U Hrvatskoj se previše bježi od polemike

Matija Štahan (Zagreb, 1992) jedan je od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca mlađe generacije. Po obrazovanju književni komparatist, danas je tajnik Društva hrvatskih književnika, urednik portala Heretica i Suvremenik te politički komentator u emisiji Peti dan Hrvatske radiotelevizije. Nakon što su mu ove godine objavljene knjige Duševni sladoled i Uskrsnuće autora – koje mahom sabiru njegov esejistički rad iz proteklih desetak godina – u razgovoru za Vijenac autor se osvrće na svoj dosadašnji rad, trenutne i buduće projekte, ulogu Društva hrvatskih književnika, Suvremenika i Heretice, kao i Vijenca i Matice hrvatske, u suvremenoj hrvatskoj javnosti i kulturi, te komentira pojedina ključna – kako kulturna tako i politička – problemska mjesta hrvatske današnjice, književnu scenu, trenutnu epohu i vlastito književno stvaralaštvo, najavljujući svoju treću ovogodišnju knjigu, Izvod iz kršćanstva.

Snimio Marko Lopac

Ove su godine izašle tri vaše knjige – Duševni sladoled u izdanju Naklade Pavičić i Uskrsnuće autora u izdanju Društva hrvatskih književnika, a sada izlazi i treća, Izvod iz kršćanstva, u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Možete li nam ponešto reći o svakoj od njih, ujedno i najaviti novu knjigu?

Spletom okolnosti, u vrlo kratkom razdoblju izlaze tri knjige koje pokrivaju znatan dio, premda ne i cjelinu mojeg dosadašnjeg pisanog rada, uglavnom esejistike: Duševni sladoled tako sabire oglede o hrvatskoj politici i društvu, Uskrsnuće autora književne kritike i oglede o književnosti, a Izvod iz kršćanstva eseje o položaju vjere u 21. stoljeću. Naslovi su citati, parafraze i polemike s mnogokime: „duševni sladoled“ kovanica je kojom je Ante Starčević ismijavao prosvjetiteljske napore Josipa Jurja Strossmayera, a u Baladama Petrice Kerempuha upotrijebio ju je Krleža; Smrt autora glasoviti je esej Rolanda Barthesa čija poanta se, u najbanalnijem smislu, počela ostvarivati „proizvodnjom“ umjetne književnosti u kontekstu umjetne inteligencije, čime se – između ostaloga – u knjizi i bavim, dok je Uvoda u kršćanstvo mnogo, najglasovitiji je dakako onaj Jose­pha Ratzingera, a meni se učinilo da je u nizu osvrta potrebno osvijetliti i na koje sve načine kršćanstvo danas postaje postkršćanstvo. U naslovima sljedećih knjiga možda bih mogao i zaobići takve pošalice i parafraze. Rekao bih da u svakoj knjizi postoje ideje i koncepti poticajni za moje sličnomišljenike, kao i doza intelektualne provokacije za neistomišljenike.

Vaš je rad, uz ostale angažmane, sada primarno vezan uz Društvo hrvatskih književnika. Koja je uloga Društva u hrvatskoj književnoj i kulturnoj suvremenosti?

Kada se pogleda koliko književnih manifestacija, tribina, književnih predstavljanja organizira, nagrada i priznanja dodjeljuje te časopisa i knjiga godišnje objavljuje, jasno se vidi da Društvo hrvatskih književnika u hrvatskoj književnosti ima središnju ulogu. To je ponekad nevidljivo prosječnom konzumentu mainstream medija, pa čak i mnogome dioniku hrvatske književne i kulturne scene, s jedne strane jer se mnoge inicijative Društva uzimaju zdravo za gotovo ili se zaboravlja da od Društva potječu, a s druge strane jer već spomenuti mediji Društvo nerijetko i ignoriraju, uglavnom zbog njegova percipiranog konzervativizma i njihova stvarnog antikonzervativizma. O tome se dosada previše šutjelo. U Hrvatskoj se danas, općenito, previše bježi od polemike. Najnoviji primjer takvog ignoriranja Društva je prešućivanje činjenice, u pojedinim medijima, da je Nagrada Ksaver Šandor Gjalski koja je nedavno dodijeljena Robertu Međurečanu za roman Tako neka bude zapravo nagrada Društva hrvatskih književnika.

