Glazbeno blago Zadra

Činjenica da je iz Zadra potekao trenutno najznačajniji hrvatski dirigent (dosadašnjeg) 21. stoljeća, te da se redovito vraća i ulaže u svoj grad trud vrhunskog glazbenog profesionalca, svojevrsna je privilegija Zadrana. Ivan Repušić 11. listopada ove godine, premijerom Verdijeve opere Falstaff, počeo je svoju novu funkciju – onu glavnog glazbenog ravnatelja (Generalmusikdirektor) Lajpciške opere gdje će, uz operni ansambl i zbor, voditi i slavni Gewandhausorchester, najstariji simfonijski orkestar pod upravom grada u svjetskim okvirima. Uz to je još uvijek, do 2026. godine, šef dirigent Orkestra Minhenskog radija, a od prošle sezone i Državne kapele Weimar čija pak povijest seže u 15. stoljeće! Ivan Repušić time je sljednik i nastavljač goleme tradicije glazbene izvrsnosti koju redovito prepleće s hrvatskom glazbom, bilo da izvodi ili snima djela hrvatskih skladatelja, bilo da „svoje“ njemačke orkestre dovodi u Hrvatsku, ili da se redovito vraća na hrvatske pozornice. Ona stalno rezervirana za njega je u Zadru, gradu njegova odrastanja i školovanja u kojemu je Repušićeva suradnja s protagonistima gradskoga glazbenog života već uvelike obilježila prvu četvrtinu ovoga stoljeća.

Vrhunski glazbeni profesionalizam Ivana Repušića i Romana Simovića, koji oni prenose na članove Zadarskog komornog orkestra, pravo  je blago Zadra / Snimio Željko Karavida

Vizionarski potezi

Poziv da 2005. preuzme mjesto šefa dirigenta Zadarskog komornog orkestra bio je vizionarski potez: mladi dirigent na pragu blistave međunarodne karijere s golemom motivacijom i energijom preuzeo je ansambl čiji počeci sežu u 1961. godinu, kada ga je osnovao Pavle Dešpalj, postavivši time, uz Glazbene večeri u sv. Donatu, temelje današnjem zadarskom glazbenom životu. Naslijeđe Pavla Dešpalja, potom i Petra Vrbančića te Dragana Novaka kao voditelja orkestra, Ivan Repušić oplemenio je već i time što je upravo njegov mandat najdulje kontinuirano razdoblje djelovanja orkestra do sada, s pomno osmišljenim ciklusom u sklopu koncertne sezone u organizaciji Koncertnog ureda Zadar, a koja čini okosnicu glazbenih zbivanja grada.

Zlatno doba Zadarskog komornog orkestra, odnosno dvadeset godina Ivana Repušića na njegovu čelu, dodatno je, 2015. godine pozlaćeno pridruživanjem violinista Romana Simovića na mjestu počasnog koncertnog majstora. Ovaj virtuoz briljantne međunarodne karijere pet godina prije toga postao je koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra, prvog britanskog orkestra u vlasništvu svojih članova, čija priča vrhunskog muziciranja traje više od 130 godina. Zahvaljujući posudbi kolekcionara i filantropa Jonathana Mouldsa, jednog od najistaknutijih privatnih kolekcionara gudačkih instrumenata, Simović svira violinu Antonija Stradivarija iz 1709. godine i redovito je donosi u Zadar. Vrhunski glazbeni profesionalizam Ivana Repušića i Romana Simovića, koji oni prenose na članove Zadarskog komornog orkestra, doista je pravo blago Zadra koje se razotkriva svakim novim zajedničkim nastupom.

Brojne obljetnice

Onaj posljednji, ujedno prvi u ovoj sezoni, održan 8. rujna u crkvi sv. Krševana, u sebi je sažeo tri obljetnice: osim 20 godina Ivana Repušića na mjestu šefa dirigenta i 10 godina Romana Simovića na mjestu počasnog koncertnog majstora, tu je i 40 godina otkako je Zadarski komorni orkestar službeno registriran kao udruga. Od tadašnjih osnivača, violinistica te odnedavno umirovljena profesorica u zadarskoj Glazbenoj školi Blagoja Berse Linda Ivić Bijuklić još uvijek je članica orkestra te kao predsjednica vodi udrugu. Upravo je na ovom koncertu uime udruge podijelila zahvalnice zaslužnim suradnicima i članovima orkestra koje za sada još uvijek okuplja prema potrebama projekata, no među kojima su se profilirali dugogodišnji članovi – i Zadrani i vrsni glazbenici iz cijele Hrvatske koji se rado odazivaju. I to u sve većem broju, budući da koncepcijom vodstva i ambicioznim repertoarom Ivan Repušić smjera ka simfonijskim razmjerima i institucionalizaciji orkestra.

