Historiografski obračun s mitovima

Hrvatska ali i bosanskohercegovačka historiografija odnedavno je bogatija za jednu važnu knjigu koja u potpunosti dekonstruira mitove o narodima i kolektivima koji su bili „na pogrešnoj“ i  „pravoj strani povijesti“ za vrijeme Drugog svjetskog rata, u prvom redu dijela bošnjačkih povjesničara i politologa, ali i onih hrvatskih, koji su godinama sustavno prešućivali jednu osjetljivu i neugodnu temu: priču o velikom jeruzalemskom muftiji El Huseiniju, vođi palestinskih Arapa tijekom britanske uprave najzamršenijim (geo)političkim prostorom otkad je svijeta i vijeka, Hitlerovu i Himmlerovu suradniku, čovjeku koji je aktivno sudjelovao u stvaranju Waffen-SS divizije Handžar, te poticao visoka politička izaslanstva bosanskohercegovačkih muslimana u akcijama kojima su pokušavali dijelove BiH, ali i Hrvatske, staviti pod izravnu kontrolu Trećeg Reicha. Riječ je o knjizi Jeruzalemski muftija El Huseini i muslimani BiH – Zamračena priča iz Drugog svjetskog rata (Školska knjiga, 2025), Mirjane Kasapović, politologinje i umirovljene profesorice zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti koja u ovoj povijesno-publicističkoj analizi, citirajući britanske i njemačke povjesničare, donosi, ne nepoznatu, nego zamračenu i prešućenu priču o kojoj se, barem ako je riječ o hrvatskim i bosanskohercegovačkim historiografskim okvirima, nije pisalo ovako detaljno, iscrpno i analitično, jer se nije uklapala u ranije stvorene političke, medijske i društvene narative.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2025.

Svijet je već odavno čuo za razmjere zla koje je politika Muhameda Haždija Emina El Huseinija, velikog jeruzalemskog muftije, nanijela, prije svega, dijelu palestinskih Arapa koji su ga fanatično podržavali, a kasnije i bosanskohercegovačkim muslimanima i Albancima, te potom i samim europskim Židovima. Kod nekih se stranih povjesničara njegova uloga u holokaustu i konačnom rješenju židovskog pitanja pretjerano naglašava, negdje umanjuje, međutim, nigdje se ne prešućuje, ignorira ili razmatra izvan svakog povijesno-političkog konteksta kako je to kod nas. Ima ovaj suorganizator osnivanja Handžar divizije i svoje apologete koji tvrde da je bio žrtva britanske politike u Palestini između dva svjetska rata, kao i da mu je „bijeg u Njemačku bio jedina alternativa“, a „jedini zločin to što je stajao na putu cionističkim ciljevima“.

Muftija između Britanaca,
Židova i nacista:
Ideologija bez kompromisa

Mnogi se strani povjesničari ne mogu dogovoriti kada se El Huseini točno rodio, pa se kao godina rođenja uzima 1896. koju je sam napisao u Jeruzalemu. Potekao je, piše Kasapović, iz stare, moćne i ugledne jeruzalemske obitelji koja je lozu vukla od Huseina, sina kalifa Alija i Fatime, jedine kćeri poslanika Muhameda. Njegova obitelj genealoški pripada arapskoj eliti čiji su brojni članovi obnašali najviše vjerske i političke funkcije na tom prostoru. Huseini je bio čovjek skromnog obrazovanja, međutim, eliminirao je svoje vjerske i političke protivnike među samim Palestincima, pa je 1921. postao veliki jeruzalemski muftija, a godinu kasnije i predsjednik Vrhovnog muslimanskog vijeća, te 1936. i predsjednik Visokog arapskog odbora kao najviših vjerskih i svjetovnih institucija palestinskih Arapa.

