Hrvatska u Podunavlju i Evropi – tragom pobudnice jednog emigranta (1)

Novi pokušaj mirovnog presijecanja ukrajinsko-ruskoga, a zapravo europskoga gordijskoga čvora, skopčan s političkim, energetskim, kulturološkim i drugim pitanjima odnosa između Zapada i Rusije kao dvaju kulturno-uljudbenih entiteta, aktualizira pitanje geopolitičkog značenja Srednje Europe na poveznici ili, točnije, osovini Baltik‒Jadran, a samim time i geostrateškog položaja i značenja Hrvatske.

Koliko sam mogao pratiti, o tome se pak, izvan teme JANAF-a, vrlo malo govori. Možda je stoga pravi trenutak podsjetiti na važnu, no uglavnom nepoznatu opsežnu studiju književnika, urednika i publicista Ive Lendića (1904‒1982) Hrvatska u Podunavlju i Evropi, objavljenu 1949. godine u izvrsnom crkveno-kulturno-političkom glasilu hrvatskih franjevaca u Buenos Airesu Glas Sv. Antuna, koje je Lendić uređivao do njegova gašenja 1955. Manji dijelovi preneseni su u knjizi (otvorenom pismu) mons. Augustinu Juretiću Božji kotači, objavljenoj 2001. godine te djelomice u knjizi njegovih članaka Katolicizam i kultura iz 2008.

Studija je, a zapravo pobudnica hrvatskim intelektualcima u emigraciji, napisana u godini kada se hladni rat između komunističkog Istoka i demokratskog Zapada već bio zahuktao. Hrvatska je ponovno bila stiješnjena u Jugoslaviju, čije je komunističko vodstvo bilo izbačeno iz „Lagera“, pokušavajući pridobiti naklonost i pomoć „trulog Zapada“. Lendić studiju piše iz pozicije emigranta katolika i demokrata, svjestan tragedije podijeljenog naroda i svih posljedica sloma NDH, koju on osobno nije otvoreno politički podupirao, ali je bio protivnik Jugoslavije i komunizma, smatrajući da hrvatski narod ima prirodno i političko pravo na samostalnu državu. S tom projekcijom nastala je i spomenuta studija, kojom je Lendić vizionarski predvidio buduću hrvatsku samostalnost, no, svjestan ranjivosti njezina položaja na granici europskoga Istoka i Zapada, nastojao predložiti rješenja koja bi učvrstila njezin geopolitički položaj, značenje i važnost. Stoga smo se u ovoj kolumni odlučili prenijeti vam neke naglaske iz spomenute studije, uvjereni da je njezino iščitavanje – uvažavajući da su neki njegovi uvidi danas prevladani – dragocjen prinos boljem razumijevanju strategijski primarne, dakle kulturno-uljudbene (politika je, naime, samo funkcija kulture) važnosti i uloge Hrvatske u budućim europskim konsolidacijskim procesima.

„Pristupajući ovoj diskusiji o Podunavlju“, započinje Lendić, „mi joj pristupamo kao demokrati i katolici, uvjereni da vjersko-kulturni problemi jedini daju pravi ključ razumijevanju zamršenih odnosa i interesa u bazenima Dunava i Visle. (…)

Vanjskopolitičku orijentaciju jednog naroda određuju u prvom redu geopolitički položaj njegove domovine, zatim njegova povijest borbe, ekonomske i trgovačke veze sa susjednim narodima, psihološke sklonosti njegovih pripadnika, a pogotovo njegova kulturna usmjerenost. Svi ovi faktori daju svakoj zemlji, svakom narodu njegovu stalnu i određenu funkciju u jednom širem planu i prostoru, čiji su posredno ili neposredno sastavni dio, funkciju koja se odrezuje i stalnim smjerom i u stilu akcije i reakcije dotičnog naroda u njegovim odnosima sa susjedima pri svim važnijim događajima, u svim historijskim prekretnicama. Ova je funkcija tako određena da se može s punim pravom govoriti o zakonitostima te funkcije. Vanjska politika jednog naroda nije ništa drugo nego refleks te funkcije, a otkriti pomnjivom analizom u mnoštvu historijskih fakata i suvremenog zbivanja zakonitosti te funkcije znači isto što i otkriti zakonitosti vanjske politike jednog naroda. A ove su tako rekuć konstanta koja se mora poštovati bez obzira koja će velika sila ili koja momentalna politička konstelacija privremeno pobijediti. Velimo privremeno, jer političke kombinacije bez svog unutarnjega logičkog opravdanja traju samo dok traje vanjska prisila koja ih uvjetuje.

