Skriveni tereti često postaju preteški

Posljednjih nekoliko produkcija udruge Arterarij, osnovane 2015. godine, u režiji Romana Nikolića te dramaturgiji Dorotee Šušak, naročito Kućica za pse i Lijepi interijeri, postigle su izniman uspjeh kod publike i kritike, označivši Arterarij kao važno mjesto na hrvatskoj kazališnoj mapi. Stoga je bilo više nego zanimljivo pogledati rezultate njihova rada u produkciji dubrovačkog Kazališta Marina Držića. Tema rata provlači se i ovom predstavom, kroz nešto omekšano, poetsko, mjestimično i melodramatsko tkivo.

Predstava ostavlja jak i dugo pamtljiv učinak na publiku /

U nešto širem smislu ostaju u domeni bavljenja marginaliziranim društvenim skupinama kroz dokumentaristički pristup. Ovoga puta tema je demencija i zaborav, te oboljeli od Alzheimerove bolesti, mahom osobe starije životne dobi. Proces rada kreće od prikupljanja dokumentarnog materijala kroz suradnju s građanima, koji su s njima podijelili vlastite uspomene iz svakodnevnog života, svoje osobne priče, a sve su se događale na uvijek istim prepoznatljivim mjestima unutar Grada.

Dramaturške se silnice teksta predstave stvaraju oko obiteljskog narativa, simulacije svakodnevnih situacija, tematiziranja prošlosti kroz sadašnjost. Glavni odnos ipak je u sadašnjosti, onaj Majke (Mirej Stanić) i Sina (Edi Jertec). Kroz izvedbeno portretiranje njihovih svakodnevnih situacija ubrzo se na sceni formira lice Majke u mladosti, u izvedbi Nike Matušić. Obje će biti na sceni do kraja izvedbe, podcrtavajući relativnost, ali i protok vremena. Kao slika, eho iz prošlosti, pojavljuje se njezin suprug, u interpretaciji Nikole Radoša. Važna je karika i Snaha (Angela Bulum) i njezina priča o tome kako je upoznala svog muža, kako su se zavoljeli, kako je pristala da njegova dementna majka počne s njima živjeti.

Kroz stalnost bivanja lika Majke na sceni dobiva se slika sadašnjeg i prošlog vremena, ali i ono najvažnije: u izvedbi Mirej Stanić vidimo sve što je Majka do sada proživjela, a nije verbalizirala, ali nam je unutarnjom proživljenošću dala do znanja da postoji. Njezina prisjećanja tek u drugoj polovici predstave, pred kraj, dramaturški točno postavljeno, donose traumu u pozadini demencije: njezin muž poginuo je u ratu. Scena rata, pogibije muža i njegova prijatelja iz mladosti (Nikola Vicić), prikazana je plastično, realistično, brutalno; posve suprotno poetskom tonu ljubavne priče i važan je trenutak u predstavi jer označava kolektivnu traumu zajednice. Edi Jertec u ulozi Sina našao je točku u svom glumačkom biću, koja je, na tragu rada u skupno osmišljenom kazalištu, locirana u njegovo osobno životno iskustvo. Nismo do sada imali priliku gledati Edija Jerteca u ovakvom glumačkom izdanju koje je iskreno, povezano s njegovim osobnim iskustvom, točno i glumački jasno. Jasna Jukić kao susjeda i prijateljica postojana je, prisutna, svakodnevna potpora i tu je nosivu dionicu ove scenske melodije odlično iznijela.

Predstava je oblikovana za komornu scenu, inače karakterističnu za produkcije Arterarija, ovaj put smještenu na središnjoj pozornici Kazališta Marina Držića tako da publika dolazi na scenu i sjedi oko izvođača, čime se postiže atmosfera bliskosti, a doslovna, fizička blizina glumcima omogućuje snažno emotivno poniranje i dijeljenje s publikom. Scenografija i kostimografija Zdravke Ivandija Kirigin karakterno prati sva lica te stvara intimnu, emotivno nabijenu atmosferu, kao i skladana glazba Irene Popović Dragović, dizajn svjetla Lane Nežmah, te koreografija Linde Valjalo. 

Kontrast rata i poetičnosti, a ponajviše jak emotivni rad predstave u koncentriranim i vrlo intimnim glumačkim izvedbama, ostavlja snažan i dugo pamtljiv učinak na publiku, naročito dubrovačku koja nije navikla na ovakav tip predstava. Možda i zbog rada u okviru kazališne institucije, ali prvenstveno, rekla bih, uvjetovani prikupljenim dokumentarnim materijalom, Dorotea Šušak i Romano Nikolić ispričali su nam priču o Dubrovniku, o promjenama, o narušavanju ritma zajednice, o razarajućim posljedicama rata toliko bolnima da se o njima inače ne govori, ili se izbjegava govoriti. One ostaju zatvorene u četiri kuhinjska zida, tamo gdje ih nitko ne vidi i ne čuje. Tim je više emotivni učinak predstave važan za lokalnu zajednicu, ima oslobađajući efekt na publiku nenaviklu na scensko izlaganje neugodnih tema, na stanovništvo malenoga grada gdje je potiskivanje nereprezentativnih sadržaja dio svakodnevnog funkcioniranja. Jer skriveni tereti često postaju preteški.

I naposljetku, ova je predstava dragocjeno iskustvo za ansambl Kazališta Marina Držića, jer ovakav autorski, skupno osmišljen način rada nastao iz dokumentarnog materijala otvara mogućnost za glumačko istraživanje, suautorstvo te otkrivanje mnogih do sada neiskorištenih potencijala.