Bosna i Hercegovina nikada neće biti unitarna država

U povodu 30. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je u BiH okončan krvavi rat, ali ni do danas nisu u potpunosti uređena temeljna ustavno-pravna pitanja ove višenacionalne i nedovršene države koju mnogi s pravom nazivaju međunarodnim protektoratom, Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora, pod čijom je uredničkom paskom objavljen zbornik Hrvati u daytonskoj BiH – stanje i budućnost u nakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH, u razgovoru za Vijenac govori o konstitutivnosti kao krovnom načelu Ustava BiH koji se sustavno negira, nepravednim politikama dijela međunarodne zajednice prema Hrvatima u BiH i međunarodnom intervencionizmu, nemogućnosti postojanja fabriciranih nacija na kakvima se danas u političkom Sarajevu inzistira, te pojašnjava zašto BiH svoju budućnost kao država može vezati isključivo za Europsku uniju. S Draganom Čovićem razgovaramo ususret zagrebačkoj promociji Zbornika u Matici hrvatskoj 9. prosinca.

Snimio Mateo Jurčić

Zbornik predstavljen u Matici hrvatskoj 9. XII.

Gospodine Čoviću, u povodu 30. obljetnice potpisivanja Daytonskog sporazuma objavljen je zbornik znanstvenih radova Hrvati u daytonskoj BiH – stanje i budućnost čiji ste glavni urednik. Je li i danas, 30 godina kasnije, temeljni problem ovoga mirovnog sporazuma nesrazmjer u smislu da tri konstitutivna naroda žive kao politički subjekti u dva entiteta?

Svjesni naše trajne odgovornosti u očuvanju istine i nasljeđa Općeg okvirnog sporazuma za mir, vodeći pravni i politološki stručnjaci te politički dužnosnici okupljeni oko Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini pristupili su izradi zbornika radova povodom 30. obljetnice Daytonskog sporazuma. Tako je zbornik, objavljen u studenome ove godine, okupio neka od najvažnijih promišljanja o prošlosti, današnjici i budućnosti Bosne i Hercegovine uz potpuno poštovanje daytonskih principa. To smo učinili kako bismo na praktičan način ovjekovječili stav hrvatskoga naroda kao odgovornog dionika u svjetlu 30. obljetnice potpisivanja ovoga povijesnog mirovnog sporazuma. Naša su djela vođena činjenicama, stručnošću i istinom, za razliku od brojnih drugih kojima danas svjedočimo, a koji se bave pokušajima iskrivljavanja realnosti Bosne i Hercegovine, pa tako i njezinog najvišeg pravnog akta – Ustava BiH. Činjenica je kako je Dayton uspostavio asimetričnu teritorijalno-nacionalnu formulu definirajući Bosnu i Hercegovinu kao jednu državu s dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Taj je nesrazmjer danas evidentan i jasno je kako je u protekla tri desetljeća bio katalizatorom brojnih izazova s kojima smo se suočavali. No, iako bismo voljeli da je Dayton prepoznao određene simetrije, nastavljamo raditi u daytonskom okviru s nastojanjima da zaštitimo prava našega hrvatskog naroda i Bosnu i Hercegovinu čvrsto i trajno usidrimo u zapadne vrijednosti i saveze kojima pripada.

U zborniku su, između ostalog, pojašnjene i intervencije visokih predstavnika u Ustav Federacije BiH, ali i sam Ustav, odnosno Aneks 4. Koliko je međunarodni intervencionizam donio štete Hrvatima kao političkom narodu i sudjelovao u njihovom obespravljivanju?

Razvidno je kako je međunarodni faktor svojim višedesetljetnim djelovanjem u značajnoj mjeri utjecao na postdaytonsko oblikovanje prilika u Bosni i Hercegovini. Iako je teško promatrati ovakvo djelovanje kao jednu homogenu cjelinu, s obzirom na često razilaženje stavova unutar različitih međunarodnih faktora, moramo kazati kako je ono ipak, po svojevrsnoj inerciji, uspostavilo praksu pribjegavanja alibi politici. Tu prvenstveno govorimo o rasprostranjenoj praksi izbjegavanja potrebnih unutarnjih dogovora upravo zbog svijesti ili očekivanja da razni međunarodni faktori, kroz Bonske ovlasti ili druge mehanizme, mogu u bilo kojem trenutku nametnuti rješenja. Međutim, takvo odricanje od odgovornosti za državu u kojoj ste izabrani da obnašate vlast predstavlja jednu krajnje razornu i elementarno nezrelu praksu. Za razliku od značajnog dijela politika u BiH, hrvatska politika nikada nije bježala od odgovornosti niti prepuštala vlastitu obvezu međunarodnom faktoru. No, međunarodni je faktor ipak u stotinama navrata nasilno i samostalno oblikovao unutarnje prilike naše domovine, često radeći protiv Ustavom zajamčenih prava hrvatskoga naroda ili ne štiteći naša prava kao konstitutivnog naroda u svim onim trenucima kada su grubo kršena i narušavana. Vjerujem kako tvorci Daytonskog sporazuma nisu mogli predvidjeti da će prava jednog od državotvornih naroda Bosne i Hercegovine biti sustavno uzurpirana, a još manje do one mjere u kojoj su narušena danas, niti da međunarodni faktori neće djelovati u funkciji očuvanja jednog od najvažnijih suvremenih mirovnih sporazuma, što u konačnici znači i potpunu zaštitu prava našega naroda.