Poseban paradoks našega Društva jest i da svoje nagrade češće negoli vlastitim članovima dodjeljuje članovima drugoga književnog udruženja, Hrvatskog društva pisaca. Tu činjenicu tumačim u skladu s onom biblijskom zgodom u kojoj Salomon, na upit dvije žene koje su prisvajale isto dijete, odgovara neka se dijete prepolovi pa svaka uzme jednu polovicu. Žena koja djetetu nije bila majka pristala je na tu pogodbu, a istinska majka zaželjela je da dijete ostane živo, makar bilo predano i lažnoj majci – po čemu se vidjelo da je ona prava majka. Tako gledam i hrvatsku književnu scenu: Društvo hrvatskih književnika dodijelit će nagrade i članovima drugog društva, samo da književnost ostane živa i cjelovita. Drugim riječima, neće nastupati sektaški.

U isto vrijeme, drago mi je što je Društvo u zadnje vrijeme malko vidljivije u javnosti – recimo, Deklaracijom o umjetnoj inteligenciji ili priopćenjem o podršci Miljenku Jergoviću, s kojim mi inače nije mrsko polemizirati, no uz kojega je kao člana Društva nakon prijetećih poruka trebalo stati – ali mi je žao što se nismo oglasili o oduzimanju ulice Antunu Bonifačiću, bivšemu potpredsjedniku Društva, jer se u politici i dijelu medija stvara atmosfera jednosmjerne netrpeljivosti prema svemu što je bilo prisutno u jednom režimu koji je pounutrio uvezenu ideologiju smrti, ali se ne problematizira bezbroj ulica imenovanih po pripadnicima drugog režima koji je pounutrio uvezenu ideologiju smrti. Jedino dosljedno bilo bi dopustiti i jedno i drugo, ako je nositelj imena ulice svojim značajem nadvisio svoju povezanost s državnim aparatom bilo koje države, ili eliminirati i jedna i druga imena. Trećeg puta, a koji bi bio etički dosljedan i logičan, nema.

Što se tiče prostora za napredak, njega u Društvu uvijek ima; čini mi se da ono što još treba učiniti jest prebaciti težište s horizontalnog širenja Društva na ono vertikalno – ili, drugim riječima, više inzistirati na elitizmu koji, premda je kao pojam posvuda ogađen, čini smisao postojanja društava poput ovoga. Na kraju, dugo se nije strateški razmišljalo o upisu mlađih članova, ali u proteklih godinu-dvije bilježimo velik priljev mladih književnika u Društvo, što je preduvjet za neki novi preporod. 

U okrilju DHK nedavno je pokrenut mrežni portal Suvremenik. Kakvu je ulogu Društvo namijenilo tome portalu i koje su želje njegova uredništva?

U uredništvu portala smo Gloria Lujanović, koja je inicirala njegovo pokretanje, i ja. Smisao portala je vratiti kriterije u kritiku, koja je u zadnje vrijeme uvelike postala nekritičkom i samim time irelevantnom, obesmišljujući izostankom kritičnosti i hvalospjeve. Cilj nam je afirmirati čitav niz mladih autora koji dosad nisu imali prvorazrednu platformu na kojoj bi se mogli izraziti, ali to po svojim kompetencijama zaslužuju, no u isto vrijeme donositi ulomke iz djela u nastajanju već afirmiranih književnika, kao i intervjue s pojedinim živućim klasicima. Upravo kada je portal pokrenut javnost je doznala za smrt Milivoja Solara, a na portalu smo nekoliko dana kasnije, zahvaljujući Jasmini Vojvodić koja je s njime razgovarala prije nekoliko godina, mogli objaviti jedan od posljednjih intervjua koji je dao za života.

Kako razumijevate suvremenu hrvatsku književnu scenu?

Književna scena, kao i cjelokupna takozvana „visoka kultura“, u epohi digitalija i virtualija, šarenih podražaja i sveopće svjetlucave infantilizacije, polako ali sigurno ide u smjeru društvene getoizacije. Što je više instagramskih i inih audiovizualnih, za konzumaciju lakih i zašećerenih storyja, kao i političkih i kriptopolitičkih narativa, to je manje njihovih sinonima – priča. Ovo prvo simbol je bezumnog dijela internetske kulture, a taj je dio pozamašan, a ono drugo društveno-političkih prijepora koji često i poprimaju obilježja književne umjetnosti, čime kao da se kod ljudi smanjuje potreba za konzumacijom književnosti. Neovisno o njezinoj kakvoći, čini mi se da je naša književnost u svojevrsnoj imploziji. Što se same kvalitete tiče, ona postoji, ali na sceni vlada medijima potencirani svijet iluzija u kojemu se mnogi bitni i zanimljivi autori uopće ne spominju, dok se one koji odgovaraju suvremenoj poetičkoj korektnosti promiče na svakom koraku, često i nezasluženo, proglašavajući i pojedina njihova književna djela vrhunaravnim remek-djelima, unatoč činjenici da je pitanje ima li vrhunaravnih remek-djela u hrvatskoj književnosti 21. stoljeća više nego što je prstiju na jednoj ruci.

