti u originalima, već su izloženi u faksimilnim reprodukcijama. S druge strane posjetitelj dobiva rijetku priliku da vidi niz originalnih dokumenata iz najdublje prošlosti, koji se čuvaju u domaćim arhivima i riznicama. Samo ta činjenica trebala bi biti dovoljna da poput magneta privuče istraživače i ljubitelje povijesti. U kratkom osvrtu nemoguće je pobrojati čak i najvažnije izvornike koji svjedoče o različitim vidovima političke i vjerske stvarnosti srednjovjekovnoga doba, o kojem se u znanstvenoj literaturi provlače tolike hipoteze i osporavanja. Spomenimo ipak dragocjenu Felicijanovu povelju iz 1134. godine, „rodni list“ Zagrebačke biskupije, u kojoj se ona prvi put spominje zajedno s imenom utemeljitelja, ugarskoga kralja Ladislava. Tu je Povaljska listina iz 1250, najstariji sačuvani dokument napisan na hrvatskoj ćirilici. Tu je i niz kodeksa na pergameni, poput Pasionala iz 11. stoljeća, čiji je najstariji dio oko 1030. u Splitu beneventanskim pismom pisao đakon Majon za nadbiskupa Pavla. Među osobito vrijednim kodeksima kasnoga srednjeg vijeka valja spomenuti bogato iluminiran Drugi vrbnički misal, pisan glagoljicom 1462, i njegov latinički pandan, još raskošnije likovno opremljen Misal Jurja iz Topuskog s konca 15. i početka 16. stoljeća. Tu je i Drugi novljanski brevijar s konca 15. stoljeća sa znamenitim zapisom popa Martinca koji se osvrće na fatalni poraz hrvatske vojske u Krbavskoj bitki 1493. godine. Publika bi trebala biti svjesna toga da se takvo okupljanje nacionalnih i svjetskih kulturno-povijesnih dragocjenosti rijetko, ako uopće ikad, može doživjeti.

U dvoranama posvećenima razdoblju srednjega vijeka probrano je društvo zlatarskih predmeta, grobnih priloga od kovine, epigrafskih spomenika u kamenu, kao i različitih dijelova crkvene i sepulkralne kamene opreme s reljefima i natpisima, koji svojom nazočnošću i dispozicijom evociraju formiranje državne strukture i presudan udio društvenih elita svjetovnog i vjerskog profila u njezinu ustroju. Neki od ključnih predstavnika tog nacionalnog arhiva u kamenu iz razdoblja knezova i kraljeva, poput krstionice kneza Višeslava ili natpisa na sarkofagu kraljice Jelene, koji se čuvaju u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, uistinu su rijetko viđeni gosti u Zagrebu i sigurno će proći podosta vremena dok se ovdje opet ne pojave kao glasnici iz davne prošlosti.

Arhiv u kamenu – dvorana s natpisima iz doba hrvatske kneževine

Oltarna slika iz Obervellacha (16. st.) u dvorani posvećenoj Frankapanima / Snimio Filip Beusan

Državnost na putu dugu
jedanaest stoljeća

Slijedeći tijek povijesti, izložbeni itinerar vodi posjetitelja iz jadranske u panonsku Hrvatsku, gdje se uspostavom Zagrebačke biskupije koncem 11. stoljeća otvara novo poglavlje u povijesti Hrvatskoga Kraljevstva, koje u to doba, izumiranjem narodne dinastije Trpimirovića, ulazi u personalnu uniju s kraljevstvom Mađara i dinastijom Arpadovića. Plašt kralja Ladislava materijalni je svjedok utemeljenja biskupije, jednako kao što je Felicijanova povelja njegova pisana potvrda. Riznica zagrebačke katedrale, taj neprocjenjivo vrijedan trezor povijesti i kulture sjeverne Hrvatske, svoja je najveća blaga iz srednjovjekovnoga razdoblja stavila na raspolaganje ovoj izložbi. Tu osobito valja istaknuti znameniti bjelokosni plenarij, relikvijar iz 11. stoljeća, izvanredno rijedak i kvalitetan rad u bjelokosti s prizorima iz Isusova života, koji se kao pretpostavljena donacija kralja Ladislava ili njegovih nasljednika povezuje s osnutkom biskupije. 

