Bliskost svijeta u spoju intelekta i imaginacije

Izbor iz poezije Darije Žilić (točnije: samoizbor), delikatan je i duhovno kompleksan ritual u kojem se ostvaruje čisti osjećaj vlastite egzistencije u kojoj se čuva dostojanstvo pjesme. U spoju intelekta i imaginacije živi bliskost svijeta što promiče hipnotiziranu dijalektiku svjetlosti i sjena, dok pjesnikinja žudi meravigliu iz ostataka čitanja pa „mrtvo hladna stvara pjesme od knjiških mrvica i od malo sebstva“ (Malo sebstva). Ta poetska vatra što egzistira od početka svijeta postojana je i opuštena u srži kreativne imaginacije. Pjesnikinja je opčinjena stvaranjem i ne dopušta da je prozaičnosti života odvode od snatrenja, sanjarija i snova. Ona ih poetski sublimira, često i banalizira, a reminiscencije koje prihvaća ne dotiču vječno prisutan animozitet. Izbjegavajući ogorčenje, mržnju, riječju: nesklonosti svijeta, pjesnikinja preobražava svoju samoću u osebujni odabir življenja u kojem se njezina duševna čvrstoća i snaga eutonički učvršćuju donoseći vrhunac oslobođene inspiracije:

Izd. Ratkovićeve večeri poezije,
Bijelo Polje, 2025.

„Muškarci koje sam voljela i volim, nisu / Ratnici od rođenja, nisu kukavice života, / Oni me bude noću i pričaju mi o mislima / I željama, o kratkim fitiljima i žudnjama, / Knjigama, glazbi, filmovima, / O načetim ranama koje bole. / Ja ih slušam, i zapisujem, vidam svoje / Tjeme njihovim snovima. I onda pišem, da nikad ništa, ono izvan / Povijesti, ne bude zaboravljeno.“ (Muškarci koje sam voljela)

Ovaj Darijin samoizbor (iz osam objavljenih zbirki) metaforički se približava potrebi za pisanjem. Poetski ljubavnički susreti iskazuju se strašću za pisanjem koje postaje carstvom prihvaćenih vrijednosti. U potrazi za riječima koje imaju svoju vlastitu sudbinu, pjesnikinja uživa personalizirati riječi:

„Neka se život vrati u knjižnicu, u sobu / skulptura i slika, da bude kao žena zmaj s tri / lica, meko, snažno i ono odlučno, / Što dalje od pričina, viče kor, idi brzo i što / dalje, planeti se pokreću u tvojim vjeđama, / I plešu svoj ples sve te Venere i nimfe, / Dodirom kliziš niz reljefe, crnilom bojiš moju / kosu dok pišem o starim putevima i drugim / svjetovima na brodu tvojih snoviđenja.“ (Drugi svijet)

U nadahnutom sklopu poetsko-narativnih sintagmi ironijski je odmak Darijina etičko-duhovna katarza. Fascinantna je ta afektivna stvarnost, stvarnosna mjera koja pokreće duhovite paradokse imaginacije:

„Da nije bilo utega, ne bih bila ništa, / Rasparčala bih sve, tijelo potrošila, dušu / Zgazila, umislila da sam dar i boginja, / Proćerdala bih sve, ne bih ni pisala, / Lebdjela bih zrakom kao vaga i ništa od / Mene ne bi bilo, bila bih tek ariel prizemni, / Bez duha i plana. Da sam bila bez tog. / Ali srećom nisam.“ (Uteg)

I na kraju ovoga uspješnog autorskog samoizbora ističem zanimljiv pogovor Branislava Glumca naslovljen Višerazinska Darija Žilić.