Tko i zašto krade knjige?

Zavirimo li u povijest knjige, jasno je da su one od davnina predmet žudnje, a time i otuđivanja. U srednjem vijeku knjige su se čuvale pod ključem, u riznicama, drvenim škrinjama i ormarima, lancima su se vezale za stolove, pultove i police, a na koricama su se ispisivale kletve ili anateme koje su trebale obeshrabriti kradljivce. U društvenom (čak društveno-klasnom), moralnom i afektivnom smislu krađa knjiga iz knjižnica predstavlja neusporedivo teži prekršaj od krađe iz knjižara (knjige kao trgovinske robe) pa i iz privatnih biblioteka (knjige kao kapitala, društvenog, dakako, i emocionalnog) s obzirom na to da znači ugrozu općeg dobra, u nekim situacijama i kulturne baštine.

Iz kojih pobuda ljudi kradu knjige pitanje je koje intrigira ne samo knjižničare nego i sociologe i psihologe. Kad govorimo o krađama, moguće je da se u pojedinim slučajevima radi o nekom vidu psihosocijalnog otklona ili iracionalnog poriva, kao što je bibliomanija, mahnita želja za gomilanjem knjiga neovisno o njihovoj literarnoj, stručnoj ili znanstvenoj vrijednosti. Upravo opsesivno-kompulzivna priroda često i nezakonitog pribavljanja knjiške imovine razlikuje bibliomana od bibliofila koji je svoju sklonost prema knjigama kadar kontrolirati i držati u okvirima prihvatljivog socijalnog ponašanja. No bez obzira na vrlo živopisne povijesne primjere lopovskih postupanja, krađe knjiga nužno je odmah demistificirati; recentniji slučajevi pokazuju da se gramzivost i profit nameću ispred strasti, fanatizma, odnosno bolesti, kao primarni pokretački faktori većine kradljivaca.

Krađa knjiga intrigira ne samo knjižničare nego i sociologe i psihologe / Izvor Pixabay

Strast, bolest ili profit – motivi knjiških kradljivaca

Marguerite Duras, ikona francuskog post­modernizma, navodno je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća na radiju izjavila sljedeće: „Za to sam da se knjige naveliko kradu. No ja se ne usuđujem, panično se bojim policije premda sam u životu, pogotovo tijekom Alžirskog rata, radila puno opasnije stvari.“ Godard je, govorilo se, opsesivno zgrtao knjige otimajući ih od obitelji i prijatelja, dok je Jean Genet gledao kako da u svoj posjed vrati primjerke koje je ranije nekome darovao. Kad ga je sudac jednom zgodom pitao zna li koliko košta knjiga koju je negdje ukrao, Genet je mudro odvratio da joj ne zna cijenu, ali je zato svjestan njezine vrijednosti. I jedan renomirani pariški kritičar zabavljeno ispovijeda da je u mladenačkim lutanjima Latinskom četvrti običavao krasti knjige po tamošnjim šarmantnim knjižarama. Kapitalni su mu ulov, kaže, bila dvadeset četiri sveska engleskog izdanja Sigmunda Freuda kod Maspera, kultnog pariškog izdavača i knjižara. Obećao je vratiti se s novcem, ali to nikad nije učinio. Kolegica književna kritičarka u neformalnom druženju otkrit će da je kao osnovnoškolka krišom odnosila knjige iz kvartovske knjižnice kad joj za ljetnih praznika mrke knjižničarke ne bi odobrile posudbu iznad limita. Ispovijest pasionirane knjigoljupke u društvancu sastavljenom od kulturnih djelatnika različitih profila primljena je sa simpatijama, kao zgodna crtica iz blaženih davnina prije čipova i zaštitnih gateova.

Krađa knjiga očito je nešto što se u društvenim prigodama i javnim istupima priznaje bez nelagode i zadrške, dapače, iznosi se u žovijalnom tonu kako bi se iskazala strast spram knjige kao teksta, umjetničkog artefakta ili pak predmeta od potencijalne kolekcionarske važnosti, što kod sugovornika rezonira kao mješavina intelektualnog šarma i luckastog inkliniranja benignim rizicima. Kao da kolektivnom sviješću plahuta romantična predodžba da otuđena knjiga u sebi nosi više znanja i istine od kupljene ili posuđene, valjda poput cvijeća koje, prema predaji, najbolje uspijeva ako je ukradeno.

Ne treba posebno upozoravati na ozbiljne implikacije gubitka rijetkih i skupocjenih knjižničnih primjeraka. Kad je vrijedna građa u pitanju, javnost je osviještena i senzibilizirana, no čini se, ipak, da je pojedince izvan struke uvijek iznova potrebno podsjećati na temeljnu ulogu knjižnica kao kulturnih ustanova kojima je ključna zadaća osigurati pristup informacijama na dobrobit svih građana. Pritom valja imati na umu kategoriju korisnika kojima je upravo knjižnični prostor, više fizički nego virtualni, jedina šansa za pristup knjiškom sadržaju, relevantnoj informaciji, tj. kompetentnoj informacijskoj podršci te kvalitetnom neformalnom obrazovanju. U tom smislu svaki naslov koji je knjižnično osoblje odabralo uključiti u fond svoje knjižnice ima potencijal doprinijeti informiranju pa i prosvjećivanju, na koncu i kvaliteti života korisnika.

