ŠPIJUNKA SRCA

Špijunka sunca

Oči zatvorene
oblucima
na obali
Klokot i more
kao da tijelo
izlazi iz vode,
riblja glava 
iz slavine.

Zatvorene oči.
Nada.
Jer oči ribe 
počinju kapati.
On dolazi!
Stopala mu 
plosnata 
u plitkoj vodi,
obluci što skaču 
po površini.

Otvaram oči
Nikoga nema
Tek stijena
i more
Ovdje 
zvuk ljubavi
i zvuk samoće
jednak je
More tek klokoće
kroz špijunku sunca

Pozornica šume

Dvije pozornice
oblikuju dvorište
magične kuće,
magične jer kuća
danju je prazna
a ponekad i noću,
njezini stanari
čine sve u dvorištu.

Prva pozornica
popločana je scena,
njihova terasa 
ovdje jedu, viču,
rade, odštopavaju
odvode pune zemlje
i borovih iglica
koje množe se
sa svakom olujom.

Druga pozornica
grana se iza
rastvorenog suhozida,
omeđena s tri lovora,
gomilom kamenja,
bukvama i smrekama;
pod je od divlje trave
i borovih iglica.

Jedna žena iz sela,
kad stanara nema
sjedne na granicu
dvaju pozornica,
sluša pucketanje
u šiblju i grmovima.

Ono što je obuzima
kod pucketanja
jest da ono ne ovisi
o težini tijela i duše
mali jež i kos
stvaraju krckanje srne.

Šuma šumi
isto za sve,
preko šuma žena
ne sluti
tko će izaći
na čistinu pozornice.
U ovoj šumi čak
skok vode s grane
jednako zvuči,
a ona je mislila
da je s grane pala
velika životinja.

Najposebniji joj je trenutak
kad zakorači,
kad se preko granice
i ona pretvori u tek pucketanje.

Nastanak svjetionika

Noć je upala kroz nebo
pala u planinu

ispala u more
Noć je tamom spopala brodove.

Padajućim krilima ponornica

prolila je more.

Perjem ispranim u bijeloj tišini.
Pala ponornica je propala.

Svijetu donijevši svjetionik.

Rijeka more

Rijeka se ulijeva u frulu,
pjeva nožicom insekta
rijeka je uzvodni dah života
samoglasnik o operne pjevačice,
rijeka, nizvodni dah
umiruće postelje,
naraštajima u istoj kući.
Rijeka je precizna, odgovorna,
osim kad joj dozlogrdi obala
pa se prevaljuje i prebacuje
i to izaziva poplave,
a ona je tad u stvari mačka,
i nitko ne sluti da je
u svojoj biti mazna,
pa se vrati u svoj tok,
skrivena i nevidljiva vena,
slavina s koje pije Bog.
Ponizna pod drugim vodama,
ona izumire u morima.
Donedavno slatka,
rijeka postaje slana,             
pa trijebi sol u vodi,             
stvara kristalne stijene       
himalajske soli
ili ogrlice horizonta,
mjehuriće pjene
na valovima mora.
More.
Ono je jato,
uvećana krila u letu
što uvijek traže obalu,
a kad jednom onamo stignu,
u oblucima nestanu.
Rijeka.
Lutat će šumom,
bijela vučica
privučena mjesecom,
odalečena od zagrljaja.
Divlja, a opet granica
između država,
rijeka je birokracija
prirode,
ona poštuje putove,
a more nikad nije put.
More je postojanje.
Požar pjene.
Otmica Sabinjanke zemlje.
Mjesec mu je ognjište.
More ne čezne.
Ono je zajedno
(sa svime)
Uvijek pristaje.

Pigmalion

Riječi bride od boli
korak bliže mesu
one su kipar što u duši
kleše svoju Galateu

One bliže se životu,
bliže dahu,
dok biće izdiše
bez da izdahne
a riječi nisu vampiri

Riječi kao da se tad
više usijeku
srodnije predmetu

Samo trebaju izabrati
u kojem će tijeku –
tijeku tijela
ili
ravnih bridova.

Tihi kanal

U Tihi kanal utonulo je
zvonce ovce s otoka.
More postalo je burno,
jedna udica je čvrsto
zategla površinu
za grkljan.
U daljini,
na golom dijelu otoka
ovca zamirala je glasom
čula.
Posvemašnju samoću
obujmio je zov
ćuka
u divlju zemlju
što iskače iz suhozida.
Brodovi su kliznuli
u mirnije vode.
Ondje su kobilicama
rezali anemične valove.
Na kopnu ljudi su pružali
ruke prema moru,
na otoku pružali su ruke
prema kopnu
ili prema ljudima
s kopna.
Ljudi na svakoj obali
mogli su tek gledati
vjetar kako lista
knjigu o Africi
brzinom od 50 čvorova
na sat.
Niti jedna stranica
nije se zabijelila
bijelile su se tek kreste
valova,
dozivale su vremena
rimskih pomorskih bitaka,
glas Mlečana i Habsburgovaca
pokopan duboko,
svaki u svoju školjku.
Stranice su se samo
divlje prebacivale
s jedne korice na drugu,
niti jedna nije se osušila
nejakim, bijelim suncem.
Svijet nije zastao,
a samo tijekom stajanja
samoća bi nestala.
Ljudi na kopnu
i dalje pružali su ruke
prema otoku,
na otoku pružali su ruke
prema kopnu,
prema ljudima s kopna.
Ugledali su kako se
od obale do obale
najednom prostire
Noina krošnja
koja ne plovi već
tek pluta,
istodobno kuća čovjeka,
gnijezdo ptice i brlog medvjeda.
Ugledali su crkvu,
a nisu vidjeli –
satkana je od rogova.