Moje je mišljenje, oblikovano prema Eliotu – a o tome pišem i u Uskrsnuću autora – da je suvremeni trenutak hrvatske književnosti, a koji je došao nakon „klasičnog razdoblja“ koje čini trolist Matoš–Krleža–Marinković, obilježen potrošenošću stvaralačkih potencijala jezika koja se najčešće ostvaruje u monotoniji ili pretjeranom inzistiranju na ekscentričnosti. Nije li višak monotonije s jedne te višak pretjerane, hotimične, neautentične ekscentričnosti s druge strane najbolji opis mnogih hvaljenih književnih djela hrvatskih autora u 21. stoljeću? Cinično gledano, optimalan način kako se danas može uspjeti u književnosti u Hrvatskoj je kroz medijski potencirane – a katkad i medijski generirane – skandale, o čemu ne svjedoče samo recentni događaji, nego je to značajka dobrog dijela domaće književnosti u protekle dvije dekade. Time se stječe obeshrabrujući dojam da se ne može uspjeti, tržišno i percepcijski, bez stvaranja slike književnika kao neshvaćenog genija, prognanog iz vlastita zavičaja koji obiluje nezahvalnicima koji ne znaju prepoznati njegovu genijalnost – čime se, naposljetku, potencijalne čitatelje od književnosti samo otuđuje. Time se pokušava održati i društveni status književnika kao umnika nad umnicima, intelektualca par excellence, no to u današnje vrijeme više nije moguće, kako zbog samog vremena, tako i zbog književnikā. Jergović bi, primjerice, volio biti književnik koji je ujedno arbitar svega u kulturi i društvu, poput Krleže, ali to je bilo moguće kada je netko bio dvorski umnik, kao Krleža, ili veliki disident, kao recimo Solženjicin. U suvremenom infantilnom liberalizmu prostor djelovanja za pojedince s takvim tendencijama je sužen, a i ljudi koji bi to željeli često toj zadaći nisu dorasli po svojim intelektualnim kompetencijama.

Matija Štahan tajnik je Društva hrvatskih književnika / Snimio Marko Lopac

Izd. DHK, Zagreb, 2025.

Izd. Naklada Pavičić, Zagreb, 2025.

Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2025.

Unatoč svemu, iza te medijske simulacije u Hrvatskoj se i dalje piše i zanimljivo i kvalitetno – ponekad čak i među medijski obljubljenim autorima. Osobno su mi zanimljivi književnici skloni autentičnom književnom eksperimentu i povratku fantazmagorije u odveć ideologiziranu, prečesto stvarnosno određenu suvremenu književnost; oni koji prepoznaju duh vremena – a duh vremena je bizaran: umjetna inteligencija, strah od klimatskih promjena, COVID-19, „teorije urote“, woke, transhumanizam – i o tome pišu, ili koji pokušavaju iznova obogatiti pretjeranom ogoljenošću osiromašen jezik suvremene hrvatske proze. U osnovi, u suvremenoj je hrvatskoj književnosti jedno djelo često previše nalik na drugo. Najdraži su mi književnici koji riskiraju pa stvore veliko djelo ili velik promašaj, ali promašaj koji taj rizik na neki način iskupljuje.

Kakvu ulogu, prema vašem mišljenju, u toj i takvoj hrvatskoj javnosti imaju Matica hrvatska i Vijenac?

Mnogostruku! Ponajprije, u doba u kojem se starim, klasičnim medijima vjeruje sve manje, a novi mediji za kulturu odveć ne haju, bitnim konstitutivnim elementom kulture ponovno postaje usmena predaja, a za to je širina i raspon Matičinih ogranaka, koji su često jedini centri za kulturu u svojim sredinama, od ogromne važnosti. U doba kulturne degradacije Matica ima sličnu ulogu kao i u 19. i 20. stoljeću: očuvanja predane tradicije s jedne strane, širenja posvuda gdje žive Hrvati s druge, i promicanja onoga najboljeg od hrvatske kulture s treće strane. Vijenac je jedan od ključnih instrumenata kojim se taj cilj treba postići. On također treba, koliko god unutar sebe bio pluralan – a što je hvalevrijedno – istodobno promicati kontinuitet hrvatske kulture u njezinu tisućljetnom luku i stvarati novu kulturu pred nama. Na tom sam tragu i sâm nastojao djelovati nedavnih dana, dok sam uređivao književnost u Vijencu.