Simpatije je pobrao nepomirljivom protužidovskom politikom koja je isključivala bilo kakvu vrstu kompromisa sa Židovima u Palestini na čijim će temeljima 1948. nastati Država Izrael. Britansku vladu i njezinu mandatnu ispostavu u Jeruzalemu smatrao je glavnom i odgovornom stranom koja je držala, po njemu, cionističke pozicije, što ga je usmjerilo prema fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj. Za ta je dva režima, od kojih se osobito nacistički oduševljavao njegovim islamizmom i islamom uopće, vezao ne samo osobnu, nego i sudbinu palestinskih Arapa očekujući da pod svaku cijenu spriječe nastanak židovske i omoguće stvaranje velike arapske države. Teško je ocijeniti čime je točno i kako oduševio političke prvake i nacizma i fašizma u Europi, no lako moguće izgledom, koji je u ta nedoba bio jedan od faktora hoćete li preživjeti. Sam Joseph Goebbels hvalio je Huseinijev rasni izgled zapisavši u dnevniku: „Veliki muftija ostavio je na mene vrlo dobar dojam. Netko bi gotovo pomislio da izgleda posve nordijski... Führer je stekao jednak dojam o velikome jeruzalemskom muftiji kao ja. Smatra ga nasljednikom križara i izgleda kao oni.“ Tijekom dramatičnih sukoba i arapskih pobuna od 1929. do 1936. El Huseini odigrao je ključnu ulogu: objavljivao je fetve kojima je zabranjivao muslimanima prodaju zemlje cionistima i njihovim agentima, sukobe nazivao „drugom andaluzijskom katastrofom“, pozivao muslimane cijelog svijeta da spriječe doseljavanje Židova, a sve one, do tada sekularne elemente bliske i kršćanskim Arapima, u potpunosti islamizirao. Osuđen je zbog uloge u tim sukobima, kasnije rehabilitiran, međutim, to je bio tek početak: njegov radikalizam doprinio je opetovanim sukobima jer je odbio sve međunarodne planove i izabrao nasilnu borbu protiv Britanaca i Židova. O njemu su strani mediji pisali kao „zlom geniju Palestine“ koji je ostavio i narod i zemlju.

Velika Arapska pobuna 1939. odvela je palestinski narod u potpuni izolacionizam, a samog Huseinija natjerala na bijeg. Kasapović navodi kako je njegov bijeg „nalikovao na prizore iz špijunskoga filma“. Huseini je prvo pobjegao u Bagdad, zbog straha od britanskog progona, u kojem će biti dočekan kao heroj te će se uključiti u unutarnju politiku i financirati puč kratkog vijeka, a potom u Teheran. I sam Winston Churchill u jednom je trenutku podržavao dio britanske diplomacije koje je smatrala da ga treba oteti i ubiti, od čega se odustalo, u strahu od nezadovoljstva Arapa, Egipta, Sirije, Iraka, Saudijske Arabije. Iz Teherana će pobjeći u Istanbul, te doći na europsko tlo 1941. gdje će mu Benito Mussolini osigurati otmjenu vilu. Mali je broj onih koji nisu bili oduševljeni njegovim umijećem bježanja, sam reis-ul-ulema Fehim Spaho, čelnik bosanskohercegovačkih muslimana, pismom podrške pozdravio je njegov dolazak u Italiju, a kasnije i boravak u Berlinu kada će razmjenjivati bajramske čestitke. Nastavili su kontakt pa je u siječnju 1942. Huseini „u pismu zahvale“ Spahi istaknuo da se moli za sve muslimane kako bi ih Bog spasio od njihova „najvećeg neprijatelja Engleza“. Huseini je „hrvatskim muslimanima“ poželio „svaku sreću i napredak u njihovoj domovini“. Želja mu se ostvarila tijekom posjeta NDH 1943. kada je upoznao najistaknutije članove muslimanske elite u BiH, ali ne i Spahu koji je umro 1942. godine. Početkom 1942. u njemački je konzulat u Zagrebu, ali i Huseiniju, stigao memorandum iz BiH kojeg su potpisali tada ugledni bosanskohercegovački muslimani tražeći autonomiju BiH pod protektoratom Trećeg Reicha. Huseini je u dnevniku napisao kako je primao „telegrafe s Balkana“ kojima su muslimani tražili da budu primljeni u Berlinu, ali njemačka vlast nikad nije dala odobrenje za to. Propali su i pokušaji muslimana da pošalju svoje izaslanstvo Huseiniju u Berlin, međutim, neki bošnjački historiografi tvrde da je taj „sporni memorandum“ podmetnut, te da je djelo stranih obavještajnih službi. Kasapović navodi i kako se u memorandumu, uz ideološki mit o povezanosti bogumilstva i islama, poriče povijesno pravo Hrvatske na BiH, zahtijeva da BiH tijekom rata dobije autonomiju unutar NDH kao „Župa Bosna" koja bi bila izravan njemački protektorat, te poslije svršetka rata, u tada novom europskom poretku, dobila jednak status kao susjedne države.

