Profesor Reinhard Lauer – slavist koji je Hrvatima vratio njihovo jezično dostojanstvo

Hrvatskom jeziku u njemačkoj slavistici često nije bilo lako doplivati do priznanja kao posebnog jezika, ali oni koji su to omogućili uvijek su bili velikani svoje struke, među kojima je prof. dr. Reinhard Lauer zauzimao počasno mjesto. Napustio nas je u dubokoj starosti od 90 godina 9. rujna ove godine.

Zasluga je Reinharda Lauera što ozbiljni njemački lingvisti podučavaju svoje studente o postojanju hrvatskog i srpskoga jezika / Izvor HAZU

Znanstveni put Reinharda Lauera bio je uspješan od početka školovanja u Njemačkoj, no i u dodirima s književnostima slavenskih autora, pri čemu su oni hrvatski ipak prolazili bolje jer se naš autor privatno povezao s Hrvatskom postavši hrvatski zet ženidbom s jednom govornicom hrvatskoga jezika, kako je kazao, „s velikim senzibilitetom za sve finese našega lijepoga idioma“. Studirao je u Marburgu, Berlinu, Beogradu i Frankfurtu na Majni. Kad se iz Beograda preselio u Zagreb, gdje je na Sveučilištu bio lektor njemačkoga jezika, ubrzo je shvatio da tzv. serbokroatisch ne postoji nego su to dva posebna jezika. Usvojivši hrvatski jezik kao svoj, posvetio se kao sveučilišni profesor u Göttingenu njegovu proučavanju i prevođenju na njemački, što je radio do umirovljenja. Bio je suosnivač časopisa Književna revija (Osijek), Umjetnost riječi i Zeitschrift balkanologie (Wiesbaden). Postao je dopisni član HAZU, a potom i austrijske, srpske i slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Bio je predstavnik Zagrebačke stilističke škole.

No posebnu je pažnju posvetio promicanju djela i lika Nestora hrvatske književnosti, Miroslava Krleže. Mi ćemo se u ovom tekstu posebno pozabaviti njegovim intervjuom u Vijencu iz kojega možemo zaključiti zašto je upravo naš Krleža tako maćehinski tretiran u prevoditeljskoj industriji velikih europskih jezika, posebice njemačkoga s kojim je Fritz živio, možemo slobodno reći, u sintezi poznavatelja i najsitnijih njegovih detalja, kao i literature izrasle iz njega. Ovdje je i riječ o tome zašto je Ivo Andrić, a ne Krleža, dobio Nobela, premda je naš književnik svojim djelima bio kvalitetniji od Andrića čime, dakako, ne želimo umanjiti vrijednost Andrićevih glavnih romana.

Za razliku od Andrića čije je prijevode financirao jedan bivši SS-ovac da bi iskupio svoje vojničke grijehe u Drugom svjetskom ratu na tlu bivše Jugoslavije, Krleža nije imao sreće sa svojim njemačkim i austrijskim nakladnicima od kojih je jedan napravio suicid poradi svoje izdavačke neuspješnosti, a drugi je doživio fijasko zbog istoga razloga, tako da je Krleži preostalo samo suradništvo s malim nakladnikom u Celovcu koji je nepredvidivim skokom u veliko nakladništvo objavio Zastave u pet svezaka i s jednim sveskom objašnjenja. Tko će se upustiti u avanturu čitanja tog golemog remek-djela? Samo rijetki sladokusci ili njegovi austrijski i njemački kolege koji su ga hvalili kao hrvatskog Tolstoja i istinskoga velikana hrvatske književnosti, te kao jednog od trojice najvažnijih literata tzv. Kakanije, bivše carevine i kraljevine. Sve to nije populariziralo važnije prijevode Krležinih romana pa će to valjda tako i ostati, oni će biti privilegij samo onih koji neizmjerno vole literaturu i uživaju u samoći čitanja.

U intervjuu objavljenome u Vijencu Lauer je zaključno rekao glede jezika Hrvata i Srba: „Neki njemački slavisti uče i govore srpskohrvatski, jezik kojim nitko ne govori i koji uopće ne postoji...“

Zasluga je Reinharda Lauera što ozbiljni njemački lingvisti podučavaju svoje studente o postojanju hrvatskog i srpskoga jezika i to će prije ili kasnije biti prihvaćeno u sveopćoj znanstvenoj praksi. Da je do toga teško doći, uvjetovano je tzv. akademskom slobodom na njemačkim sveučilištima, naime time što se politika u to ne smije miješati, premda se indirektno miješa, i to iz Beograda i Novog Sada, pa ima i smiješnih tvrdnji, primjerice kako je makedonski jezik samo jedno narječje bugarskoga jezika, dok srbijanski šovinisti stalno ponavljaju da je hrvatski jezik samo čakavski, dok je kajkavski zapravo jedna inačica slovenskoga jezika. Sve to spada u otrcane tvrdnje Vuka Karadžića o Srbima svima i svuda. Europska unija priznaje samo hrvatski standardni jezik, a kad je jedan slovenski zastupnik u Europskom parlamentu počeo diskutirati na srpskom, bio je prekinut, pa je svoj govor nastavio na engleskom jeziku.

Na kraju bismo preporučili hrvatskim nakladnicima da izdaju zbirku znanstvenih radova Reinharda Lauera zajedno s osvrtima hrvatskih jezikoslovaca i publicista na njegovo djelovanje kako bi se još bolje sačuvala uspomena na tog velikog znanstvenika i prijatelja hrvatskoga naroda.