Stefan Çapaliku, Svatko poludi na svoj način (ulomak)

Stefan Çapaliku (Skadar, 1965) albanski je književnik, dramaturg i profesor estetike na Umjetničkom sveučilištu u Tirani. Diplomirao je i doktorirao na Sveučilištu u Tirani, a usavršavao se u Italiji, Češkoj i Engleskoj. Bio je voditelj Odsjeka za književnost u Skadru te direktor za politiku knjige pri Ministarstvu kulture Albanije. Autor je poezije, proze, drama i eseja, višestruko nagrađivan kao najbolji albanski dramatičar. U književnosti istražuje svakodnevicu i duhovni život pod komunizmom, a među njegovim najpoznatijim djelima ističe se roman Svatko poludi na svoj način (Secili çmendet simbas mënyrës së vet), u kojemu iz dječje perspektive evocira iskustvo života u komunizmu. Roman je na hrvatski preveo Jeton Fejza, a uskoro će ga objaviti Matica hrvatska.

* * *

Dani su prolazili, nalik jedan drugome kao kapi vode. Sličili su jer se zapravo ništa nije događalo. Bili su ravni, poput crte na EKG-u kad je sve već gotovo. A onda, baš u trenutku kad bi liječnici izgubili svaku nadu da se srce može pokrenuti, uslijedio bi nagli trzaj i graf bi iznenada poskočio. Tako je bilo i s našim danima. Vijest bi stigla kao grom iz vedra neba – da te još više pritisne ili ti probudi tračak nade. „Zamuti da bi se razbistrilo“, govorio je veliki vođa kineskog naroda Mao Ce-tung. Takva je bila i vijest da su dvojica mladića iz naše četvrti uspjela pobjeći.

– Da, da, upravo tako. Fred Lezha i Seit Hila preplivali su jezero.

– Preplivali? Da, da – preplivali.

Vijest je stigla s dva dana zakašnjenja. Sve je postalo jasno tek kad je kamion stao pred njihove kuće da pokupi ostatak obitelji i njihove najnužnije stvari, kako bi nastavili život u internaciji. Govorilo se da ih vode u Lushnju, na rub močvare pune komaraca. Netko je tvrdio da će ih odvesti u Tepelenu, u planinsku klisuru gdje puše lud, leden vjetar. Optimist među nama šapnuo je ime Torovice, podno planine koja se vidjela s ceste prema Tirani. No kamo ih zapravo šalju, saznat ćemo tek mnogo kasnije.

Naša je četvrt odjednom imala dvije obitelji manje. Dvije obitelji manje – ali vrata nisu ostala zatvorena. Njihove će kuće uskoro popuniti nove obitelji, naravno iz kakvog sela ili udaljenog planinskog kraja.

Fred Lezha i Seit Hila – jedan visok, odbojkaš, drugi nizak i zdepast – preplivali su Skadarsko jezero jedne mračne, kišne noći i stigli na crnogorsku obalu, gdje ih je čekala sloboda. Šaptalo se da je visokog Freda Lezhu, usred ledene, neprijateljske vode izdala snaga, pa ga je niski, zdepasti Seit Hila nosio na leđima i živog prenio na drugu stranu.

Njihove su obitelji ukrcane na otvoreni kamion, natovaren stvarima. Posjeli su ih na sam vrh prikolice, da ih svi vide i da svima ostane u pamćenju što znači kad netko iz obitelji odluči pobjeći. Već sutradan morali su stati u red s ostalima, dovedenima ranije, i bili su prepušteni najtežim poljskim poslovima. Zamišljao sam svoje tanke ruke, nenavikle na težak rad, kako grče lopatu i svoje krhke noge u gumenim čizmama…

Pričalo se da su ondje živjeli svakakvi ljudi – čak i oni koji su nekoć bili na visokim položajima – prisiljeni beskrajno raditi, bez ikakve nade. Oni koje bi snašla ta sudbina gubili su i svoje domove. I doista, jedva dva-tri dana kasnije, u kuće te dvojice mladića uselile su se obitelj Ndoja, hotelskog recepcionara i sitnog špijuna Sigurimija, te obitelj Dielle, majke Loda s kojim sam neko vrijeme išao u razred.

***

Kod nas se pojavio Kristo Patanaku, sretan i nasmijan kao uvijek, bez poziva i kucanja:

– Uhitili su Nuha Sahatdžiju!

– Nuha Sahatdžiju? Zašto? – začudila se baka.