Bosanski i hercegovački memorandumi: Zahtjevi za autonomijom pod Hitlerovim protektoratom

„Župa Bosna imala bi svoje oružane snage, svoju nacionalsocijalističku stranku i svoj nacistički poredak s obzirom na to da su se muslimanski autonomaši izrijekom okomili na demokraciju kao neprihvatljiv oblik političkoga uređenja“, a ta buduća BiH bila bi većinska muslimanska država koja bi nastala prekrajanjem granica, pri čemu autonomaši dijele zemlju između Italije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne, uključujući prisvajanje (Metković i Ploče Bosni) i poklanjanje (Dubrovnik Crnoj Gori) hrvatske zemlje. Vjerskoj homogenizaciji pridonijele bi prisilne razmjene i transferi stanovništva iz jednih zemalja u druge. Potpisnici su Hitleru denuncirali čak i Pavelića kao osobu koja opstruira politiku uništenja Židova: „Počeo je odmah da brojne Jevreje u Bosni, naročito u Sarajevu, gde ih ima veoma mnogo i veoma bogatih, prima u Katoličku crkvu. Time je pokušao da ih zaštiti od onoga do čega je, nakon pobede i osvajanja ove zemlje moralo doći“. A moralo je doći do uništenja Židova, a ne njihova spašavanja vjerskim obraćenjima jer je, kako se navodi u Memorandumu, oko 3800 sarajevskih Židova prešlo na katoličanstvo.

Knjiga Mirjane Kasapović donosi i značajne fotografije koje govore o putovanjima velikog muftije Huseinija te susretima s liderima arapskog svijeta, nacistima i fašistima / Izvor Školska knjiga

Huseini, koji se nekoliko puta sastajao s Hitlerom i Himmlerom, nije trebao učiniti ništa osobito da ih oduševi: dovoljno je, izgleda, bilo što nije kršćanin. I Hitler i Himmler islam su smatrali „praktičnom i privlačnom religijom“ za vojnike. Himmler je čak govorio da „nema ništa protiv islama zato što on obrazuje muškarca u diviziji i obećava mu raj ako se bori i bude ubijen u borbi“, žaleći što Osmanlije nisu osvojile Europu. Nije uzalud Huseini izabran kao osoba koja će novačiti muslimane po svijetu za 13. Waffen-SS-diviziju Handžar, međutim, ozbiljne uspjehe u tom „projektu“ doživjet će samo u BiH i Albaniji. Strani su povjesničari isticali masovne i okrutne zločine nad civilima, o čemu je čak izvijestio i Himmlerov časnik za vezu s Hitlerom, Herman Fegelein upozorivši na „zastrašujuće divljaštvo pripadnika 13. SS-divizije prema zarobljenim partizanima: ‘Ubijaju ih samo nožem... Ima i slučajeva da su protivniku izvadili srce’.“ Hitler nije pokazao zanimanje za to uzvrativši: „Baš me briga.“

Upravo je Huseini održao ideološki govor imamima 13. Waffen-SS-divizije Handžar 4. listopada 1944. u kojemu je najjasnije izložio glavne sličnosti nacionalsocijalizma i islama te utabao put nastanku pojmova „islamski fundamentalizam“ i „islamski fašizam“. NDH je posjetio dva puta 1943, a posjet je bio „u funkciji poticanja autonomističkih tendencija među muslimanima“. U Zagrebu je boravio u vili na Tuškancu, sastao se, između ostalih i s poglavnikom Pavelićem, no veleposlanik nacističke Njemačke u Zagrebu Kasche odbio ga je primiti utvrdivši da je taj posjet „privatnog karaktera“. Međutim, u Sarajevu je bila euforija: tijekom pet dana razgovarao je s njemačkim i talijanskim konzulima, primio brojna izaslanstva i održao više sastanaka s vjerskim, političkim i intelektualnim prvacima bosanskohercegovačkih, ali i sandžačkih i albanskih muslimana. Primio je muslimanska izaslanstva iz Tuzle, Gračanice, Doboja, Teslića, Foče, Žepe, Maglaja, Visokog, Fojnice, Travnika i Mostara.