Iako jedan od omiljenih koncertnih prostora Zadrana, crkva sv. Krševana i u toj se prigodi pokazala premalenom za sve koji su htjeli svjedočiti iznimnom događaju – što je samo potvrdilo potrebu za većom i adekvatnom koncertnom dvoranom – još jedan cilj koji je maestro Repušić utkao u svoju viziju muziciranja u Zadru. Odabrani program, Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija i Četiri godišnja doba Buenos Airesa Astora Piazzolle u obradi Leonida Desyatnikova, rijetki ansambli i izvođači združuju na istome koncertu, prije svega zbog izuzetne zahtjevnosti obaju ostvarenja – mentalne i emotivne energije koju je potrebno uložiti. Zadarski komorni orkestar, Ivan Repušić i Roman Simović to su učinili već drugi put. I prvi put 2020. godine, u sklopu Glazbenih večeri u sv. Donatu, u vrijeme pandemijskih ograničenja, izvedba je oduševila Zadrane, pa ne začuđuje interes za ponavljanjem nezaboravnog doživljaja. U duhu obljetnica, i ovo je bila svojevrsna petogodišnjica sjajnoga koncerta i posveta zajedništvu, prijateljstvu i suradnji glazbenika.

Združivanje ovih djela potječe od Gidona Kremera i njegova ansambla Kremerata Baltica. Vivaldijeva Četiri godišnja doba, kao vrhunac barokne koncertantne forme, u kojoj virtuozna violinistička tehnika zahtijeva preciznu artikulaciju, dinamičku kontrolu i izražajnu fleksibilnost, uz usklađenost s orkestrom koji pak stvara raskošnu deskriptivnost (koju je sam Vivaldi jasno naglasio pridruženim sonetima) potakli su Gidona Kremera krajem prošloga stoljeća na potragu za novom, suvremenom verzijom. Kao apologet stvaralaštva Astora Piazzolle, idealnu realizaciju svoje ideje našao je u reorkestraciji i zapravo obradi četiriju Piazzollinih tango skladbi poznatih kao Četiri godišnja doba Buenos Airesa (Cuatro estaciones porteñas). Dugogodišnji Kremerov suradnik skladatelj Leonid Desyatnikov ne samo da je Piazzollino djelo, izvorno skladano za tango kvintet, preradio za violinu solo i gudače, nego je u njih upleo i citate iz Vivaldijevih Godišnjih doba, stvarajući dijalog između Vivaldija i Piazzolle te otvarajući posve novi svijet. „Kombiniranje Piazzollinih Četiriju godišnjih doba s Vivaldijevima ne umanjuje snagu nijednog od njih, već je naprotiv uvećava“, zapisao je Kremer uz diskografsko izdanje Eight Seasons iz 2000. godine.

Privilegija ili potreba?

Vivaldijevo remek-djelo, rado i često izvođeno i slušano, ali i opterećeno iznalaženjem novih pristupa i tumačenja, vječni je izazov za solista i ansambl. Usklađenost ritamskih figura i zvučnih kontrasta, dok se solist kreće između bravura i muzikalne interpretacije svakog godišnjeg doba unutar definirane barokne forme koncerta, nasuprot zanosnim, ali kompleksnim plesnim i improvizacijskim pasusima u promjenjivim metričkim obrascima uz održavanje intenziteta i emocionalne napetosti tipične za Piazzollu, u Zadru su se, s ovim izvođačkim snagama, pokazali kao savršen spoj. Roman Simović kao interpret imanentne muzikalnosti, zahvaljujući kojoj i tehnički najzahtjevnije progresije teku prirodno, Ivan Repušić kao vizionar i kreator besprijekorno izbalansirane cjeline koja otvara nove slušne dimenzije, te orkestar koji generira čaroliju kakvu samo uloženi trud i snažna emocija donose, i koja će se dugo pamtiti.

Zamišljen kao svečana proslava, započet s posebnim nabojem i iščekivanjem, realiziran u gotovo opipljivoj sinergiji solista, orkestra i dirigenta, a zaključen s oduševljenjem, koncert je (još jednom) pokazao da ovaj ansambl sa svojim vodstvom djeluje upravo kao katalizator novih okolnosti glazbenog života grada s izgledima da „privilegija“ postane standard. Ideja o transformaciji u profesionalni simfonijski orkestar, s vlastitom koncertnom dvoranom, više nije samo ambicija nego stvarna potreba.