Gromoglasni šapat

Čim sam se zakopala u dragi film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970), znala sam da se neću tako brzo iskobeljati iz njega. Jer u tom filmu važna je i glazba (kako neće biti kad je riječ o pjevanju?!), pa film i započinje pjesmom i svirkom dvojice uličnih pjevača u dvorištu kuće gdje živi poštena hrvatska obitelj Šafranek, a njihove zgode i nezgode bilježi u svoj dnevnik mali Perica rukom dosta starijega Vjekoslava Majera (1942). Naravno, takvih je uličnih pjevača bilo i nakon Drugoga svjetskog rata, pa ih se i sama još dobro sjećam dok sam stanovala u Zvonimirovoj ulici 53, koja je imala zajedničko dvorište s brojem 51 i 55 (naša je zgrada bila u sendviču). Tada, 1950-ih, zgrada je bila nova s mnogo djece, a kako dječjih vrtića baš i nije bilo, u kući je uvijek bila još barem jedna odrasla osoba, pa su ulični pjevači koji bi dolazili u to naše dvorište mogli biti sigurni da će iz svakoga stana netko doći na dvorišni balkon i nagraditi ih. U dvorište Šafranekovih najprije ulaze dva pjevača: violinist (Viki Glovacki) i gitarist (Drago Bahun) i pjevaju popularni šlager Marijana (uz sekundiranje gospođe Šafranek s balkona). I tako smo pjesmom došli i do njezina tvorca, Vlaha Paljetka (1893‒1944). I nije to jedina Paljetkova pjesma u tom filmu. Čuje se i Fala (tekst Dragutin Domjanić) i Kak taubeka dva. Zapravo se taj film ne može ni zamisliti bez glazbe, a Paljetkova pokazuje kako se jedan južnjak, Dubrovčanin, znao izvrsno prilagoditi kajkavskim tekstovima.

Vlaho Paljetak u svojoj kupaonici na fotografiji Milana Pavića / Izvor Muzej za umjetnost i obrt

Pjevanje na otvorenome ili u opuštenim situacijama nije Paljetku bilo strano. I sam je nekako  nalikovao tom tipu uličnih i kavanskih pjevača. Rođen u Dubrovniku 7. kolovoza 1893, najprije je završio učiteljsku školu u Arbanasima, zatim je radio kao učitelj u Hvaru i Visu, no usporedno je učio pjevanje i violinu (misleći na karijeru u klasičnoj glazbi), a gitaru je učio kao samouk, jer se sve više okretao glazbi. Tako je u Splitu neko vrijeme bio član malog orkestra koji su vodili Jakov Gotovac i Ivo Tijardović, no ni tu se nije dugo zadržao. Došavši u Zagreb, želio je biti operni tenor, no kako je cijeli život kuburio s novcem, morao je naći neki posao za puko preživljavanje. Umjesto da propjeva na kazališnim daskama, zaposlio se kao kazališni šaptač u šaptaonici ispod same pozornice; dakle, bio je stalno prisutan na izvedbama, ali nevidljiv. S vremenom je postajalo sve jasnije da će njegov istinski život biti skladanje šlagera uz gitaru, često i na vlastite tekstove, koje bi potom sam i izvodio. Osim već spomenutih popularnih šlagera u filmu, Paljetak je skladao i mnoge druge: Mene zovu bodulon, Jedan mali brodić, Tri palme na otoku sreće, Hajd’mo na Kubu, Adio Mare, Na Jadranu plavom, Popevke sem slagal (opet na Domjanićeve stihove) i mnoge druge. Naravno, te je pjesme izvodio uz pratnju svoje gitare, a kako je živio u stiješnjenim stambenim (ne)prilikama, vrlo mi je drago što sam vidjela jednu genijalnu fotografiju Milana Pavića, koji je Paljetka snimio kako svira gitaru u svojoj kupaonici.

Već i samo mjesto govori o skromnim prilikama u kojima je Paljetak živio (čak i primao prijatelje): nije sjedio, nego je stajao jednom nogom na kupaonskim pločicama, a drugom nogom na kadi. Potporanj za gitaru nije ni imao. Taj položaj očito nije bio baš udoban, no Paljetak je vježbajući svakako htio što bolje ovladati instrumentom – što jasno daje do znanja kakav je bio njegov odnos prema radu: krajnje pošten i profesionalan. Milan Pavić nije morao ići daleko da snimi tu kolosalnu fotografiju. Naime, obojica su stanovala u blizini (Paljetak na Marulićevu trgu 17, a Pavić najprije na Mažuranićevu trgu, a potom na Marulićevu trgu u prizemlju kuće na broju 8, gdje i danas stanuje njegova udovica, također fotografkinja, Slavka Pavić). Moram li posebno isticati da za tu fotografiju znam tako što mi ju je u svojem stanu jednom pokazala upravo gospođa Pavić?! Na Marulićevu trgu stanovali su još mnogi zaslužnici (o Marijani i Gregoru Radevu na br. 15 već sam pisala), pa je tako i u istoj kući u kojoj je stanovao Paljetak stanovala, na primjer, i glumica Irena Kolesar, a neko vrijeme (kažu mi) i književnik Milan Begović. Da je na br. 2 stanovao profesor pjevanja Zlatko Šir, ne moram nikoga pitati. To znam iz prve ruke jer poznajem njegovu kćer Vesnu, pa to ne moram dodatno provjeravati.

Vlaho Paljetak ima svoju ulicu u Zagrebu (u naselju Prečko), u Prolazu Tomislava Gotovca (ispod nebodera kod Jelačićeva trga) nalazi se i spomenik koji svojim stilom nepogrešivo odaje autoricu, kiparicu Mariju Ujević Galetović. Omanji čovjek s velikim šeširom na glavi i gitarom u ruci stoji kao ukopan u malom udubljenju toga prolaza, možeš ga obići sa svih strana, no on sam djeluje mi nekako žalosno. Donedavno je bio usred ljudi koji su za stolovima kafića pili kave, pića, pušili i razgovarali (da je ukusnijega poduzetničkog duha, mogla se tiho puštati i njegova glazba), no kafić je zatvoren, a oko Paljetkova spomenika nagurali su se auti koji su ga sasvim zagradili. Čim je nešto napušteno, nerijetko se „čuje“ i vonj mokraće (uz ostatke razularenih zabava u sitne sate), pa spomenik djeluje još žalosnije.

Paljetak bio je tiha osoba, šaptač u kazališnoj školjci, no ovdje se doima kao Pale sam na svijetu. I njegova je gitara utihnula, a on kao da se sa svojom oskudnom popudbinom sprema na još jednu selidbu, neznano kamo. Dakle, ima i ulicu i spomenik, samo spomen-ploče na kući u kojoj je stanovao (Marulićev trg 17) nema, pa nema. Da je znanja i dobre volje, odavno je već ondje mogla stajati, jer Vlaho Paljetak – tekstopisac, skladatelj i šansonijer čije najpoznatije šlagere pjevamo još i danas – nije umro nedavno, nego još 1944. godine.