Autor izložbe Dino Milinović s pulenom u obliku pijetla iz Gradskog muzeja u Trogiru / Snimio Josip Regović / PIXSELL

Škrinja povlastica kraljevina Hrvatske i Slavonije, 1643. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu

Riznica zagrebačke katedrale svoja je najveća blaga iz srednjovjekovnoga razdoblja stavila na raspolaganje ovoj izložbi. Tu osobito valja istaknuti znameniti bjelokosni plenarij, relikvijar iz 11. stoljeća, izvanredno rijedak i kvalitetan rad u bjelokosti s prizorima iz Isusova života, koji se kao pretpostavljena donacija kralja Ladislava ili njegovih nasljednika povezuje s osnutkom biskupije

Razdoblje zrelog i kasnog srednjeg vijeka doba je kraljevstva u tri dijela (regna). Kraljevinama Slavonije, Hrvatske i Dalmacije stvarno ili nominalno vladaju banovi kao potkraljevi ili namjesnici ugarskih vladara. To je doba velikaša, crkvenih moćnika i bogatih vjerskih redova, doba slobodnih kraljevskih gradova na sjeveru i gradskih komuna na obali i otocima, nad kojima se u 15. stoljeću nadvija sjena mletačke vlasti, doba Dubrovačke Republike, koja de iure priznaje vlast ugarskoga kralja, ali je on predaleko da bi mogao remetiti njezinu faktičku samostalnost. Uzdižu se pojedine velikaške obitelji, poput Šubića i Frankopana, koji tijekom 14. i u 15. stoljeću postaju moćni poput samih kraljeva. Zamršena politička geografija hrvatskih zemalja u tim stoljećima predstavljena je izlošcima koji kao pars pro toto osvjetljavaju ključne vidove kraljevskoga legitimiteta i lokalnih sloboština. To je, primjerice, Zlatna bula iz 1242. kojom kralj Bela IV. zagrebačkom Gradecu podjeljuje prava slobodnoga kraljevskoga grada; to je povelja kralja Vladislava Jagelovića iz 1496. kojom vladar  dodjeljuje novi grb i pečat Kraljevini Slavoniji; to je škrinja sv. Šimuna iz 1390. koju je za svečevu crkvu u Zadru naručila kraljica Elizabeta Kotromanić, žena ugarskoga i hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca (u dvorani je, dakako, izložena njezina izvrsna kopija načinjena oko 1950, koja se čuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti); to je Dubrovački statut iz 1456. godine i niz drugih predmeta i dokumenata. 

Velik je prostor posvećen razdoblju provale i vladavine Osmanlija, vremenu promjene vladarske loze i prihvaćanja Habsburgovaca, razdoblju borbe za opstanak, onom vremenu koje je Vitezović 1703. označio kao plorantis Croatiae saecula duo (dva stoljeća ojađene Hrvatske). No kako se na izložbi željelo jasno istaknuti, unatoč zveketu mačeva i plamenu izgorjelih sela i burgova, unatoč teškom danku u krvi, kulturni život u hrvatskim zemljama nije bio zatrt. Koliko se na ograničenom prostoru izložbe moglo, oživljen je duh humanizma i renesanse, prizvani su glasovi velikih autora, poput Petra i Koriolana Cippica, Marka Marulića, Fausta Vrančića i drugih, koji svjedoče o snazi pera i važnosti tiska. Kiparska djela Ivana Duknovića, Nikole Firentinca i Franje Vranjanina, nadgrobna ploča zagrebačkog biskupa Luke, gravirani umivaonik Horacija Fortezze i niz drugih djela likovne umjetnosti podsjećaju na visoku razinu ukusa naručitelja i njihovih suvremenika. Veličinu i tragičnost toga razdoblja na poseban način ocrtava sudbina Zrinskih. Dok hrabri sigetski junak Nikola Šubić Zrinski 1566. život polaže za cara i vjeru, njegov će moćni praunuk, ban Petar Zrinski 1671. biti sramotno pogubljen kao izdajica koji se drznuo osporiti carsku vlast, pretendirajući na položaj vladara u Hrvatskoj. Istjerivanjem Osmanlija iz Slavonije, a dijelom i iz drugih hrvatskih pokrajina, otvara se novo poglavlje povijesti. Ono vodi prema sve većoj političkoj samosvijesti hrvatskih staleža, koja će vrhunac dosegnuti u preporodnom 19. stoljeću. I tu smo pred zadnjim postajama političkoga puta po kojem nas vodi izložba, puta popločana nebrojenim mukama, ali i uspjesima kojima je hrvatska politička misao oslonjena na traditio regni, hranjena mudrošću i snagom mnogih velikih i požrtvovnih ljudi, došla do željenoga cilja – slobodne i samostalne države.

