Što sve čini identitet Dubrovnika?

Matica hrvatska bila je domaćin znanstvenog skupa Dubrovački identitet kroz povijest: Od predmodernoga identiteta Dubrovačke Republike do oblikovanja modernoga hrvatskog političkog i kulturnog identiteta grada Dubrovnika. Cilj je skupa objedinjavanje spoznaja eminentnih znanstvenika o povezanosti predmodernih sastavnica dubrovačkog etničkog i municipalnog identiteta s oblikovanjem modernog dubrovačkog hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta.

Sadržajni blok započeo je izlaganjem Zorana Grijaka s Hrvatskog instituta za povijest, koji je analizirao slovinstvo i srbokatoličku ideologiju, kazavši kako je hrvatski nacionalnointegracijski proces u Dubrovniku u svojim zrelim razvojnim fazama bitno određen potrebom sučeljavanja s dvjema pseudonacionalnointegracijskim ideologijama – slovinstvom i ideologijom dubrovačkih Srba katolika. Napomenuo je kako je temeljem pseudoznanstveno organiziranih interpretacija povijesnih činjenica moderno nacionalno srpstvo izjednačeno s uporabom štokavštine, što je i danas vrlo aktualna i u svojim pretenzijama sve agresivnija ideja. O identitetu Ruđera Boškovića izlagao je Marinko Marić sa Sveučilišta u Dubrovniku, ističući da su lik i djelo tog dubrovačkog isusovca, znanstvenika i diplomata iznimno važni za razumijevanje predmodernog identiteta dubrovačke elite, ali i za analizu kasnijih nacionalnih prisvajanja njegova nasljeđa unutar ideološki opterećenih interpretacija 19. i 20. stoljeća. U izlaganju se oslonio na Boškovićevu korespondenciju, autobiografske iskaze te na njegov odnos prema Dubrovniku.

Zoran Grijak / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Josip Mihaljević

Mario Jareb

Stjepan Ćosić

Zdenka Janeković Römer

Zdenka Janeković Römer govorila je o temelju identiteta Dubrovačke Republike od srednjovjekovnih početaka kad je Dubrovnik imao snažnu zaštitu papinstva. Naime, neovisnost Republike mogla se sačuvati samo uz očuvanje vlastite jedinstvenosti u velikoj mjeri definirane katoličanstvom, koje je bilo snažno sredstvo političkog i diplomatskog djelovanja. Zrinka Pešorda Vardić s Hrvatskog instituta za povijest govorila je o bratovštini antunina u kontekstu oblikovanju građanskog identiteta u predmodernom Dubrovniku. Bratovštine su u srednjovjekovnim i ranonovovjekovnim gradovima bile mjesta vjerske pobožnosti, ali i socijalne solidarnosti. U izlaganju se predstavilo djelovanje bratovštine svetog Antuna opata, najutjecajnije laičke bratovštine u Dubrovniku, u kontekstu oblikovanja građanskog identiteta u predmodernom razdoblju. Katja Bakija s Fakulteta za medije i odnose s javnošću osvijetlila je ulogu dubrovačkog biskupa i književnika Mate Vodopića u kontekstu oblikovanja hrvatskog identiteta Dubrovnika u drugoj polovici 19. stoljeća. Vodopić predstavlja paradigmatsku figuru identitetske tranzicije u postrepublikanskom Dubrovniku, dok se njegovo književno stvaralaštvo analizira kao tekstualna artikulacija hrvatskog jezičnog i kulturnog identiteta. Akademik Stjepan Ćosić osvijetlio je ulogu i djelovanje pripadnika Dubrovačke omladine, borbenog krila pokreta Srba katolika tijekom njihova uspona na vlast u dubrovačkoj Općini. Naime, nacionalna i politička ideologija Srba katolika razvila se oko identitetskog kreda po kojemu se Dubrovčani smatraju etničkim i nacionalnim Srbima, pa Omladina odbacuje hrvatsko povijesno i državno pravo kao poveznicu Dubrovnika s Dalmacijom i Hrvatskom, služeći se lobiranjem, korupcijom, agresivnom agitacijom, prijetnjama, ucjenama itd.

O Dubrovniku u očima pravaških novina na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće govorio je Stjepan Matković s Hrvatskog instituta za povijest. Pokazao je kako su neki od glavnih predstavnika političke javnosti promatrali položaj Dubrovnika kroz njegovu povijesnu dimenziju i aktualnu stvarnost u okvirima hrvatske teritorijalne razjedinjenosti, poticanja partikularizma i zaustavljanja nacionalne integracije.

Ivan Viđen usmjerio se na važnost katoličkoga u srbokatoličkom identitetu na primjeru braće Murat. Kako je naveo, pripadnost katoličkoj vjerskoj i kulturnoj sferi uz sudjelovanje u političkoj i nacionalnoj sferi pravoslavne srpske elite bila je gotovo pa samorazumljiva. Ipak, srpsko nacionalno identitetsko određenje takve je pojedince dovodilo u sukob s najvišim crkvenim autoritetima te ih je vraćalo u uže srpske nacionalne okvire. U svojem se izlaganju Viđen usmjerio na prikaz važnosti katoličke tradicije i katoličkog vjerskog osjećaja u formiranju identiteta svećenika Andre Murata (1862‒1952) i njegova brata, slikara i konzervatora Marka Murata (1864‒1944).

Naposljetku, osvrt na jezikoslovni aspekt dubrovačkog identiteta predočio je Domagoj Vidović s Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje, govoreći o dubrovačkom govoru na razmeđu hrvatske i srpske dijalektologije. Osvrnuo se na dijalektološke opise u sintetskim hrvatskim i srpskim dijalektološkim priručnicima od druge polovice 19. stoljeća do danas, s naglaskom na položaj dubrovačkog govora unutar štokavskog narječja te značajkama koje dijeli sa susjednim čakavskim i štokavskim govorima.

Iako će rezultati skupa biti vidljiviji nakon objave zbornika radova (i na engleskom jeziku), jasno je da su već i sama izlaganja potaknula važne, a nerijetko i potiskivane teme u kontekstu sagledavanja dubrovačkog identiteta kroz povijest. Također, plodonosna rasprava potaknula je i neka nova pitanja kao putokaz budućim istraživanjima i hipotezama koje će doprinijeti još sustavnijem i jasnijem pogledu na kompleksan tijek oblikovanja dubrovačkog (političkog) identiteta, napose u okviru višejezične Monarhije jer je snop interesa svake od sastavnica uvelike utjecao na tijek nacionalnointegracijskog procesa u Dubrovniku tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, s posljedicama koje se i danas vrlo jasno očituju.