Drukčija djevojčica Mila

KunstTeatar pokrenuo je KinderKunst program, scenu za djecu. Autorski tim (Natalija Manojlović Varga i Nikolina Rafaj) odabran je dosljedno estetici Kunsta – tema razasutosti misli i osjećaja kod djevojčice Mile, stare otprilike 10 godina, scenski je ostvarena kroz također vrlo otvorenu strukturu pripovijedanja.

Pavle Vrkljan i Dubravka Lelas utjelovljuju djevojčicu Milu, odnosno niz drugih likova iz njezine okoline / Snimila Sanja Merćep

Namijenjena ciljanoj dobnoj skupini djece starije od 10 godina, predstava se bavi početkom odrastanja i prvih pokušaja uklapanja u sustav, počevši od škole. Sigurna sam da je tome prethodilo istraživanje tema koje zaokupljaju današnje desetogodišnjake, jer predstava odlično funkcionira na tzv. obiteljskom nivou – jako je dobro mogu pratiti i odrasli, a sudeći po reakcijama dječje publike, zabavna je i zanimljiva i njima.   

Dubravka Lelas i Pavle Vrkljan utjelovljuju djevojčicu Milu i učitelja, načelnika općine, te različite figure autoriteta iz Miline okoline. Mila je djevojčica koja mnogo misli i osjeća, svjesna da sve što je okružuje ne odgovara njezinim mislima i osjećajima, a kamoli harmoniji. Treba joj više vremena nego ostalima u razredu da izrazi što misli i osjeća. Zato na sceni ostaje u zamrznutom kadru podignute ruke. Mila uči. Uči šutjeti i uči govoriti. Uči dozirati jedno i drugo. Uči se nositi s rastućim strahom. Uči prihvaćati i vrednovati sebe samu u odnosu na druge.

Želeći je scenski prikazati kroz sve njezine osobnosti, autorice Nikolina Rafaj i Natalija Manojlović Varga osmislile su dramaturško-redateljski koncept nastanka scenske igre između dvoje glumaca na probi scena Mile i učitelja, zatim Mile kao Mile Lili, one koja stalno cvili, u malome gradu gdje on postaje načelnik općine i kroz niz bajkovito-fantastičnih situacija, što podsjeća Milu na njezine dužnosti. Tu je zatim Mila kao Mila Gera koja se nikako ne može prilagoditi ostalima, uvijek joj treba više vremena i uvijek ima nešto za pitati. Kroz sukob i dijalog dvoje glumaca Mila odrasta i sazrijeva, shvaćajući da nije manje vrijedna ili neprilagođena ako joj za svaku odluku i za svaki stav treba proći dužim, zaobilaznijim putem negoli njezinim vršnjacima, spremnima na pritisak i brzo reagiranje, na brze ili-ili odgovore u popularnim kvizovima znanja. Mila je više od toga.

Da bi došli do zaključka, Dubravka Lelas i Pavle Vrkljan pretkraj pedesetominutne predstave prolaze na ubrzan način kroz do tada prikazane scene i time teme straha, nedovršenosti, razasutosti, otvorenosti i nedefiniranosti čine pozitivnima i prihvatljivima za djecu. Primjerice, u situacijama gdje Mila misli da je zakomplicirala pitanjima o mjestu gdje se scena događa, njezin je glumački partner podsjeća da nije, nego je time definirala mjesto radnje.

Ne docirajući, nego zaigrano, u prvome redu lijepo napisano, scenski, stilski, dramaturški i redateljski dosljedno, čitav je autorski tim, dvije spomenute autorice i naročito izvođači Dubravka Lelas i Pavle Vrkljan, uz maštovitu kostimografiju Ane Fucijaš, glazbu Hrvoja Nikšića te oblikovanje svjetla Alena Marina ispričao zanimljivu i zabavnu scensku priču o djeci koja možda nisu česta, ali ih je dovoljno da se njima bavi jedna kazališna predstava. Ostaloj djeci starijoj od deset godina koja je budu gledala, na zabavan način ukazat će na njihove nešto drugačije vršnjake koje će i oni onda moći bolje razumjeti. KunstTeatar pokrenuo je vrlo vrijednu scenu za djecu, ostajući  tematski, problemski i estetski dosljedan sebi, ali i otvoren ciljanoj publici koja ovakve naslove zasigurno treba.