Najdraži su mi književnici koji riskiraju pa stvore veliko djelo ili velik promašaj / Svaki se sukob na ovom svijetu može svesti na sukob dvaju koncepata: onog u kojem čovjek želi postati bogom i onog u kojem je Bog postao čovjekom

Vaš profesionalni rad u počecima je bio vezan za novinarstvo i portale Narod, Direktno i Bitno, ali vaš stalni urednički angažman ponajprije se odnosi na portal Heretica. Što Heretica donosi u hrvatsko javno polje?

Heretica je poseban fenomen na „hrvatskom internetu“. Tomislav Kardum i ja uređujemo je od 2021, a prije dvije godine pridružio nam se i Marul Kuljiš. Portal ima nekoliko polazišta, a glavno je da objavljuje tekstove kakvi se u hrvatskom mainstreamu ne mogu naći. Budući da je taj mainstream uglavnom pomaknut prilično ulijevo, na Heretici se češće pojavljuju tekstovi s tradicionalističkim, konzervativnim, desnim predznakom, ali uglavnom je riječ o više različitih, ne nužno posve spojivih tipova „desnoga“, što je refleksija ideoloških razlika i među nama u uredništvu. Ima tu, dakako, i klasičnog liberalizma i nešto primijenjenog socijalizma. Ukratko, Heretica je zrcalo koje – ukazujući na ono čega zbog pretjerane ideologiziranosti i uskogrudnosti tamo nema – služi kao korektiv hrvatskoj medijskoj sceni. Specijalizirali smo se za objavljivanje provokativnih tekstova, polemika i kontroverznih pogleda, najčešće iz akademske ili akademštini srodne perspektive, uglavnom u dužoj formi. Članke objavljujemo rijetko, oko jednom tjedno, jer nemamo tržišni pritisak – od portala ne zarađujemo, nego na njemu radimo pro bono, iz čistog užitka.

Portal je poslužio kao platforma na kojoj su se izrazili nebrojeni kvalitetni mladi autori koji zaslužuju pisati za najčitanije portale, ali to ne mogu jer nisu spremni odustati od vlastitoga vrijednosnog sustava, što ti mediji nerijetko prešutno zahtijevaju. Istodobno, na portalu objavljuju i pojedini uvelike afirmirani autori – kao što je jedan od posljednjih intervjua Milivoja Solara objavljen na Suvremeniku, tako je možda i zadnji esej Ive Banca prije smrti objavljen na Heretici. U zadnje vrijeme najviše prašine dižu tekstovi koje za nas pišu Mirjana Kasapović i Neven Sesardić – koji je kritički pisao upravo o Solaru, što najbolje svjedoči o našoj volji da se o svemu polemizira, pa i da se pomiču granice unutarnje pluralnosti u jednome mediju. Misao vodilja nam je da ćemo, ako je kvalitetan, objaviti i tekst s kojim se kao urednici nužno ne slažemo. Proteklih mjeseci pola mainstream medija izravno ili neizravno – jer neki se očito boje referirati na Hereticu – polemizira s nama, osobito s pogledima Mirjane Kasapović na književno postjugoslavenstvo. Publika portala sve je brojnija, a uglavnom je riječ – ne treba bježati od tog pojma, koliko god pretenciozno zvučao – o intelektualnoj eliti.

Nastavno na to, postoji li mogućnost pomirenja dviju oprečnih strana hrvatske kulture?

Uzmimo postjugoslavensku teoriju kao svojevrsnu paradigmu jedne od sukobljenih strana u hrvatskoj kulturi – kulturu u Hrvatskoj jedni poimaju kroatocentrično, a drugi jugocentrično. Tu je pomirba teška jer je riječ o dvama duboko suprotstavljenim konceptima, ne samo u kulturološkom nego i u političko-ideološkom, svjetonazorskom smislu, a naposljetku je ta podjela u svojim korijenima kod svakog dionika hrvatske kulture i duboko intimna, ukotvljena u obiteljske memorije, transgeneracijske traume... Moja kritika postjugoslavenskog koncepta, zažmirim li nakratko na ideološke implikacije i posvetim li se samo književnoznanstvenim argumentima, jest da nije riječ ni o kakvoj „nadvrsti“ smještenoj između Casanovine „svjetske književne republike“ i otužne hrvatske književne scene, nego je zapravo riječ o podvrsti hrvatske književnosti – i srpske, slovenske, bošnjačke, crnogorske, makedonske književnosti. Eto mojega recepta za pomirbu! Književna postjugoslavenština nije entitet nadređen hrvatskoj književnosti, nego jedan njezin, podređeni joj multižanrovski odvjetak. Dok cjelina hrvatske kulture ne prihvati ovo rješenje – ili ono suprotno, po kojemu je hrvatska kultura dio (post)jugoslavenske scene – bojim se da stvarne pomirbe neće biti. Pomirba kao takva za kulturu, a da bi ta kultura bila plodonosna, i nije nužan preduvjet; ključni trenuci novije hrvatske književnosti odvijali su se na podlozi sukoba između hrvatskog i jugoslavenskog koncepta, međutim ako kultura u toj podvojenosti i može cvjetati, društvo se – kao što smo vidjeli – raspada.