Mrtva riba

Kupila sam mrtvu ribu,
lešinu sam dovukla do hladnjaka;
bila je velika, gledala me razrogačenim očima.
Kao da se čitava pretvorila u te ukočene oči,
a ja dosada nikad nisam vidjela
osobu koja je preminula.
Riba nije osoba ali baš kao mrtva osoba
gledala me očima bez pogleda,
možda mi je baš to bilo odbojno kod riba –
njihove oči činile su se nepomične
i onda kad su ribe, spermiji s očima        
plivale u jatima u potrazi za demonima;
tražile su demone u obliku jaja                       
da im podare nepomično oko,
kako bi more kroz jaje progledalo
jer sve dosada more bilo je slijepo
za vlastito dno.
Moglo je tek slutiti što se ondje događa,
za more to je baš kao tama u našim tijelima,
osjećamo li mi svoju uzburkanu vlagu
dok se ne razbolimo kroz crvenu?
Crvena, u misli vraća se ribarnica
koliko je zaudarala po pravoj ribi
po dugačkoj tuni, koja bila je izložena
rascijepljena, raspolućena i iz nje
trusila se savršena arhitektura
pijesak dina, čvrstoća piramida
Saturn koji proždire mrtvu prirodu,
Kronos kojeg proždire mrtva priroda.
Proganjala me ta lešina s otvorenim očima
tako značajna u gramima,
samo me gledala tim očima bez kapaka
koje nikako nije htjela sklopiti
baš kao što sunce nije htjelo zaći za planinu.
Bojala sam se tih očiju u svome želucu
da ne bi progledale kroz podsvijest
da ne bi nešto dojavile onim neistraženim
dubinama mora u kojima još nitko nije bio
Pa sam u strahu ribu bacila u smeće,
uklonila sam njeno tijelo ne uklonivši ga
samo sam ga maknula izvan dosega pogleda,
što ne znači da riba i dalje ne gleda,
slijepljena negdje među crvima i plastičnim
                                                                           bocama
Nisam je mogla vratiti moru
jer sam se bojala da će riba otplivati
jer sumnjala sam da riba je živa
da samo sanja otvorenih očiju
da će se probuditi i govoriti mi o smrti
bez da trepne.

More kao posljednja moguća metafora

Piše Darija Žilić

Neva Lukić rođena je 1982. u Zagrebu, povjesničarka je umjetnosti, kustosica, pjesnikinja i prozaistica. Za svoj pjesnički rad nagrađena je već na počecima, za rukopis Haljina obscura, dobila je Nagradu Zdravko Pucak za mlade autore. Ta je knjiga pokazala koje će biti temeljne odrednice poezije ove autorice, a to su svojevrsna intelektualna distanca, igranje grafičkim oblikom riječi, a uz to i igre riječima. Neva Lukić tada se poetski bavila odnosom prema drugom jastvu, propitivanjem tjelesnosti, da bi potom u zbirci Sjene sjemenki napravila odmak od sebstva i okrenula se univerzalizaciji, kozmičkom, kolektivnom, inzularnom i mitološkom. Posebno je zaokuplja odnos prema jeziku i vremenu, a o sudbini jezika piše da „vječno mora ostati unutra“, odmaknut od svijeta, odnosno u mitopoetskom. Autorica se igrala riječima sjemenkama, kao mogućnostima, stvarala je eufonije, igru zvukova i značenja, a to je inače oznaka njezina poetskog pisma.

Poezija Neve Lukić iznimno zanimljivo povezuje vizualno i jezično, te avangardnu tradiciju, a u idućoj zbirci Ježenja to je posebno naglašeno jer se otkriva priroda jezika. Pjesnikinja upozorava na klišeje u jeziku koji imamo, i smrznute metafore, što je potiče da se igra odnosom tijela i jezika i da upravo kroz metaforu skidanja kože i ježenja traga za začudnim, primordijalnim. U spomenutoj zbirci nalazimo sintagmu „more je posljednja moguća metafora“ i ona se realizira u novom ciklusu pjesama.

Novi ciklus Špijunka srca otvara tjelesnu senzualističku dimenziju koja dobiva oznake metafizičkog, a uz to i nadrealnog, snovitog: „Lokot i more / kao da tijelo / izlazi iz vode, / riblja glava / iz slavine“. I sve se te slike iz mora čine kao vizije koje nastaju same od sebe u tom surovom prostoru između stijena i mora, na divljoj zemlji, među suhozidima. Pjesnikinja inscenira prirodu, šumu i njezine zvukove u pozornicu, magičnu kuću, povezuje kadrove ljudima, žena iz sela je kao trickster koji je na razmeđi. Ti prizori noći, neba i mora su kao kozmogonije, ili kao nikad završene preobrazbe, pokazuju to pjesma Nastanak svjetionika i Rijeka more. U odličnoj pjesmi Pigmalion riječi su poistovjećene s kiparom koji kleše svoju Galateju. One dobivaju ulogu stvaratelja, usijecaju se u tkivo i dušu i meso, doslovno. Od prizora mrtve ribe u hladnjaku nastaje poetska sjajna fantazmagorija u kojoj se propituje život i smrt, Saturn i Kronos, iznad svega Kronos koji sad ostaje nemoćan pred mrtvom prirodom. O strahu i smrti i lešini, o toj jezi koja nastaje dok gledamo nepomične oči ribe, kao da direktno gledamo u smrt.

Neva Lukić kao da još više svoju poeziju otvara prema podsvjesnom i divljem, istražuje odnos bića i ambijenta koji je magičan, pa potom očišćen od značenja, a sve to u konačnici pokazuje kako autorica u svakom novom rukopisu donosi novu dimenziju, vješto izbjegava manire i tim propitivanjem jezika i vizualnog ostvaruje mjesto razlike u suvremenom hrvatskom pjesništvu.