Humoristička tirada o konfliktu stvarnosti i želja

Redatelj Dražen Ferenčina je dugogodišnji suradnik zadarskih kulturnih institucija i poznavatelj zadarskih prilika i kazališne publike. Repertoar koji je ostvario u suradnji s Kazalištem lutaka i HNK u Zadru u tridesetak godina bilježi se kao vrlo uspješan. Njegovo je najnovije ostvarenje komedija Infišacije, autorski projekt Petre Mrduljaš nastao prema motivima Pohvale ludosti Erazma Roterdamskog i satirične komedije Kvetch Stephena Berkoffa. Rezultat je još jedna satirična komedija, vrlo popularan žanr u zadarskome kazalištu.

Alen Liverić, Dominik Karakašić, Žana Bumber, Isidora Ferenčina i Mimi Zadarski energičnim izvedbama, prikazujući dva lica svakog lika kroz unutrašnje i vanjske monologe i dijaloge, oživljavaju karaktere tipične za priobalno podneblje i današnjicu, te im daju dinamičan život između stvarnog i onog željenog, izvlačeći na površinu dvojbe, strahove i nadanja.

Zapleti su komični i jednostavni, humor nije provokativan, nego banalan i bolan upravo zbog hiperrealizma klišeiziranih likova prepoznatih svuda oko nas. Infišacije na duhovit i britak način seciraju suvremenu kulturu življenja pokazujući kako je opsesija trivijalnošću i materijalizmom današnjeg društva materijal za smijeh.

Petero glumaca energično prikazuju dva lica svakog lika kroz unutrašnje i vanjske monologe i dijaloge / Snimio Željko Karavida

Donata koju zdušno interpretira Žana Bumber loša je domaćica, grozna kuharica, predvidljiva, no lukava. Ide na masaže, manikure i pedikure, jogu, sve to plaća muž, prati turske sapunice prema kojima nastoji urediti svoj život. I vrlo je, vrlo zgodna. Frane (Alen Liverić) snagom urnebesne izvedbe predstavlja tipičnoga vlasnika apartmana, sve gleda kroz novac, kultura mu je strana i beskorisna, ženu baš i ne voli, ali je lijepa i podiže mu rejting u zajednici. Sav njegov svijet vrti se oko apartmana, bukiranja, special pricea, sezone, recenzija... Mladi Dominik Karakašić je Tome, nesiguran i iskompleksiran mladić koji idealizira par koji naizgled djeluje skladno, uspješno i sretno. Imaju dvoje djece, veliku kuću, izvore prihoda. Sve ono što on nema. Predskazuje si da će umrijeti sam i napušten. Na upite o svojoj seksualnoj aktivnosti prestravljen je, dok kroz šalu daje nemušte odgovore.

Poziv na večeru otvara cijeli repertoar nesuglasica i konflikata za stolom. U svakodnevnim situacijama razgovarajući o banalnostima, snalazeći se u situacijama koje ne idu kako bi htjeli, na površinu kroz unutarnje monologe isplivavaju zablude, intimna nadanja i razočaranja, strahovi i beznađe. No, istina se ne izgovara dok se održava narativni isprazni privid svakodnevnice. U jednom trenutku punica, koja je ujedno i Ludost, a sugestivno je igra Isidora Ferenčina, traži od gosta da im ispriča vic zbog čega je on prestravljen i ponovno se pokreće mašina kakofonije unutarnjeg dijaloga. Istinski dijalog traje kratko, nekoliko rečenica, a opservacije i unutrašnji tijek misli beskrajno produžuju scenu. Dok sjede za stolom zaleđeni nakon svake izgovorene replike, svatko priča svoju životnu priču. Izvedeno precizno u maniri fizičkog teatra, dramaturški je ipak nedovoljno pročišćeno.

Tišina za stolom vrlo je bučna. Nitko više ni ne razgovara, nego se lansiraju misli kojima su zaokupljeni protagonisti: Babu bi zadavio golim rukama! Debela sam! Doma mi je samo smrad i nered. Troškovi, troškovi! Auto – tehnički, bojim se pauka, bojim se poreza, prireza..., bojim se žena, pametnih ljudi. Glasna glazba identificira se kao buka u glavi ljudi koji bježe od vlastite tišine jer danas, kako kaže Ludost, nitko ne zna šutjeti.

Redateljski postupak kojim Ludost tumači, educira i pojašnjava situacije i reakcije ljudi, miješajući im se u živote i dajući banalnostima univerzalno značenje, povremeno zbog prevelike polariziranosti u kojima se ideje sukobljavaju s prizemnom površnošću djeluje neorganski.

Zanimljivo je rješenje scene u kafiću kada se uvodi novi glumac Niko, šarmantan Mimi Zadarski, koji sjedi na jednom kraju proscenija, dok je njegova ljubavnica Donata na drugome okrenuta mu leđima, te njih dvoje čine zatvorenu cjelinu u kojoj se nastavljaju dvosmisleni razgovori s erotskim naznakama. Okomit bračni krevet presvučen crvenim satenom na prosceniju u koji se uguravaju muškarci i žene, ljubavnici i muževi, vrhunac je zapleta svakodnevnih ludosti i opsesija u koje su se doveli protagonisti pokušavajući svoje živote učiniti uzbudljivima i značajnima. Urnebesne situacije pune erotskih aluzija dinamično i duhovito potiču glumce da daju sve od sebe. Jednostavnu i funkcionalnu scenografiju potpisuje John Čolak, kostimografiju Sanja Jureško, glazbenu podlogu Ivan Ivić, a oblikovanje svjetla Galen Matulina.