Yuval Noah Harari u Lisinskom: Inteligencija bez mudrosti vodi u superzabludu

Yuval Noah Harari je u Zagrebu prošao simbolični test tržišne vrijednosti misli. Jer činjenica je da je Lisinski bio dupkom pun, pa čak i velik broj prisutnih menadžera, kulturnjaka, novinara, profesora i ostalih znatiželjnika iz redova takozvane intelektualne elite (među njima i popriličan broj političara) koji nisu iz svog džepa platili kartu za ovu jedinstvenu priliku dobivanja precizne dijagnoze stanja svijeta upućenu iz usta jednog od najutjecajnijih globalnih intelektualaca današnjice. Ipak je tamo moralo biti dovoljno onih koji su ne samo pročitali njegove knjige nego ih i razumjeli, i koji su doista profitirali od prilike za susret uživo s čovjekom kojega se smatra jednim od najvećih mislilaca našeg doba.

Yuval Noah Harari i Marijana Grbeša-Zenzerović na gostovanju koje je organizirala Ankica Mamić (IMC agencija) / Snimila Sandra Šimunović / PIXSELL

Elitizam znanja ili investicija u budućnost?

Autor bestselerâ čije su knjige prodane u više od 50 milijuna primjeraka i objavljene na 65 jezika, Harari je bitan jer njegove analize nude vrijedne uvide u to kako algoritmi oblikuju identitet te postavljaju duboka pitanja o smislu inteligencije i krizi povjerenja, čineći informacije „valutom“ u društvu bez dijaloga. Njegov globalni doseg i status „intelektualnog influencera“ proizlaze iz sposobnosti da složene povijesne, tehnološke i filozofske procese prevede u razumljive obrasce koji određuju našu svakodnevicu. Razgovor koji je s njim vodila profesorica s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Marijana Grbeša-Zenzerović otvorio je najvažnija pitanja današnjice: krizu demokracije, uspon umjetne inteligencije, povratak imperijalizma, sukobe u Gazi i Ukrajini – sve ono o čemu Harari već godinama neumorno govori i što određuje konture nove budućnosti svijeta.

Hararijevo izlaganje u Zagrebu fokusiralo se na duboke strukturne promjene, a ne na površinske političke sukobe. Iznio je snažne i uznemirujuće teze o kolapsu svjetskog poretka i liberalnog sustava vrijednosti, tvrdeći da ulazimo u novo imperijalno doba u kojem algoritmi, posredovanjem u gotovo svakom ljudskom odnosu, postupno razaraju sposobnost dijaloga, a s njom i samu srž otvorenog društva. Objašnjavajući kako smo došli do ove točke ljudske povijesti, izlaganje je otvorio pitanjem zašto inteligentni ljudi donose glupe odluke. Odgovor, tvrdi, leži u kombinaciji loših informacija i pogrešno shvaćene inteligencije. U svijetu preplavljenom „smećem od informacija“, čak i najbistriji umovi postaju žrtve loših podataka. No dublji je problem, kaže, u tome što inteligencija nije isto što i mudrost. Ljudi su najinteligentnija bića na planetu, ali i najpodložnija zabludi – sposobni smo vjerovati u kolektivne iluzije koje opravdavaju nasilje, ratove ili ideološke fanatizme.

Tehnološki napredak ne znači i moralni razvoj: sama inteligencija, lišena etike i samorefleksije, ne vodi napretku nego ponavljanju istih zabluda u sofisticiranijem obliku. U tom kontekstu, stvaranje umjetne inteligencije bez mudrosti i odgovornosti ne otvara samo mogućnost superinteligencije, nego i – kako upozorava – superzablude. UI, kaže, više nije alat, nego agent: „Može samostalno donositi odluke, izmišljati ideje i – što je najopasnije – govoriti nama što da radimo.“

Dok mnogi u njegovoj retorici vide kontradikciju, zapravo je riječ o pozivu na dvostruku budnost – da prepoznamo opasnost, ali zadržimo povjerenje u vlastiti razum. Harari ne propovijeda fatalizam, nego odgovornost, neumorno podsjećajući da budućnost i dalje ovisi o odlukama koje donosimo mi danas, i, što je najvažnije, da kontrola još nije izmakla iz naših ruku. Istodobno upozorava na mogućnost katastrofe i vjeruje u ljudski kapacitet za promjenu.

Demokracija, kaže, još uvijek ima šansu za oporavak upravo zato što posjeduje ugrađene mehanizme samoispravljanja – sposobnost da prizna pogrešku i pokuša ponovno. Upravo u tom uvjerenju da mudrost mora pratiti inteligenciju, a etika tehnologiju, leži ono zbog čega ga svijet i dalje želi slušati.

Obnova osvajačkih ratova

Harari, dakle, nije prorok propasti nego mislilac koji upozorava da je inteligencija bez mudrosti tek sofisticirani oblik zablude. Ne nudi utjehu, nego nas tjera da preispitamo same temelje: što zapravo znači misliti u doba superinteligencije, može li stroj osjećati bol, gdje prestaje ljudsko, a počinje sintetičko…

U razgovoru u Lisinskom, koji se s pitanjima iz publike protegao na gotovo dva sata, autor bestselerâ Sapiens, Homo Deus, 21 lekcija za 21. stoljeće i Neksus ponudio je racionalnu analizu svijeta koji se ubrzano mijenja. Harari ne govori u metaforama nego u podacima: „Proračuni, znate – ne poezija, ne filozofija, već proračuni.“ Podsjetio je da su države početkom 21. stoljeća po prvi put u povijesti trošile više na zdravstvo nego na vojsku – dokaz koliko je svijet, donedavno, vjerovao u stabilnost. Taj svijet, kaže, sada nestaje.