Od kletvi do čipova – zaštite knjiga i dosjetljivi kradljivci

Sigurnost građe u knjižnicama velik je problem. Nastojanje da se korisniku omogući otvoreni pristup i nužnost da se vrijedne jedinice građe zaštite logično su u konfliktu. U knjižnici zagrebačkog Filozofskog fakulteta zbog tehničkih i kadrovskih razloga nije najsretnije riješena kontrola ulaznih točaka kao ni nadzor interijera. Tijekom petnaestogodišnjeg djelovanja Knjižnice u novoj zgradi zabilježene su brojne (ne)standardne metode krađe. Kradljivac bi, na primjer, odlijepio čip s unutarnje strane stražnje korice ili češće i brutalnije, otrgnuo čitave korice i odšetao s osakaćenim knjižnim blokom. Kolege knjižničarski tehničari imaju saznanja da se također prakticiralo zamotati „ulov“ u aluminijsku foliju kako bi se jednokratno deaktivirao čip, a kamera je zabilježila i slučajeve kad se knjigu kroz zaštitna vrata pokušalo iznijeti držeći je iznad magnetskog čitača, ili pak sakrivenu ispod kape. S druge strane upravo su nam naši korisnici vraćali neotpisane knjige koje bi otkupili, recimo, na sajmu rabljenih knjiga na Britancu, kamo su dospjele tko zna kako.

Najdramatičniji slučaj ovog tipa u domaćim okvirima ostaje pljačka Nacionalne i sveučilišne knjižnice (tada Nacionalne i sveučilišne biblioteke) iz 1980-ih. Od kraja 1982. do 1987. godine Aleksandar Milles zvani Profesor, na početku svog pljačkaškog poduhvata tek osamnaestogodišnjak, sustavno je potkradao knjižnični fond uz pomoć petorice zaposlenika knjižnice koja tada evidentno nije raspolagala odgovarajućim sustavom zaštite. Ukradene su tijekom godina mnoge vrijedne, stare i rijetke knjige, zemljopisne karte, grafike kao i ilustracije koje su izrezivane iz knjiga. Šteta je tada procijenjena na milijun njemačkih maraka. Godine 1989. Milles i suradnici proglašeni su krivima. Milles je osuđen na petnaestogodišnju kaznu zatvora, gdje je 1995. godine počinio samoubojstvo.

Najveći kradljivci otuđili su desetke tisuća knjiga

No status vjerojatno najvećeg kradljivca knjiga u prošlom stoljeću zaslužio je Stephen Carrie Blumberg. On je između 1970. i 1980. godine otuđio 23.600 knjiga i rukopisa iz čak 268 knjižnica u 45 saveznih američkih država i dvije kanadske provincije, vrijednost kojih je u trenutku njegova uhićenja, a bilo je to tek 1990. godine, procijenjena na 20 milijuna dolara. Osuđen je na samo šest godina zatvora, a svoju je obranu temeljio na tvrdnji da je on ustvari spašavao baštinu o kojoj institucije nisu adekvatno skrbile. Može se primijetiti da je ovakvo opravdanje uobičajeni „štos“ koji, kad su krađe knjiga u pitanju, na sudu začudo dobro prolazi.

Nisu samo korisnici i neznani lopovi prijetnja knjižničnom fondu. Postoje i primjeri knjižničara koji su se dali uplesti u kriminalne radnje na vlastitom radnom mjestu. Bibliotekarska je zajednica očito oduvijek u svojim redovima morala računati na kradljivce, a kao najskandalozniji među njima ostaje zabilježen Guglielmo Libri koji je iskoristivši inspektorsku službu u francuskim knjižnicama otuđio 30.000 knjiga s kojima je zatim pobjegao u Englesku pa je na zatvorsku kaznu osuđen u odsutnosti.

Osupnjuje i pljačka kulturne baštine iz biblioteke Girolamini, smještene u središtu Napulja, u crkvenom kompleksu iz 16. stoljeća. Jednu od najstarijih talijanskih knjižnica s organiziranom je grupom pljačkaša prije desetak godina sustavno uništavao njezin voditelj, čovjek bez bibliotekarskih kompetencija i postavljen ondje političkom odlukom. Marino Massimo de Caro osuđen je na sedam godina zatvora zbog grubog zanemarivanja i krađe antičkih spisa i svezaka koji su mu povjereni, a istražitelji su u međuvremenu uspjeli ući u trag većini ukradenih knjiga.

Knjiga se percipira kao razbibriga, utjeha i eskapizam, a sve malobrojnija kategorija starinski predanih čitatelja knjigu uzdiže kao koncentrat ljudskosti i humanističkih ideja, kao nešto apartno, skoro pa sveto. Krađa takvog brižljivo uređenog, otisnutog i ukoričenog predmeta može ovisno o kutu gledanja značiti frivolnu igrariju, gotovo erotsku transgresiju društvene zabrane ali, kao što smo već rekli, i ugrozu općeg dobra, materijalnog, duhovnog i kulturnog.