Smisao u ogledanju s drugima

Ovogodišnje Zagrebačke posvete naslovljene Ne smijem te sanjati posvećene Tonku Maroeviću, eruditu, intelektualcu, pjesniku, prevoditelju, povjesničaru umjetnosti, književnome i likovnome kritičaru, jednome od posljednjih renesansnih ljudi u Hrvatskoj koji nas je napustio 11. kolovoza 2020. u Starome Gradu, održane su 22. listopada u Hrvatskom državnom arhivu, kultnome mjestu susreta, dijaloga s ljudima i knjigama, prostoru bivše Sveučilišne knjižnice u koju smo svi hrlili u potrazi za riječima, znanjem, smislom. Tamo su se upoznali Maroević i Goran Matović, utemeljitelj i autor projekta u organizaciji Teatra poezije, inicijator sjećanja na mnoge značajne hrvatske umjetnike i intelektualce.

Tonko Maroević bio je naša divna nestvarnost i čudesan prijatelj,
rekao je Goran Matović  / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Goran Matović program je zamislio nadahnuto i raznovrsno, uz fragmente Maroevićeva književnoga i prevoditeljskoga opusa koje su čitali glumice i glumci: Dubravka Ostojić, Antonija Stanišić Šperanda, Nikolina Prkačin, Maruška Aras, Goran Grgić i sam Matović, a znatiželjnici i ljubitelji Tonkova opusa koji su ispunili lijepim vibracijama Čitaonicu sjećanja mogli su pogledati i dio HRT-ova dokumentarnoga filma u kojemu Tonko Maroević brodi životom, umjetnošću i znanošću punim jedrima. Svjedočili smo još jednome sjećanju na filmskoj projekciji u kojoj Matija Dedić s maskom na licu izvodi svoju Klavirsku kompoziciju za Tonka, a uživo je Sara Renar svirala Maroevićevu pjesmu Pjevaj povijesti koju je sama uglazbila, uz Ujevićev Odlazak, s odjecima i jekama iz prošlosti i onostranosti, potresno, na visokoj umjetničkoj razini. Kao kontrapunkt Sari Renar, u nasuprotnome su kutu Čitaonice koncentrirani, posvećeni stalni sudionici Zagrebačkih posveta, članovi ansambla Zagrebački solisti, briljantno izveli Vivaldija i Respighija.

Matovićeva ideja i prijedlog Maroeviću da napiše pisma u obliku pjesama Borgesu, Ujeviću i Josipu Severu ispreplela je pjesnike sličnih imaginacija, a Matović je otpisao zamišljene njihove odgovore-pisma Tonku Maroeviću kreirajući u ovome scenskome kolažu dijalog kao jedinu mogućnost trajanja umjetnosti suprotstavljajući ga monolozima današnjega vremena nedostatka komunikacije i empatije.

Događanje kojemu su prisustvovali i Tonkov sin i supruga Iva Grgić Maroević, počelo je epistularnim Matovićevim obraćanjem Maroeviću: „Tonko moj, bio si naša divna nestvarnost i čudesan prijatelj. (…) Doživljavao sam te kao glumca koji čudesnom lakoćom osvaja i zavodi. Tvoj govor radio je i na tišini, okupljao je tišinom. Govorio si gestom glumca koji traži, išće pravu riječ i intonaciju da opiše događaj… kruži, pipa i onda progovori (magično) živo. Uvijek je u tom činu bilo lijepe teatralizacije koja je otkrivala čudo riječi.

Hrvatska kultura je kultura zaborava jer je kultura monologa. Nema ulančavanja, nema povezivanja, nema razgovora, nema ogledanja, nema susreta. Sami monolozi i negacije onog drugoga. Zatvoreni smo za druga iskustva. Bio si jedan od rijetkih koji u dijalogu, u interakciji, u ogledanju s drugima i kroz druge nalazi smisao svog životnog i artističkog putovanja.“

Ova je posveta na trenutak zaustavila zaborav u hrvatskoj kulturi zaboravljanja i potaknula mnoga sjećanja koja su se nastavila u toploj zagrebačkoj noći.