Huseini, koji se nekoliko puta sastajao s Hitlerom i Himmlerom, nije trebao učiniti ništa osobito da ih oduševi: dovoljno je, izgleda, bilo što nije kršćanin. I Hitler i Himmler islam su smatrali „praktičnom i privlačnom religijom“ za vojnike. Nije uzalud Huseini izabran kao osoba koja će novačiti muslimane po svijetu za 13. Waffen-SS-diviziju Handžar

Među onima s kojima je razgovarao bili su i istaknuti vjerski i intelektualni prvaci bosanskohercegovačkih muslimana: zamjenik reis-ul-uleme Salih Safvet Bašić, profesori Kasim Dobrača i Hamdija Kreševljaković, pisac Alija Nametak, izdavač Osvita Hasan Hadžiosmanović, industrijalci i trgovci Asim Šabanović i Uzeiraga Hadžihasanović, koji su u svojim domovima priredili ručkove za muftiju i druge „ugledne muslimane“. Hadžihasanović je s Huseinijem vodio u svom domu povjerljiv razgovor u kojem se žalio da su se odnosi muslimana i katolika u NDH pogoršali, te da je „osnutak muslimanske SS divizije sretna zamisao, mnogo obećava i ona će naići na punu podršku muslimana, koji su uvijek bili prijatelji Njemačke“, kao da su muslimani u BiH „jednako ugroženi od srpskog i hrvatskog nacionalizma“, te da bi „jedini spas bila autonomija Bosne kao izraz opće želje stanovništva“. U Sarajevu se sastao i s izaslanstvom Mladih muslimana, među kojima je bio i Alija Izetbegović, lider Bošnjaka tijekom rata devedesetih u BiH. No nisu samo 1943. u Sarajevu imali autonomaške tendencije, nego i u Mostaru. Huseini je godinu ranije, 1942. u Rimu, primio delegaciju hercegovačkih muslimana Akcioni odbor mostarskih autonomista koji su osnovali bivši hercegovački muftija Omer Džabić, muderis Ahmed Karabeg, bivši gradonačelnik Mostara, muderis Ibrahim Fejić, aktualni gradonačelnik Mostara Salih Efica te Osman Šehić, podžupan Velike župe Hum u Mostaru. Odbor je od 6. do 8. listopada 1942. organizirao konferenciju u Mostaru na kojoj je sudjelovalo oko 120 muslimanskih intelektualaca, većinom iz Mostara, koji su uputili pismo talijanskom generalu Ugu Santovitu, zapovjedniku Šestoga armijskog korpusa, u kojemu su „naglasili da se žele potpuno staviti pod talijansku upravu“ jer im „hrvatske vlasti nisu u stanju pružiti zaštitu“. Navodili su kako „mi, Hercegovci i Bosanci nijesmo ničija prčija i nikome nećemo priznati pravo da nas maltretira, pa ukoliko braća u Zagrebu ne žele pristati na naše zahtjeve, tražit ćemo zaštitu naših interesa kod koje druge velesile iz redova naših saveznika, kod koje ćemo sigurno naići na razumijevanje za naša muslimanska pitanja u Herceg-Bosni“. Velika župa Hum u Mostaru izvijestila je vlasti NDH u Zagrebu da su Omer Džabić, Salih Efica, Ibrahim Fejić, Ejub Kabib i Osman Šehić uputili apel Huseiniju da intervenira u talijanskoj vladi kako bi se prekinula uhićenja muslimanskih civila, navodnih komunista, koje su prokazivali četnici i koji su poslije iznuđenih priznanja bili utamničeni. Muftija nije samo izrazio želju da se sastane s njima, nego je hercegovačko izaslanstvo vjerojatno došlo u Rim na njegov poziv i poticaj, „dat preko talijanskih vlasti, talijanskog Generalnog konzulata u Sarajevu ili pak vojnih vlasti na terenu Mostara i VI. armijskog korpusa talijanske vojske, koji je imao sjedište u Splitu“. Četveročlano izaslanstvo hercegovačkih muslimana činili su mostarski muftija i „glavni zagovornik islamske države na Balkanu“ Omer Džabić, bivši gradonačelnik Mostara, i predsjednik hercegovačkoga ogranka El Hidaje Ibrahim Fejić, umirovljeni muftija Ahmed Karabeg i član El Hidaje Osman Šehić. Muslimani su poručili Huseiniju da poradi na izdvajanju BiH iz NDH i izvlačenju većih njezinih dijelova iz njemačke i priključenju talijanskoj okupacijskoj zoni. Svojim glavnim neprijateljima muslimanski prvaci iz Hercegovine proglasili su Hrvate i Nijemce, a stanje u talijanskoj okupacijskoj zoni ocijenili su „odličnim“. Sami su Talijani u svojoj prepisci i zabilješkama isticali da muslimane u Hercegovini napadaju i ugrožavaju „srpski element“, „četnici Draže Mihailovića“, „četničke i komunističke bande“, ne spominjući Nijemce i Hrvate.