Nalazimo li se i dalje u postmodernoj epohi, ili smo ušli u neko novo tehnološko, digitalno, posthumano doba? Vraćaju li se pritom pojedini tradicionalni nazori? Je li danas moguć spoj progresije i tradicije?

Odlično pitanje. Berdjajev je u Novom srednjovjekovlju dobro primijetio kako budućnost koju predviđa, a mi je danas živimo, neće označiti pad vjere u nadnaravno, nego sukob različitih vizija transcendencije. Pridružimo li toj misli Lyotardovo viđenje post­moderne kao niza „malih priča“, mislim da dobivamo duhovno-intelektualni krajo­braz koji se otvara pred nama – u religijskom smislu to nije pustoš ateizma, nego sukob tradicionalnih, velikih religija, poput kršćanstva koje u ovom desetljeću ponovno dobiva na popularnosti među, eto opet tog pojma, intelektualnom elitom na Zapadu, ili na Zapadu sve prisutnijeg islama, do niza više ili manje koherentnih sustava vjerovanja koje obilježava pojam New Agea, od panteističkog misticizma, preko – katkad i feminističkog – vještičarstva, sve do različitih vrsta novopoganstva. Neki suvremeni fenomeni u srži su parareligijski: odnos koji mnogi danas imaju prema tehnologiji, umjetnoj inteligenciji itd. kršćanskim se rječnikom najpreciznije može opisati kao idolopoklonstvo. Vjera u obogotvorenje čovjeka, transhumanizam, Hararijev Homo deus – to su sve kriptoreligijski fenomeni. Mogući su razni spojevi, oni su često i najzanimljiviji, ali znaju biti i najdestruktivniji; recimo, fašizam je kombinirao progresivno (futuristički impuls, ljubav prema tehnologiji i prevladavanju starih vrijednosti) i tradicionalno (obitelj, nacija), a na neki način taj spoj nalazimo u svim iole zaokruženim sustavima vrijednosti, pa i u kršćanstvu, koje spaja „tradicionalno“ poimanje grijeha s „progresivnom“ mogućnošću otkupljenja i spasenja; „tradicionalno“ poimanje Boga kao Stvoritelja i Svevladara s „progresivnim“ božanskim očovječenjem. U osnovi, mislim da se svaki sukob na ovom svijetu može svesti na sukob dvaju koncepata: onoga u kojem čovjek želi postati bogom i onoga u kojem je Bog postao čovjekom.

Nakon što ste završili studij komparativne književnosti, radili ste kao novinar, urednik, politički komentator, tajnik. Ipak, manje je poznato da ste se okušali i u pjesničkom stvaralaštvu. Štoviše, poneki poznavalac vašega rada reći će da vaš pravi talent leži u kratkoj priči. Kako s tim kod vas danas stoji stvar?

Imam malo priča, koje doduše smatram izbrušenima. Vremena za njih mi ponešto manjka, tako da nastaju vrlo polako. Potrajat će još neko vrijeme dok ih se ne skupi dovoljno za nešto ozbiljnije upoznavanje javnosti s njima – ovako su rasute u nekoliko časopisa. Pisane su u skladu s onime što ponajviše volim i čitati, to jest predstavljaju varijacije na temu metafizike, transcendencije, zagrobnog života, s elementima groteske i fantazmagorije; ne mislim da su za pretjerano široku publiku. Štoviše, nisam siguran jesu li doista potrebne ikome osim meni samome.

Nakon objave Izvoda iz kršćanstva, na svojevrstan način zatvarate jedno razdoblje svojega rada. Koji su vam planovi i želje za budućnost?

Objaviti još koju knjigu – recimo zbirku polemika koje sam vodio, o različitim temama, s doista raznorodnim autorima, zbirku eseja o popkulturnim fenomenima, možda dugoročnije i ukoričiti nešto na tragu prethodnog pitanja – te nastaviti djelovati, medijski i u kulturi, pa što bude.