Samotno surovo lijepo postojanje

Bugarsko-škotska književnica Kapka Kassabova moderna je Heidi. Dakako, nije djevojčica koja je ostavljena na brigu djedu i s vedrinom postaje dio „obitelji“ malih pastira u švicarskim Alpama, o kojima nam pripovijeda Johanna Spyri. Kapka je autorica putopisnog romana Anima. Divlja pastorala i glavna junakinja koja se odvažila preživjeti u surovom podneblju planina Pirina s pastirima, vjerojatno posljednjim europskim nomadima koji s karakačanskim psima čuvaju i jednom godišnje premještaju autohtona stada ovaca tražeći plodne pašnjake u teško prohodnim, ali surovo lijepim prostorima izvan granica parkova prirode i turističkih ruta. Romaneskne dionice autobiografskog su karaktera, glavna junakinja i spisateljica jedna su duša; autorica napominje da su sva iskustva istinita i neuljepšana.  Roman Anima. Divlja pastorala, objavljen 2024, proglašen je knjigom godine po izboru časopisa The Spectator, The Times Literary Supplement i The New Statesman.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.
Prevela Patricija Horvat

U književnosti se Kassabova javila poezijom 1997, ali romani su je učinili slavnom. Posljednji objavljeni romani, tzv. balkanski kvartet: Granica. Putovanje na rub Europe (objavljen 2017, kod nas preveden 2022) i Prema jezeru. Balkansko putovanje u sjeni rata i mira (objavljen 2020), dobili su prestižne europske književne nagrade. Rođena je u Sofiji 1973. Padom Berlinskog zida i otvaranjem granica emigrirala je s roditeljima u Novi Zeland. Piše na engleskom, a ne na materinskom jeziku, što je vrlo hrabro. Danas živi u Škotskom visočju koje je vjerojatno evocira na planine istočnog Pirina, u kojima pronalazi spokoj i smisao postojanja.

U suvremenoj civilizaciji čovjek je zarobljen u svome jastvu i razumije samo sebe, no u samoći kakvu žive Karakačani sa svojim stadima i psima čovjek se najpotpunije veže uz prirodu i životinje. U tom promišljanju treba tražiti ključ za naslov romana Anima. Razlika između riječi anima (lat. duša) i animal (engl. životinja) gotovo ne postoji jer je u korijenu engleske riječi životinja – biće koje živi i ima dušu, obrazlaže spisateljica. Karakačanski psi smisao su opstanka, života karakačanskih nomada, i znače više od čuvara stada.

Studij engleskoga i francuskoga jezika bitno je oblikovao romaneskni izraz Kapke Kassabove. Nerijetko u romanu citira ili parafrazira Plinija Starijeg, Aristotela, Herodotovu Povijest u kojoj postoje zapisi o tračkim i ilirskim pastirima te o pastirskim psima iz Epira, o njihovoj povezanosti s ljudima koji se slobodno kreću nekadašnjom pradomovinom tračkoga gladijatora Spartaka ili prvoga među pastirima, mitskoga junaka Orfeja. Iako vrlo senzibilizirana za prostore svoje domovine, Kassabova kritično analizira razloge zašto dimenzija pastoralizma izumire, a bila je stoljećima ukorijenjena u način života karakačanskih pastira, prastanovnika Balkana, kako ih naziva. „Balkanski su Karakačani među najstarijim nomadskim narodima koji su zakoračili u moderno doba sa svojim životinjama. Govore grčki, a podrijetlo im je zagonetno, vjerojatno su potekli od prapovijesnih tračko-ilirskih pastira koji su se s vremenom helenizirali i romanizirali.“

Njezino je putovanje potraga za smislenijim životom, koji ne nalazi u modernoj civilizaciji, a koje je dovodi do braće Ahileja i Kamena, koji su poduzetnici, žive sa svojim obiteljima i sanjaju kako zaustaviti trend izumiranja autohtonih ovaca i pasa te odnjegovati genetski čist bazen plemenitih stada, što je moguće jedino povlačenjem stada u planine. Transhumantna ruta na koju će krenuti s pastirima Sašom i Stamenom otpočinje i završava na lokalitetu rijeke Crna voda koja izvire iz kristalnih ledenjačkih jezera, iznad planinskog uspona na Gromovrh i Orelek, mjesta na kojemu u ljetnim mjesecima pastiri obitavaju sa svojim stadima. Povratak u civilizaciju završit će osobnom „kapitulacijom“, povlačenjem iz moguće ljubavne veze.

Pripovjedačica ne krije da je „privlače rubne životne situacije u kojima se mit susreće s iskustvom“. Mit koji ona poznaje iz povijesti i literature o karakačanskim pastirima, pravoslavcima koji govore sjevernim grčkim dijalektom poput davnih pastira još iz Homerovih vremena, u kojima se poštuje strogi patrijarhat, pokazat će da njezina želja za samoćom kamenog doba i njezin visoki humanizam, te obrazovanost u digitalnoj civilizaciji, uza svu želju privikavanja – ne mogu opstati. Traženje smisla života s ljudima koje ne pozna, život u ekstremnim uvjetima s malo hrane, u surovoj prirodi sa životinjama na koje se privikava i s kojima dijeli stan, život uz muškarce koji svoju odvažnost da prežive u divljini koja ih istodobno privlači i dovodi do rubnih granica snage i izdržljivosti „hrane“ ispijajući alkohol – sve su to razlozi njezina povratka.

Roman je ukazao na ekonomsku, povijesnu, sociološku i ekološku dimenziju jedne civilizacije na istoku Europe o kojima Kapka Kassabova raspravlja sa svojim suputnicima. Transhumantne rute Balkana, upisane kao nematerijalna baština UNESCO-a, kojima su se nekoć kretala stada ovaca, danas su biznis, donose unosan novac kroz izdašne potpore poduzetnicima koji žele očuvati autohtone pasmine. No, postoje i oni koji se žele riješiti plemenitih stada za koja su dobili potpore nekontroliranim klanjem, ilegalnom prodajom stoke jer je dobre najamne radnike, pastire, teško zadržati; fiktivni poticaji, namjerno uništavanje malih tvornica za preradu mlijeka i vune, podivljali psi koji su ostajali sami u planinama lutajući egejskim nizinama bez stada i ljudi ogolili su njezino epsko putovanje. Napomenimo, ne manje važno da je spisateljica dobitnica nagrade Britanske akademije za globalnu kulturu razumijevanja.

Pozoran čitatelj uživat će u opisima negostoljubivih djevičanskih planinskih pejzaža, vinograda uz Strumicu i „doline brzoga zalaska sunca“; u slikama žena koje stoje, pletu i čuvaju stada ovaca, čekaju u nizini da se njihovi muževi vrate iz planina živi sa stadima. Životna filozofija romana jest čekati i trpjeti! Vraćajući se iz onoga „gornjeg svijeta“ koji je animalan i prirodan u „donji svijet“, u civilizaciju, u Škotsku, imat će želju poput Orfeja barem hodočastiti na jezera i uvijek se osvrnuti za sobom. Kapka se osvrće za planinom kao Orfej za Euridikom.