Poetička pobuna u četvrtoj knjizi

Govoreći u jednom intervjuu o Ligi ribara, zbirci deset kratkih priča o ljudima iz Splita koji „služe drugima, bune se ili troše“, pjesnikinja i prozaistica Marija Andrijašević svjedoči kako joj je nekoliko kolega sugeriralo da iz financijskih razloga knjigu pretvori u roman. No ako se autorica u procesu pisanja i vodila logikom umjetničke nužnosti umjesto onom kapitalističkih mehanizama, iako naglašava kako su krajnji produkt pisanja priče koje su „tu jedna za drugu i stilski i strukturno“, teško je oteti se dojmu svojevrsne sklepanosti četvrte autoričine knjige, o čemu najočitije svjedoče njezin početak i kraj.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2024.

Prva se priča po iznimnoj kratkoći i fantastičnoj atmosferi vrlo razlikuje od ostalih, a pritom ne služi kao poetički prolog ili uokvirujući narativ. Na kraju knjige, u zahvalama, autorica pak navodi naizgled nepovezan citat Tina Ujevića o tome kako bi valjalo osnovati svojevrsnu „književno-ribarsku Ligu za samopomoć“ koji zvuči kao proizvoljan izgovor za naslovljavanje zbirke. Pritom se ovdje čini da nije riječ o poetičkoj pobuni protiv suvremene manije zaokruženosti koncepata i rukopisa, već prije o autorsko-uredničkoj nespretnosti ili brzopletosti, budući da kratke priče međusobno značajno variraju kvalitetom.

Prevladavajući tematski sklopovi u zbirci su položaj žene u patrijarhalnom društvu s velikim fokusom na djevojaštvo te klasne razlike s fokusom na ratno i tranzicijsko razdoblje. Iako u nekim dijelovima zapada u stilsko-tematske šablone i opća mjesta društvene kritike na kakvu smo u suvremenoj književnosti navikli, stil u drugim kratkim pričama pun je toplog humora, likovi su živopisni, a njihove sudbine ostavljaju gorko-sladak okus. Strukturno i stilski vrlo je uspjela Patronažna Tere, priča u kojoj su odlomci naslovljeni adresama pacijenata naslovne junakinje koja skrbi za čitavu galeriju zanimljivih likova – od bauštelaca do balerina – čija stanja progovaraju o ljubavi i smrti s nekoliko uistinu lijepih paralelizama i metafora.

S druge strane, karakterni luk protagonista u Portalu majstora Radovana, problematičnog torcidaša koji skrbeći za starog susjeda zavoli književno prevođenje prilično je patetičan, dok na stilskoj razini nevješto zvuče pokušaji opisivanja navijačkog stanja duha (s popratnim vokabularom i žargonom) s kojima se miješaju poetičniji elementi koji odaju dojam kao da se autorica ne uspijeva othrvati vlastitom stilsko-svjetonazorskom sklopu pa u pripovijedanje protagonista huligana u prvom licu ubacuje figure poput „sjećanje na kiselkast okus majčina mlijeka“. Kad bi takvi elementi bili motiviraniji na razini karakterizacije, ili kad bi pripadali drugoj narativnoj instanci, mogli bi predstavljati zanimljivu stilsku inovaciju, no oni češće zvuče kao manjak koncentracije.

Moja sestra Kamila donosi prikaz toksične veze knjižničarke koja se u Zagreb doselila s otoka i emocionalnih manipulacija „pisca“ gotovana koji otvara brunch lokal, šarmantno tematizirajući klasne i kulturološke opozicije selo ‒ grad. Marija Andrijašević ovdje stvara živu i uvjerljivu protagonisticu, uz izrazito uspjelo stilsko korištenje dijalekta za prikaz misli i standardnog jezika za dijaloge, čime se implicira da se pred manipulativnim partnerom srami svog podrijetla.

U drugim je pak pričama stilsko korištenje dijalekta problematično iz narativne perspektive – u slobodno prenesene dijaloge ponekad se ubacuje nemotivirano i umjetno. Takvi fenomeni do izražaja dolaze u parabiografskoj priči Joni o mediteranskoj romansi kantautorice Joni Mitchell sa splitskim galebom Tinom. Osim što izbor protagonistice odudara od ostatka priča, prilično začudno zvuči pripovjedni glas Kanađanke u čiji se standardni hrvatski ubacuju i regionalizmi (spiza, dvi demižone vina). Povremeno na vidjelo izlaze i druge stilističko-narativne nekonzistentnosti koje ne odaju dojam svjesnoga postupka. Pripovijedanje u prvom licu koje načelno podiže emotivnu funkciju povremeno zapinje zbog gubljenja u detaljima koji ne zvuče kao vjerodostojan prikaz svijesti likova, a prisutne su i povremene nespretnosti u korištenju pripovjednih rezova označenih asteriskom bez značajne promjene perspektive, situacije ili tona. Spomenimo još i povremena zanimljiva ubacivanja fragmenata koji podsjećaju na postmodernističko kolažno pisanje i koje bismo rado vidjeli i češće.

Zaključno, čitajući Ligu ribara, uvjerit ćemo se da se književni talent Marije Andrijašević ne odnosi samo poeziju – pojedini tekstovi svjedoče o tome da je riječ o autorici koja nesumnjivo ima što za reći i u formi kratke priče. Ipak, negdje na relaciji autorica ‒ urednik trebalo je više pažnje posvetiti selekciji i radu na pojedinim pričama.