Bjelokosni plenarij, 11. stoljeće (okvir: 17. st.) / Izvor Riznica zagrebačke katedrale

Multimedijski doživljaj
povijesti

Ova je izložba multimedijski doživljaj povijesti kakav već dugo nismo imali priliku iskusiti u domaćim izložbenim prostorima. Svaka je postaja povijesnoga puta popraćena panelima s prigodnim komentarima, prilagođenima razumijevanju prosječno obrazovanih posjetitelja. Citiranje dokumenata na zidovima i panelima naglašava njihovu važnost za razumijevanje određenih povijesnih poruka. Bez pretrpanosti i zazora od praznine, tipična za izložbu iz 1925, s odmjerenim tempom koji se prilagođava važnosti izloženih objekata, u ravnoteži pisanih dokumenata i predmeta prikazivačkih umjetnosti, likovni postav izložbe, koji potpisuje Berislav Biondić, ostavlja dojam postmoderne polifone kompozicije ekspresivnog suzvučja. Dragocjena su povećanja (fototapete) na zidovima pojedinih prostorija kojima se dopunjuje značenjski raspon pojedine teme ili se posjetiocima omogućava da bolje vide detalje pojedinih izložaka, poput sićušnih prizora na graviranom mjedenom umivaoniku Horacija Fortezze. Vizualni doživljaj proširen je zvučnom kulisom koja se mijenja u pojedinim dvoranama – od srednjovjekovnih korala do zveketa oružja u prostoriji s izlošcima koji svjedoče o sukobima s Osmanlijama. No, što je još važnije i dojmljivije – u nekim dvoranama zvučna se kulisa sastoji od audiozapisa dokumenata, poput papina pisma knezu Branimiru ili pisma Petra Zrinskog supruzi Katarini dan uoči pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu. U prizemnim dvoranama, posvećenima kralju Tomislavu kao povijesnoj figuri i kao mitopoetskoj konstrukciji, uključene su i projekcije filmova Josipa Halle i Franje Ledića, pionira hrvatske kinematografije, nastalih u „kraljevskoj godini“ 1925.  Na kraju spomenimo i dobrodošao organizacijski napor – paralelno isticanje legendi uz izloške na hrvatskom i engleskom jeziku. Nadajmo se da će strani posjetitelji famoznoga Adventa u Zagrebu nešto naučiti i o hrvatskoj povijesti.

Katalog kao znanstveni 
portfelj

Kad izložba prođe, ostaje katalog, koji nije samo njezino više-manje vjerno zrcalo u tiskanom obliku, nego je zamišljen kao znanstveni portfelj suvremenih interpretacija tema i tematskih cjelina, koje se u hrvatskim kulturno-povijesnim disciplinama obrađuju već dulje od jednog stoljeća. Stotinjak vrsnih autora popratnih studija, preglednih tekstova i kataložnih jedinica, pod uredničkom paskom trojice autora izložbe, predstavilo je na 670 stranica folio formata jedanaest stoljeća hrvatske povijesti kao dijalektički sustav u kojem se suvremenim znanstvenim instrumentarijem interpretiraju uzroci povijesnih stanja i njihove posljedice. Pisani i materijalni spomenici pritom su predstavljeni kao nositelji značenja koji u mnogim slučajevima, posebice kada je riječ o ranom srednjem vijeku, podliježu neprestanim revizijama i reinterpretacijama. Objavljivanje kataloga na engleskom jeziku trebalo bi očekivati kao samorazumljiv čin zrele i samosvjesne političke i kulturne nacije. Hoće li se taj prozor u hrvatsku povijest otvoriti međunarodnoj znanstvenoj zajednici, ostaje za vidjeti.

Možda je preoptimistično očekivati da jedna izložba, makar i ovako dobro osmišljena i izvedena, pridonese onomu što priželjkuju njezini autori – pozitivnoj izgradnji kolektivnog mentaliteta i identiteta, a posljedično i jačanju solidarnosti među svim članovima naše državne zajednice. Često se, naime, zaboravlja da državnost nije dar nego obaveza. Ako ništa drugo, izložba nas suočava s izazovom povijesti, a povijest je možda ipak, barem za neke, svjedok vremena i učiteljica života.