Zločini, mobilizacija i blokade spašavanja židovske djece

Premda su obje autonomaške akcije propale, Huseini je paralelno radio i na sprečavanju doseljavanja Židova tijekom holokausta na prostor Izraela: intervenirao je da Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Slovačka ne dopuste iseljavanje židovske djece preko Crvenog križa kako bi se spasila od smrti, navodeći kako je najbolje tu djecu poslati u Poljsku koja je pod snažnom kontrolom Njemačke. Ta se snažna kontrola ogledala u masovnim koncentracijskim logorima u kojima su ubijeni milijuni Židova. Tijekom nürnberškog procesa 1946. otkrivena su i pisma koja dokazuju njegovu umiješanost u pokušaje zaustavljanja deportacije djece iz „balkanskih zemalja“ u Palestinu koja je slao Mussoliniju, ali i službeni zapisnik egipatskog kralja Faruka s nacistima i Huseinijevoj ulozi u tome. Muftija će kraj Drugog svjetskog rata dočekati u Parizu, i to pod optužbom jugoslavenskih vlasti, međutim, pravi promotori jugoslavenske odluke da ga se proglasi ratnim zločincem bili su sami Židovi i Sjedinjene Američke Države. U rijetkim medijskim nastupima optužbe je odbacivao tvrdeći da je „samo branio muslimane od napada Srba i Tita“, te pozivao Nijemce i Talijane da „osnuju diviziju muslimanskih vojnika kako bi se muslimani Jugoslavije zaštitili od takva napada”. Nakon što je napustio Pariz, Jacques Torbé de Saint Hardouin, „politički veleposlanik“ u glavnom stožeru francuskih okupacijskih snaga u Njemačkoj, poslao je kompromitirajući dokument Povijest i izvori SS-brdske divizije dobrovoljaca Bosne i Hercegovine koji je napisan u Himmlerovu uredu 30. studenoga 1943. Jugoslavenska je vlada javno tražila od Francuske da joj izruči Huseinija, ali formalni zahtjev nikad nije poslala, iako je njegovo ime stavila na popis ratnih zločinaca UN-a; od toga se odustalo pod pritiskom arapskih zemalja. Washington je odustao, iako se o njemu govorilo da je kao „organizator SS-divizije u Bosni i Hercegovini bio odgovoran za ubojstvo tisuće Srba i Hrvata“. Do izručenja i suđenja Huseiniju nikad nije došlo, a jugoslavenske su vlasti to sramežljivo pravdale potencijalnim izazivanjem nezadovoljstva muslimana u BiH, na Kosovu i Sandžaku, pa čak i u Albaniji, koja je neposredno poslije 1945. figurirala kao satelitska jugoslavenska država. Jugoslavenska se vlast bojala i nezadovoljstva arapskih zemalja pa je od izručenja odustala i pod pritiskom Arapske lige, osobito Egipta koji je tada bio zemlja „muslimanske emigracije iz BiH“, ali i Sovjetskog saveza koji nije htio „rušiti“ svoj strateški položaj i utjecaj na Bliskom istoku.

Mirjana Kasapović citira povjesničara Morsea koji tvrdi kako je „Tito htio prikazati bosanske muslimane kao žrtve, a ne kao počinitelje genocida koji su ustvari inicirali nad Srbima, Romima i Židovima“. Strani povjesničari zasluge za jugoslavensko odustajanje od zahtjeva za izručenjem Huseiniju pripisuju Huseinu Đozi i glavnom tajniku Arapske lige, Azamu, navodeći kako su ga „spasila dvojica bivših nacističkih kolaboracionista koji su radili za njega tijekom rata“. Jedan je bio Husein Sulejman Đozo kojega je Huseini angažirao kao instruktora u školi za obuku imama SS-a, koji je postao glavni imam bosanske SS-divizije, te Azam, glavni tajnik Arapske lige, koji je utjecao na odluku egipatske vlasti da odbije jugoslavenski zahtjev za izručenjem i to intervenirajući, navodno, kod francuske vlade.