Slično razmišlja o Gazi i Ukrajini. U oba slučaja vidi simptom nove imperijalne logike, ali i dublji, psihološki uzrok sukoba. Osvrćući se na rusku invaziju na Ukrajinu, istaknuo je da je time prekršen „najveći tabu“ suvremenog svjetskog poretka: onaj koji zabranjuje osvajačke ratove. Isto je pravilo, dodao je, prekršeno i u postupcima Izraela u Gazi. Svijet ulazi u novo imperijalno doba u kojem pravo jačega ponovno postaje dominantno načelo.

Ipak, kada je riječ o Gazi, pomaknuo je težište rasprave s političkih i teritorijalnih pitanja na ono što naziva kognitivnim i emocionalnim deficitom: mir je moguć, a problem nije u resursima, smatra, nego u umovima koji ih ne znaju dijeliti. „Naš um ima milijarde neurona, ali je ponekad tako siromašan, tako uzak, da ne može istodobno zadržati samo dvije ideje“, rekao je.

Te su dvije ideje, po njemu, jednostavne: priznanje da sedam milijuna Palestinaca nema kamo otići i da ima pravo na dostojanstvo, sigurnost i prosperitet, te istodobno priznanje da sedam milijuna Židova također nema kamo otići i ima ista prava. Iako između tih činjenica nema logičke ni fizičke kontradikcije, mnogi su to „jednostavno nesposobni“ prihvatiti – vide patnju jedne strane, a potpuno negiraju postojanje druge, pri čemu su „Izraelci postali toliko egocentrični da mogu osjećati samo vlastitu bol“. „Rješenje ne leži u uništenju protivnika, nego u širenju svijesti“, poručio je.

Od Homo sapiensa do umjetne inteligencije – nova epoha bez dijaloga

Hararijeva teza o „urušenom razgovoru“ prelazi i na pitanje umjetne inteligencije. A budući da je UI „majstor jezika“, preuzet će sve što se na jeziku temelji – financije, pravo, religiju, kulturu. Čak i vlastiti rad vidi kao simbol žrtve te transformacije: „Moja pretpostavka je da je knjiga koju sada pišem vjerojatno posljednja koju ću napisati.“

Isto vrijedi i za financijski sustav, koji počiva na priči i povjerenju: novac, bilo da je riječ o euru ili bitcoinu, tek je narativ kojem ljudi vjeruju. Kako većinu transakcija danas ionako provodi algoritam, nije teško zamisliti svijet u kojem UI stvara vlastite financijske instrumente koje ljudi više neće moći razumjeti. Slično, isto tako, vrijedi i za religiju. Monoteističke religije utemeljene su na tekstu i jeziku, a UI može u nekoliko sekundi pročitati i usporediti sve teološke spise i prijevode nastale u posljednjih 2000 godina – i pronaći obrasce koje nijedan rabin, svećenik ili teolog nije uočio. Harari zato predviđa novu vrstu reformacije, u kojoj sveti tekst tumači sam sebe.

Njegove procjene o 5 do 15 posto šanse za nestanak čovječanstva zvuče dramatično, ali Harari nije prorok apokalipse. On ne negira ni suprotnu mogućnost, „ogroman pozitivan potencijal“ UI-ja. „Rizici su golemi, ali i potencijal je golem“, rekao je. „To je, jednostavno, najveći eksperiment u povijesti čovječanstva.“ U tom eksperimentu, Europa, upozorava, nije ugrožena migracijama ni briselskom birokracijom, nego upravo UI imigrantima, neorganskim entitetima pod kontrolom stranih prekooceanskih sila koji „dolaze bez viza, brzinom svjetlosti, i preuzimaju sve, a nisu lojalni nijednoj političkoj zajednici u Europi.“

Unatoč svemu, vidi nadu za budućnost koja, kaže, ovisi o ljudskim odlukama: „Konačna kontrola ljudske budućnosti mora ostati u rukama ljudi.“ U tom duhu nudi i konkretne putokaze: djecu treba učiti širokim vještinama – kognitivnim, socijalnim, emocionalnim i motoričkim – jer ih to čini teže zamjenjivima. Hararijeva vizija za mlade je defenzivna, ali realna: budući da je UI superiorna u logici i jeziku, ljudsko biće mora ostati ono što strojevi još ne mogu biti – biće empatije, tijela i srca.

Za kraj, podsjetio je da nasilje nije nužnost, nego izbor. „Najistaknutija karakteristika Homo sapiensa nije agresija, nego sposobnost povjerenja i suradnje.“ U svijetu u kojem povjerenje sve češće poklanjamo kodu, a ne čovjeku, Harari poručuje da je upravo ta sposobnost – i još uvijek ljudska mudrost – možda jedini algoritam koji nas može spasiti.