– Pa uhvatili su ga, eto tako, iz nekog razloga – rekao je Kristo Patanaku, pokušavajući sakriti smiješak, ali uzalud, jer mu je pozlaćeni očnjak zablistao na suncu poput varnice.

– Da, da… Ode i Nuh Sahatdžija. Ode k starim prijateljima. Tamo gdje mu je odavno mjesto.

– A zašto, jezik pregrizo – dočeka ga baka. – Što je Nuh napravio? Kome je on ikad naudio?

– Stari agent Nijemaca, Angje. Tajni i vrlo opasan.

– Nuh je tajni i opasni agent Nijemaca? Kako to da nismo znali?! Pa vidi vraga…

– Da. Nismo znali, ali danas su ga uhvatili s nekim njemačkim turistom u dućanu, dok je obavljao primopredaju nečega. Vjerojatno sat, tko će ga znati, ali ubrzo će se sve saznati. Danas imamo sitne uređaje za prisluškivanje koji se mogu sakriti u satovima, kutijama za nakit, pepeljarama i ostalim naizgled nevažnim stvarima.

Nuh je radio u istom dućanu koji je nekad bio njegov, a sada se nalazio pod upravom javnog Popravno-uslužnog poduzeća. Često se događalo da Partija nacionalizira radnju, ali ipak dopusti vlasniku da ostane raditi. To se zvalo: od gazde do šegrta. Čak si mogao biti odgovoran za cijeli odjel, ako se radilo o velikom poduzeću s mnogo zaposlenika. Tako je i Nuhu dopušteno da nastavi raditi u svom nekadašnjem dućanu, ali sada je samo primao plaću.

Priča o Nuhovu uhićenju bila je vezana za posjet jednog zapadnonjemačkog turista. Sudbina je htjela da je taj gospodin bio vojnik u Albaniji tijekom rata i dao je Nuhu da mu popravi sat nekoliko dana prije nego što je posljednji njemački konvoj napustio Albaniju. Dakle, negdje krajem studenog 1944.

I tako je taj Nijemac prolazio zajedno s ostatkom skupine malobrojnih turista kroz Skadar i primijetio u jednom trenu da je u istoj radnji stajala ista osoba, koja je obavljala isti posao – Nuh Sahatdžija.

– Uhvatio sam ga – zacijelo je pomislio. I odvojio se iz skupine, ušao u Nuhovu radnju, pogledao ga u oči i bahato rekao:

– Gospodine! Prije više od trideset godina, donio sam vam na popravak sat marke Mühle Glashütte. Zovem se Hans Werther Lomeier. Rekli ste mi da dođem za tri dana, ali, kao što se sjećate, mi smo otišli, ili, kako vi sad kažete, protjerali ste nas, a ja sam sada došao da pokupim svoj sat. Ne nakon tri dana, nego nakon trideset godina.

Hans Werther Lomeier mora da je dugo trpio izravan pogled Nuha Sahatdžije, koji je, dok je ovaj još govorio, ustao, otvorio ladicu, izvadio odatle mali ključ, s tim malim ključem otvorio još manju ladicu i iz nje izvadio popravljeni sat marke Mühle Glashütte…

– Izvolite, gospodine. Tada biste mi bili dužni 20 franaka, ali danas ne morate platiti ništa.

I obojica su pognuli glave u znak međusobnog poštovanja.

Cijeli prizor kroz izlog radnje promatrali su prolaznici, mali i veliki, skupina njemačkih turista, ali i nizak čovjek albanskog Sigurimija, koji je, ni pet ni šest, ušao unutra i stavio lisice Nuhu Sahatdžiji, tajnom, okorjelom i svim mastima premazanom agentu zapadnonjemačkog, a možda i američkog imperijalizma.

***

Imali smo premalo novca za Veliku kavanu, ali unatoč tome Aleks i ja smo ušli. Isprva smo bili malo zbunjeni i pokušavali se snaći. Ali evo, tamo lijevo u kutu, sam za stolom sjedi Čiča Pjetër s čašicom rakije. Idemo do njega. Pjetër Gjini nas prepoznaje i nasmije se. Sjednemo i mi „kao muškarci“ i naručimo po jedno pivo.

– I, Čiča Pjetër, čime se baviš ovih dana? – otvorio sam razgovor, sada već kao odrasli mladić.

– Ah, pokušavam na albanski prevesti poznatu pjesmu Domenica Modugna, Volare – Letjeti!

