Bliski stranci: nenametljivi triptih obiteljskih sjena

Jim Jarmusch, bard tihe melankolije i minimalističkog filma, vraća se na velika platna svojom prepoznatljivom estetikom, filmskim mozaikom Otac majka sestra brat kojim istražuje obiteljske odnose na tri različita mjesta, kroz tri odvojene epizode. Film se otvara skromno, a iza minimalističke fasade otkrivaju se slojevite priče o udaljenosti i nerazumijevanju, nataložene među članovima svake obitelji. Film je na Filmskom festivalu u Veneciji nagrađen Zlatnim lavom.

Jarmuschev novi film prebacuje fokus na namjerne, ali neuspješne susrete srodnika, pronalazeći u tome prostor za emocionalnu rezonanciju

Prva epizoda, smještena u ruralnu Ameriku, susret je odraslog brata (Adam Driver) i sestre (Mayim Bialik) s ocem (Tom Waits) koji se skriva iza čudnovate samodostatnosti. Druga, irska priča o majci (Charlotte Rampling) i dvjema kćerima (Cate Blanchett i Vicky Krieps) pretvara ritual popodnevnog čaja u nadmetanje između davno izrečenog i nikad izgovorenog. Treća epizoda odvija se u Parizu, blizanci Skye (Indya Moore) i Billy (Luka Sabbat) pokušavaju razumjeti roditelje nakon njihove pogibije, kroz preostale predmete i uspomene.

Jarmusch koristi ono što se oduvijek povezuje s njegovim stilom: statične kadrove, odmjerene dijaloge, osjećaj da se pravi događaji odvijaju tek ispod površine te njegov poznati alat – dijegetičku glazbu, glazbu koja je dio kadra, a samim time i dio izravne filmske naracije. Njegova estetika minimalizma, naslonjena na suhoparan, bezizražajan humor i kontemplativni ritam mnogo više govori svojim tišinama nego riječima. Ovo je film o bliskosti koja je istovremeno i daljina, o genetskoj povezanosti koja ne mora nužno značiti i emocionalnu intimnost, ispričan nizom vinjeta koje se preklapaju. 

Suptilne glumačke interpretacije uvelike doprinose nenametljivoj, ali duboko osjećajnoj naraciji. Pogledi i pauze u govoru likova djeluju promišljeno, a neizgovoreno se pretvara u glavni narativni motor, čime Jarmusch izbjegava svaki oblik dramskog eskaliranja. Likovi, kao ni inače kod Jarmuscha, ne prolaze kroz katarzične preobražaje, oni lutaju, promatraju, puše u tišini, a njihove su interakcije ispunjene neugodnom autentičnošću. Kroz segmente posvećene određenom članu obitelji, redatelj i scenarist gradi priču o ljudima koji su se izgubili u prijevodu vlastitih života. Upravo kao takvi, oni su arhetipske Jarmuschove figure, cool autsajderi.

Za neke će gledatelje ta nenametljivost biti najveća slabost filma, jer Jarmusch nastavlja istraživati nedogađaj kao ključnu točku dramskog luka te se ne trsi ponuditi tradicionalni konflikt. Kod Jarmuschevih se uradaka gotovo uvijek može postaviti pitanje je li to onda film s premalo razrađenih odnosa ili je površan na mjestima gdje je cilj bila sugestija, jer minimalizam, koliko god dojmljiv u atmosferi, ponekad može djelovati i kao izgovor za izbjegavanje dubljeg emotivnog prodora. Unatoč tome, postoji nešto neobično privlačno u načinu na koji film promatra obiteljske odnose – ne kroz sukobe nego kroz odsutnost, ne kroz povijest, nego kroz sjene i tragove. 

Još jedna značajka Jarmuschevih radova jest uloga prostora koji obično predstavlja svojevrsnu narativnu bazu, no nipošto nije turistička razglednica, recimo planinskih jezera Amerike, uskih ulica Dublina ili živopisnog Montmartrea. Ovdje prostori promišljeno nadograđuju temu razdvojenosti jer je u današnjem hiperpovezanom svijetu emocionalni jaz između obitelji sve nepremostiviji. Praznina starog pariškog stana ili vijugava, snijegom pokrivena brdska cesta metafore su za psihološka stanja likova. Vizualno, film se oslanja na prepoznatljivu prigušenu paletu boja, koja pojačava osjećaj vječnog vremena i melankolije, što je dio Jarmuscheva autorskog potpisa. Ta paleta boja ovdje funkcionira kao sredstvo naglašavanja unutarnje praznine, ali ne i praznine u priči. 

Filmski triptih Otac majka sestra brat uspijeva biti istovremeno topao i melankoličan, duhovit i tužan, jednostavan i slojevit te se kao takav savršeno uklapa u Jarmuschevu tradiciju filmskih antologija, no donosi i ključnu razliku. Dok su Noć na zemlji i Kava i cigarete istraživali slučajne susrete neznanaca koji dijele kratak, ali značajan trenutak (taksi vožnja ili pauza za kavu), Jarmuschev novi film prebacuje fokus na namjerne, ali neuspješne susrete srodnika, pronalazeći u tome prostor za emocionalnu rezonanciju, koja traje i nakon završetka filma. Iako ovaj film neće osvojiti gledatelje dramom ili pričom, potaknut će ih na zagledavanje u vlastita obiteljska pitanja bez odgovora te u odnose u kojima je ponekad najglasnije ono što nije rečeno.