Festival vratio Ujevića na kartu grada

Šesnaesti festival Zagreb, grad poezije, održan 11. i 12. studenoga, preuzeo je zadatak koji nadilazi uobičajenu kulturnu proslavu. Cilj ovoga festivala posvećena Tinu Ujeviću bio je podsjetiti na njegovo pjesničko djelovanje i istovremeno rekonstruirati topografiju njegova Zagreba. U godini obilježenoj Tinovom 134. godišnjicom rođenja i 70. godišnjicom smrti, Goran Matović i Teatar poezije, uz brojne glumce, pjesnike i glazbenike, oblikovali su program koji povezuje izvedbu, književnu povijest i živo sjećanje grada.

Otvaranje u restoranu Vinodol okupilo je velik broj izvođača, među kojima su Vesna Tominac Matačić, Boris Svrtan, Perica Martinović, Monika Herceg, Iva Visković, Evelina Rudan, Đorđe Matić, Tomislav Bajsić, Stanko Kovačić, Feđa Gavrilović, Sara Renar i sam Matović. No najveći naglasak bio je na ideji festivala. Grad se ponovno čitao kao mreža Tinovih putanja, od Tesline i Masarykove do živih i ugašenih gostionica, od nekadašnjih kavana do mjesta koja danas postoje samo kao bilješke kulturne povijesti.

Goran Matović i Tinovi sljedbenici na Jadranskoj magistrali / Izvor Teatar poezije Foto Novković

U program je bila uključena i izvedba Amelije Panić, djevojčice koja od vrlo rane dobi recitira Pobratimstvo lica u svemiru. Njezin nastup nije bio samo emotivan trenutak, nego i potvrda da se Ujević prenosi i izvan institucionalnih okvira. U kontrastu s urbanim rekonstrukcijama, taj je prizor podsjetio koliko je osobno nasljeđivanje poezije važno za njezin opstanak.

Matovićev koncept usredotočen je na ono što naziva Ujevićevom Jadranskom magistralom, mrežom gostionica i kavana koje su oblikovale pjesnikov gradski ritam. Vinodol, Korčula, Vis, Dingač, Pula, Kazališna kavana i Blato postali su kratkotrajne pozornice scenskih prizora posvećenih Ujeviću i njegovim suvremenicima. Svaka je lokacija dobila svoj umjetnički trenutak, na pročeljima kuća i gostionica postavljene su ploče s nazivima oblikovane prema grafičkom smislu njegova vremena, a grad se pretvorio u jedinstven kazališni organizam u kojem se sjećanje i izvedba međusobno nadopunjuju. Zagreb je na dva dana dobio alternativnu kartu, što je bio ne samo simboličan čin nego i poticaj na promišljanje o tome kako književnost oblikuje javni prostor.

Drugi festivalski dan oblikovan je kao kulturna komemoracija. U Hrvatskom državnom arhivu izveden je program Sjećanje na Tina, a središnje mjesto pripalo je predstavi Tin Ujević – San i ludilo. Matović i Sara Renar povezali su arhivsku građu s izvedbenim izrazom. Sarina glazbena suptilnost i Matovićevo dugogodišnje proučavanje pjesnikova opusa stvorili su prikaz Tinova unutarnjega svijeta koji ostaje vjeran povijesnom materijalu, ali ga istodobno otvara suvremenom čitanju.

Festival je tako potvrdio svoju ulogu platforme koja povezuje kazališnu umjetnost, arhivsku građu, glazbu i kulturnu topografiju grada. Ako je Ujević često pisao o gradu kao prostoru u kojem se susreću kaos, sloboda i traganje za identitetom, onda festival tu ideju prenosi u sadašnji trenutak. Otvara pitanje kako se danas odnosimo prema mjestima koja su oblikovala kulturnu memoriju i što znači kada se ta mjesta gase ili mijenjaju.

Šesnaesto izdanje festivala pokazalo je da se Ujevićevim nasljeđem može baviti bez patetike i bez poistovjećivanja grada s turističkom kulisom. Zagreb je ovaj put progovorio kao prostor susreta, navika i povijesnih slojeva. Na ta dva dana ponovno je postao grad poezije i grad koji prepoznaje vlastitu kulturnu povijest.