Imao sam dojam da u Veliku kavanu u posljednje vrijeme ponovno dolazi sve više ljudi. Svakako, bio je to samo dojam i nije imao nikakve veze s propašću televizora. Na stvaranje tog dojma dodatno je utjecalo i moje odrastanje i mogućnost da zavirim u Kavanu bez pratnje roditelja. Da ondje odem u društvu nekog prijatelja. No zapravo Velika kavana proživljavala je svoje najteže dane. Prolazila je kroz duboku dekadenciju, ne samo fizičku nego i duhovnu.

Velika kavana je bila jedna od četiriju „Velikih“ koje je neprestano zibala takozvana „kolijevka kulture“. Bili su to Veliko gorje, Velika crkva, Veliki orah i Velika kavana. Valjda samo Velika Britanija nije pripadala Skadru! Veliku kavanu počela je 1920. graditi obitelj Ashiku, i zbog nepoznatih okolnosti, prodali su je obitelji Luka. Luke su je kupili nedovršenu, ali ni oni nisu uživali u njenim plodovima. Zgradu su potom dali u miraz kćeri Filomeni, koja se udala za Gulielma. Gospodin Gulielm slučajno se prezivao Luka, iako nije bio u srodstvu s obitelji svoje žene. „Sretni par Luka“ na svijet je pak donio samo kćeri.

Slava Velike kavane bila je tolika da su se širile priče o gorštaku koji je cijeli život štedio da bi mogao jednom popiti kavu kao gospodin u Velikoj kavani. Kad je mislio da je skupio dovoljno novaca, oprao se, namirisao, obukao najbolju odjeću, pripremio konja i krenuo prema Skadru. Nakon što je stigao, dotjerao je još jednom brkove, vezao konja kraj pločnika, napuhao prsa i sjeo prekriženih nogu. Kad je konobar došao, upitao ga je koliko košta kava:

– Deset leka – rekao mu je konobar.

– Deset leka?! – gorštak nije mogao vjerovati svojim ušima, jer se, jadničak, pripremio da će biti puno više. – Oš onda i konju ulit jednu kantu?

No krajem 1945. Velika kavana je, kao i svi drugi trgovački objekti u Skadru, prešla u ruke države, čuvajući ne samo svoju svrhu kao bar, restoran i hotel, nego i staru slavu.

Tako je tada funkcionirala Velika kavana. Jednostavna. Intimna. S masivnim namještajem. Mirna. Ozbiljna. Dioniz isklesan na pročelju, iznad arkade i ispod balkona. Kažu da je arhitekt, Kolë Idromeno, u tom reljefu zapravo prikazao autoportret sa smiješkom izazvanim vinom i starošću. Par stupova, imitacija dorskog stila. Arkada. Rolete. Ova zgrada austrougarskog stila, vjerojatno identična bečkim kavanama iz doba Habsburgovaca, imala je u središtu veliki prostor ispunjen ogledalima, niz stolova, biljar s lijeve strane, šank u sredini, a s desne se strane nalazio orkestar. Bila je to jedina kavana u čijem je vlasništvu bio i pločnik ispred nje.

Čini se da je u Velikoj kavani neumorno radila velika kovnica građanskog kaljenja. Sigurno je u to vrijeme Velika kavana bila ispunjena i špijunima Sigurimija, nemilosrdnima u ranim popodnevnim satima, a sve opuštenijima u kasnim večernjim satima.

Zanimljivo je kako je velik dio viceva na račun sistema potekao upravo iz Velike kavane. Mnogi su počinjali rečenicama poput: „Jednom su kod Velike kavane pili taj i taj...“ ili „Našli se jednog dana ispred Velike kavane seljak i građanin…“ Tako smo i mi, mlađi gosti, slušali s oduševljenjem Čiču Pjetra…

– I… – nije nastavio dalje jer se za našim stolom pojavio niski, potpuno iskrivljeni muškarac bez kose.

– Pjetre! Mogu sjest s vama pojest neš?

Ustali smo i primaknuli četvrtu stolicu. Kakva sreća! Tko njega nije znao! Bio je to Tef Palushi, slavni karikaturist i humorist. Oh, kakva sreća! Tefov je fizički izgled bio potpuno neskladan. Drhtala su mu sva četiri uda, ali čim bi sjeo i naslonio laktove na stol, više mu ništa nije drhtalo, osim glasa.

Pjetër je dao znak konobaru, koji je stigao s papirnatim jelovnikom prepunim crtica. Konobar je Tefa poznavao kao da mu je brat. Tef je još jednom pogledao jelovnik pun crta, koje su označavale da je određeni artikl već bio rasprodan, i onda rekao:

– Za mene dvije kratke i jednu dugu crtu!