Nasuprot pripadnicima drugih kolaboracionističkih i kvislinških snaga, jugoslavenska vlast je, dodaje Mirjana Kasapović, odlučila pripadnike divizije Handžar podvesti pod kategoriju „zavedenih“. Zavedeni su bili žrtve neprijateljske njemačke propagande koja je obećavala da će osigurati pristojan život njima i njihovim obiteljima, a oni su nasjedali na to zato što su ih činile „neobrazovane i neprosvijetljene mase, oportunisti, lakovjerni ili slabi“. Tako je jedna skupina vojnih, ideoloških i političkih kolaboracionista prevedena u socijalnu kategoriju koja zbog svoje neobrazovanosti, siromaštva i lakovjernosti nije znala što radi. Ratni sud u Sarajevu osudio je Nurku Kovačevića, vojnika divizije Handžar, na godinu dana prisilnoga rada obrazloživši presudu time što „nije pristupio SS-postrojbama svjesno, zbog političkoga uvjerenja, jer takva uvjerenja nije imao“. Iznimka su bili imami kojima je pripisano svjesno vojno-političko angažiranje i koji su sankcionirani. „Narativ o ‘zavedenima’ pomogao je izgradnji mentaliteta žrtve te u ime nacionalnoga jedinstva spriječio sučeljavanje s odgovornošću pojedinaca u ratu“, piše Mirjana Kasapović. Francusku su vlast diplomati islamskih zemalja bombardirali peticijama kako bi Huseiniju omogućila povratak na Bliski istok. Jednu je napisao i prvak i osnivač egipatskog Muslimanskog bratstva Hasan el Bana. Iz Pariza je otišao 1946. s krivotvorenim dokumentima. U Egiptu je dobio azil, živio u raskošnoj vili, a dočekao ga je i pronacistički kralj Faruk. U sjećanjima je napisao kako su o njegovoj osobnoj sigurnosti brinuli „Arapi, Bosanci, Azerbajdžanci i ostali vojnici u zemljama Osovine“ koji su „gorjeli od žara džihadom u svetima palestinskim zemljama“, upravo kao što su vojnici s Balkana „žudjeli za džihadom u Palestini“.

U Kairu je nastavio govoriti o bitki protiv svjetskog židovstva, opravdao holokaust tvrdeći da je Hitler opravdano mrzio Židove zbog poraza u Prvom svjetskom ratu, a optužio je Židove i za propast Osmanskog Carstva. U jednom se trenutku sukobio s egipatskom političkom elitom, odnosno, stao u sukobu između tadašnjeg predsjednika Abdela Nasera s Muslimanskim bratstvom, na stranu Bratstva nakon čega se 1959. preselio u Libanon gdje je živio od donacija arapskih zemalja i pojedinaca. Preminuo je 1974. u Bejrutu, a „deseci tisuća Arapa u Libanonu marširali su na muftijinu sprovodu“. Nisu svi bili potreseni njegovim odlaskom – naprotiv, milicijske jedinice maronitskih katolika do temelja su spalile kuću u kojoj je živio. Pokopan je u Bejrutu jer izraelska vlast nije dopustila da to bude u Jeruzalemu.

Meštrović, Stepinac i Krleža protiv pretvaranja Doma hrvatskih likovnih umjetnika u džamiju

Pretvaranju Doma hrvatskih likovnih umjetnika u džamiju protivili su se Ivan Meštrović, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, književnik Miroslav Krleža i drugi uglednici: jedni zbog vjerskih (katoličkih), drugi zbog političkih (protuustaških), treći zbog širih kulturoloških implikacija, a četvrti zbog umjetničkih razloga proglasivši novu džamiju „estetskom nakazom“. Premda je napisao da podupire izgradnju džamije u Zagrebu, Meštrović se usprotivio načinu na koji bi muslimani došli do nje, pa je napisao: „Tim bi činom Hrvati muslimani došli do svoje bogomolje onako, kako su došli onda kada se je crkva sv. Luke u Jajcu pretvorila u džamiju, što sigurno ne bi bilo korisno ni za njih ni za opću hrvatsku stvar.“ Budak je Meštroviću odgovorio javno, rekavši kako hrvatska država gradi džamiju muslimanima da „pred cijelim svijetom pokažemo da oni nisu tek trpljeni nego da je ovo njihova država, jednako u Zagrebu, kao u Sarajevu“. Tom su se projektu protivili i vatikanski i hrvatski katolički krugovi tvrdeći da su „muhamedanci pod jednom katoličkom vladom postigli ono čime su uzaludno težili za četiristogodišnjih borbi, učvrstili se u Zagrebu i dobili džamiju“.