Vjerujete li da je vrijeme da se Dayton „raspakira“ i to tako da Hrvati u Bosni i Hercegovini mogu birati svoje legitimne predstavnike u vlasti? Postoji li snaga, ali i volja među političkim liderima u Sarajevu i Banja Luci za iskren i konstruktivan dijalog o ustavnim promjenama?

Vjerujem kako je već davno postojala potreba za reformom određenih daytonskih elemenata Bosne i Hercegovine. No očito je kako u našem političkom životu još uvijek ne postoji spremnost za takav iskorak. Izmjene Ustava zahtijevaju suglasje svakoga od triju konstitutivnih naroda, a svi smo svjedoci da čak ni po pitanju europskih integracija, koje su naš najvažniji i deklarativno zajednički vanjskopolitički cilj, često nemamo niti minimum usuglašenosti za nastavak djelovanja – niti u Sarajevu niti u Banja Luci. Tako da smatram da je trenutačno, nažalost, iluzorno govoriti o raspakiravanju Daytona ili Daytonu 2, kako ga neki zovu, iako smo svi svjesni da objektivno postoji potreba za određenim doradama našega ustavnog okvira. Međutim, smatram, kada vrijeme za ustavne izmjene sazrije, da će one ipak u potpunosti i dalje morati odražavati temeljne daytonske principe, odnosno konstitutivnost kao krovni princip Ustava BiH. Mi smo, kao hrvatska politika, za razliku od drugih, odavno dokazali svoju spremnost za ustavne reforme. U tom smo nastojanju svim partnerima, kako domaćim tako i međunarodnim, ponudili više desetaka modela ponajprije izmjena izbornog zakonodavstva, ali i onih ustavnih, praktično dokazujući svoje nastojanje da Bosni i Hercegovini osiguramo ustavno-pravne okvire unutar kojih može postići dugotrajnu stabilnost, rast i razvoj te europske i euroatlantske ciljeve. Nastavljamo pozivati sve političke faktore u BiH, osobito one koji streme unitarnoj državi ili separatizmu, da prihvate realnost BiH, a to je da je ona bila, jest i ostat će zajednička domovina triju konstitutivnih naroda i da bez ovog elementa ne postoji prosperitetna budućnost BiH.

Nerijetko se u javnosti čuju priče o „četvrtom“ narodu, u kontekstu izgradnje bosanskohercegovačke nacije s težnjom da jedna višenacionalna država postane „građanska“. Što se krije iza toga i jesu li takvi koncepti realni i ostvarivi?

S jedne strane u BiH danas pokušavamo ostvariti europske i euroatlantske prioritete koji će desetljećima u budućnosti oblikovati našu državu. Istodobno, dok radimo na tim i svim drugim unutarnjim strateškim ciljevima, primorani smo braniti se od pokušaja iskrivljavanja povijesnih činjenica i negiranja istine. Kazao sam to nebrojeno puta ranije, a kazat ću i sada – Bosna i Hercegovina nikada neće biti unitarna država. Ona nikada neće biti mononacionalno društvo niti nacionalna država bošnjačkoga naroda. Oni koji to danas još uvijek ne razumiju svjesno guraju Bosnu i Hercegovinu u propast. Ova je država prošla krvavi rat prije nekoliko desetljeća upravo zbog želje da netko ostvari svoju nacionalnu dominaciju nauštrb drugih. Jednako tako, nečija želja da u miru ostvari ciljeve u kojima je podbacio u ratnom razdoblju porazna je, nepromišljena i, u konačnici, neodgovorna politika prema svakom životu koji je tragično izgubljen u ratnim događanjima 90-ih godina. Uspjeh Bosne i Hercegovine trajno je naslonjen na jednakost njezinih triju konstitutivnih naroda. Jednostavnim rječnikom, to znači da je i sam Ustav, čak i u najizazovnijim trenucima ratnih pregovora, mogao prepoznati da ne postoji takva, kazao bih, umjetno fabricirana „bosanskohercegovačka nacija“. Postoje Hrvati, Bošnjaci i Srbi kao konstitutivni narodi, sa svima onima koji se tako ne izjašnjavaju. Dužnost nam je očuvati našu domovinu od takvih nasrtaja, koristeći se ustavnim i pravnim mehanizmima, sa svima onima koji danas ipak razumiju povijest i prepoznaju realnost vlastite države.