Ima ih koji Europu dijele na dva velika kulturna politička područja – na istočni i zapadni. Ovu bismo podjelu nazvali i vertikalnom podjelom, jer dijeli Europu vertikalnim pravcem od Kaunasa do Kotora. Zapadno od ove crte je domena zapadnjačkog kulturnog utjecaja, čija je esencija kršćanstvo u zapadnjačkim formama, a istočno od nje je Euroazija s istočnjačkim formama kršćanstva, koje vuku porijeklo iz Bizanta i poganstva.

Šuflaj je dobro uočio i inteligentno precizirano položaj Hrvatske i hrvatskog naroda u toj vertikalnoj podjeli te ga je označio s onim svojim blistavim stilom, koji mjestimično dostiže formalni klimaks jednog Nietzschea kao graničarski. Ovo je graničarstvo hrvatskog naroda, koji se smjestio na nezajažljivom rubu ponora, koji je nekoć buknuo na Drini između Istočnog i Zapadnoga rimskoga carstva, između Istoka i Zapada, kulturna vrijednost prvoga reda. Hrvatska krv, to žarča i krvavija jer na rubu simultanog kontrasta između Istoka i Zapada, znači službu Europskom Zapadu, u najplemenitijem smislu te riječi. Čitava povijest hrvatskog naroda dokazuje tu njegovu neobičnu službu počevši od vremena kad je ovaj u svom krilu smaknuo u drugoj polovici devetog stoljeća vlastitog vladara kneza Zdeslava, koji je htio prionuti na istočni raskol, pa sve do sadašnje borbe protiv boljševičke najezde. Tomislav je na Dravi prekinuo mađarski pohod koji je bio zauzeo sve forme pređašnjih mongolskih najezda s Istoka, koje su se bile dočepale više puta centruma podunavskog bazena. Mislimo na one Huna i Avara. Mađarska je bujica zaustavljena od Hrvatske brane, na to ostala u srcu Podunavlja dosjevši tako i samo na rub ponora koji je podijelio Istok i Zapad te upravo sudbinski uskoro postao katoličkim graničarskim narodom kao i hrvatski narod.

Ali Šuflaj je fragmentaran jer je, očaran historijskim zadatkom Hrvatske, promatrao kao kakav zaljubljeni zanesenjak samo nju u odnosu prema kulturnom Zapadu kao cjelini, zaboravljajući s jedne strane da ni kulturni Zapad nije bio neprekinuta i homogena kulturno-politička cjelina te da ni Hrvatska, s druge strane, nije bila jedini graničarski narod na ponoru koji je puknuo svojevremeno između zapadnoga i istočnoga rimskog carstva. Kao što je Rim proširio svoju duhovnu ekspanziju na Europskom Sjeveroistoku, tako je Bizant proširio svoju duhovnu ekspanziju na europskom Sjeverozapadu. Ponor koji je prvotno bio puknuo od Kotora do Beograda između dvije polovine rimskoga carstva prodire prema Sjeveru i reže Europu sve do Baltika. Na ovoj vertikalnoj crti do Kaunasa nastaju divni, borbeni idealistički i plemeniti katolički narodi, a graničarskim mentalitetom i sjajnom tradicijom narodi Litve, Poljske, Mađarske i Austrije s epicentrom težišta u Beču, koji je stao neposredno iza te crte, sudbonosne crte otporu, kao neposredni pričuvni rezervoar energije koje su se automatski slale u pomoć na ona područja ove crte koja su bila najviše ugrožena.“                                                   (nastavlja se)