Posve neobična osobna potraga

Poetika koju izgrađuje Tamara Kučinović satkana je od finih, delikatnih niti. Intimnih, senzibilnih, mnogo širih nego što se može učiniti na prvi pogled. Zanima je nutrina, suodnos lutke i animatora. Zanimaju je pomaci i svijet izvan zadanih kategorija kazališta za djecu i mlade ili pak lutkarskog kazališta. Koliko u Šapatu duše (HNK u Varaždinu, 2023) prodire dokumentarnost dok su lutke gotovo zamrznute u prostoru i vremenu, toliko Dan kad sam se pretvorio u pticu (GKL Rijeka, 2025) nosi jednu posve jednostavnu poruku u kojoj prihvaćati sebe, ujedno znači prihvaćati i druge. Nema tu uvijek varljivih čarolija i scenskih trikova jer ono na čemu Tamara Kučinović tvrdoglavo inzistira pripada tek naoko malenim stvarima – prijateljstvu, ljubavi, prihvaćanju, univerzalnosti u pojedinačnom. Njezina zadnja predstava, Balonom iznad Kapadokije, osobniji je nastavak zacrtane poetike u kojoj će se jedna duša zatvoriti u tegli, dok će je druga, zaigranija i mlađa, uporno pokušati osloboditi.

Mila Arete Ćurković u igri je posve suzdržana, kruta,
zatvorena poput vlastite duše / Snimio Robert Petrić

Priča je to o prijateljstvu između sredovječne žene i dječaka gdje će duše biti fizički odvojene od tijela, u obliku keramičkih figurica. Dvoje će ih glumaca, Areta Ćurković koja igra Milu i Gordan Marijanović koji igra Sreću, ponekad čvrsto držati uza se, a ponekad pustiti da vode vlastite živote na stoliću u kutu scene. Duša je za Milu toliko krhka da je ne pušta van, dok je za Sreću ona svaki mogući okusni pupoljak, neodvojiva od životne radosti. Mila je već dugo sama. Odlučna je u namjeri da tako i ostane sve dok joj na vrata stana nagomilanog jastucima, starim telefonom i pokojim tabletićem, u funkcionalnoj i dojmljivoj scenografiji Volhe Milovič, ne bane dječak. Sreća će pokušavati nekad i nasilu pokazivati kako je duša poput zaigranog djeteta, dok će se Mila povlačiti svjesna da je sve to tako opasno. Na takvim se dihotomijama izgrađuje posve neobična i prilično dugačka predstava za dječje kazalište, koja odnosu s našom nutrinom ne pristupa do te mjere humorno poput Pixarova studija u crtanom filmu Duša (2020) ili zavjerenički poput Phillipa Pullmana u trilogiji Njegove tamne tvari.

Duša se lomi kad netko zauvijek ode. Može biti u zatvoru čak i kad je izvadimo iz tegle. Može se bojati plivati, smijati, okusiti čaj, poigravati se riječima, vrtjeti na vrtuljku. Može se bojati sanjati. Inzistiranje na suprotnostima koje se podjednako izgrađuju dramaturški (Tamara Kučinović i Goran Guksić) i glumački rezultira polaganim odvajanjem značenjskih slojeva namijenjenih različitim publikama. Dok je Mila Arete Ćurković u igri posve suzdržana, kruta, zatvorena poput vlastite duše, toliko je Sreća Gordana Marijanovića eksplozivna, iskrena, bez filtera, spremna u svakom trenutku ići još jednom preko svih granica.

Mnoštvo je sitnih, svakodnevnih detalja utkano u Balonom iznad Kapadokije. Na vrtuljku se lupkaju bakine šalice, skakaonica vodi ravno u jastuke, starinski kišobran s košarom postaje željeni balon, a obična plastična kutija bazen. Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku s Rock’n’Roll bajkom (red. Mario Kovač, 2022) i Čikom (red. Samo M. Strelec, 2023) pokušalo je otvoriti prostor tinejdžerskoj publici. Nažalost, bezuspješno. Možda ova predstava u jednu ruku i jest na tragu davne Malnarove potrage za idealnim društvom i staklenim gradom negdje na vilinskim dimnjacima Kapadokije, a možda je ona i pružanje ruke odrasloj publici na mjestu gdje su djeca oduvijek dobrodošla.