Smatrate li da je moguće preurediti BiH na način kako su uređene moderne europske višenacionalne države poput Švicarske i Belgije, u kojima društva žive i politički djeluju kroz modele konsocijacijske demokracije?

Apsolutno. Konsocijacijska ­demokracija sve je češće zazivan model za BiH upravo zbog toga što se dokazala kao upravljiv i održiv mehanizam heterogenih društava. Bosna i Hercegovina teži članstvu u Europskoj uniji, čija se brojna sjedišta nalaze upravo u Belgiji koja također ima kompleksan sustav diobe vlasti, ali koji prepoznaje važnost očuvanja i jednakopravnosti razlika. Za takav će nam iskorak trebati suglasje, ali i politička zrelost unutar Bosne i Hercegovine da prepoznamo ono što mi jesmo – ne fragmentirano društvo, ali društvo sastavljeno iz različitih nacionalnih odrednica okupljenih pod klauzulama jednakog sudjelovanja u vlasti i oblikovanju vlastite domovine. Dok u Bosni i Hercegovini ne sazrije odgovornost prema takvom – jedinom istinitom – razumijevanju, bojim se da će naš svakodnevni diskurs i dalje biti opterećen prošlošću i razarajućim politikama, u vremenima kada su sva druga društva oko nas okrenuta prema budućnosti.

U nekoliko ste navrata isticali kako Hrvati u BiH žive zarobljeni između separatizma i unitarizma te jedini istinski promiču europski put. Ima li europska BiH šansu ako jedan od njezinih konstitutivnih naroda gotovo dva desetljeća doživljava ustavno-pravno i političko nasilje?

Činjenica je kako europska Bosna i Hercegovina danas zapravo jedino ima šansu zahvaljujući upravo najmalobrojnijem konstitutivnom narodu, istom onome koji već desetljećima doživljava ustavno-pravno nasilje i uzurpaciju vlastitih prava. Naime, iako ne žive unutar Europske unije, većina pripadnika hrvatskoga naroda u BiH danas su ujedno i građani EU. Jednako tako, upravo su legitimni predstavnici Hrvata oni europski predvodnici koji su preuzeli odgovornost i poduzeli sve ključne korake prema našoj europskoj budućnosti, bilo da se radi o predaji Zahtjeva za članstvo ili o postizanju ključnih reformskih iskoraka i ostvarenju statusa zemlje kandidata. To smo radili i kada su naše kolege, predstavnici bošnjačkog i srpskog naroda, iskazivali skepticizam, poštujući opredjeljenje naših žitelja i čvrsto uvjereni da je to put kojim trebamo ići.

Što Bosna i Hercegovina bude dalje i uspješnije koračala prema Europskoj uniji, to će trebati napraviti više iskoraka. Ti iskoraci, naravno, uključuju i reformu Ustava i Izbornog zakona BiH, kojima će se osigurati zaštita kolektivnih i individualnih prava naših žitelja, kao i napuštanje mehanizma međunarodnih intervencija. Ovakva kakva je danas, sa stranim institucijama koje nadilaze domaće izabrane dužnosnike, zakone i tijela vlasti, a koje uistinu nemaju nikakav izborni legitimitet za svoje djelovanje, neće moći postati članicom Europske unije. To znači da ćemo uskoro morati napraviti jedan značajan i, kazao bih, povijesni iskorak. Svjesni smo kako to neće biti nimalo lagan pothvat. Međutim, ono što nas može očuvati od neželjenih izazova i nestabilnosti jest prepoznavanje i osiguravanje ustavne i praktične jednakopravnosti triju državotvornih naroda. To je središnji element naše države koji se neće moći zanijekati. U tom će se procesu transformacije BiH trajno definirati kao država u kojoj su prava Hrvata, građana Europske unije, u potpunosti poštovana. Na manje od toga nijedan legitimni predstavnik našega naroda neće pristati i upravo će ta konstitutivnost ostati trajan stabilizirajući, a ne razarajući, element europske Bosne i Hercegovine.