Piše Lahorka Plejić Poje

Stroj za dušu i drugi paradoksi kulture šesta je knjiga eseja Borisa Becka. Nastala je od kolumni koje je autor pod naslovom Paradoksi kulture – pa odatle i podnaslov ove knjige – objavljivao u Vijencu, a ponešto i u Večernjem listu i sarajevskom mjesečniku Svjetlo riječi. Njoj su prethodili naslovi Krila u koferu i Mrtvaci pod poplunom (2004), Potemkinove ruševine (2021), Uloga moje obitelji u svjetskoj krizi i Jednorog u virtualnoj šumi (2022). Kao i ostalim knjigama eseja, i najnovijoj je autor pažljivo odabrao naslov. Upućujući na spoj neživog, mehaničkog, materijalnog i proizvedenog, s dušom, živom i nematerijalnom, koja nije proizvod ljudskih ruku i nije podložna programiranju, paradoksalna sintagma „stroj za dušu“ sugerira da živimo u vremenu nekih čudnih spojeva ili čak sudara, u vremenu koje intenzivno radi na amalgamiranju živog i neživog, čovjeka i stroja. No opet paradoksalno, naslov ne dolazi iz sfere promišljanja kiborgizacije čovjeka, nego je domišljato izveden iz banalnije, bliske nam uporabne stvarčice: iz onog malog stroja kojim pušači, kao zdravijom varijantom, zamjenjuju obične, duhanske, nezdrave cigarete. Donekle je posrijedi postupak iznevjeravanja čitateljskog očekivanja, a taj je postupak karakterističan za Beckovu esejistiku općenito: autor otvara neku aktualnu temu koja se u medijima oblikuje na jedan način, a on u njoj pronalazi neki drugi, mnogima nevažan, ponekad uvrnuti aspekt i razvija je u smjeru suprotnom od očekivanog te zadirući u srž problema s druge strane u konačnici dovodi do složenijih (nerijetko zapravo jednostavnijih i logičnijih) spoznaja koje premašuju uobičajene, srednjostrujaške, u medijima dominirajuće uvide i narative.

Izd. Leykam International, Zagreb, 2025.

Raspon tema koje ulaze u krug opservacija i refleksija izrazito je opsežan te se Beck, polazeći od tema kojima smo i okruženi i okuženi, pokazuje suptilnim promatračem i lucidnim analitičarom različitih područja, od književnosti, arhitekture, slikarstva i glazbe do antropoloških i socioloških tema, kao i biologije i fizike, kvantne, astro ili neke treće. U esejima se uspješno vrte globalno i lokalno, svjetsko i domaće, elitna i popularna kultura, klasična umjetnost i performans, ili, konkretnije i zornije, primjerice, krupni otpad pokraj zgrade u kojoj stanuje i muzej u Amsterdamu, povijest umjetnosti i povijest muha. Neobično mu je važno sagledavanje sadašnjega vremena u zrcalu prošlosti, pa kad je riječ o našem dvorištu, demitologizira idealizaciju prošlosti, koja nije bila nimalo nevina, no jednako tako upozorava na zaborav prošlosti „u ime sjajne sadašnjosti ili još sjajnije budućnosti“, pri čemu rezignirano zastaje nad površnošću i fasciniranošću plitkim, trenutačnim, pa i tupavim. Njegovo dijagnostičko oko, koje pomno skenira detalje i naličja svijeta u kojem živimo, uočava paradokse, no ne skandalizira se, nego ih registrira često ironijom, suzdržanom, ali britkom, kao npr. u rečenicama poput ovih: „Neron živi i u Hrvatskoj“, ili: „U tom smo smislu avangarda svijeta“.

Kao pripovjedač Beck je tečan, ali naizgled hirovit. Skače s teme na temu, vrluda, meandrira, ali nikada ne odluta, nego od zavoja čini siguran put prema cilju. Izlaže bezazleno, naizgled nehajno, bez povišenih tonova i emocija, dakle neostrašćeno, pa se doima poput gotovo naivnog pripovjedača. No u tome i jest kvaka: prostodušno oko često vidi ono što se ne bi trebalo vidjeti, a zdrava logika (logika bi po definiciji trebala biti „zdrava“, jasna i logična, da, ali živimo u svijetu koji podsjeća na drevni topos mun­dus inversus) otkriva ono što se želi sakriti.

Da je erudit Beck pritom lucidan i pronicav, pa i dalekovidan čitatelj sadašnjega trenutka, jasno je iz recentnih tekstova, no dade se i konkretno potvrditi. Primjerice, prije više od 20 godina, kada je Hrvatska u mnogočemu bila prilično drugačija nego danas, u eseju iz knjige Mrtvaci pod poplunom piše on (sažeto parafraziram) kako će nam stranci, oni s istoka, koji su siromašniji od nas, prvo graditi ceste i odvoziti smeće, a onda će njihova djeca učiti hrvatski.  Stoga, ako nam se ponešto iz Stroja za dušu i čini čudnim, neuvjerljivim ili čak pretjeranim, prije će biti da smo mi ti koji ne vide i ne razumiju dobro, a ne onaj koji piše.

Iako sastavljen od već objavljenih tekstova, Stroj za dušu donosi ih u mjestimice izmijenjenu obliku i uvijek povezane u složenije eseje. Knjiga je pažljivo komponirana: ne samo da su paradoksi kulture zajednički nazivnik, nego je ona uređena tako da ima uvodni i završni tekst koji zaokružuju središnji dio, podijeljen u šest poglavlja: 1. Socijalizam u kapitalizmu; 2. Senzacija, mediji, čitanje; 3. Tjelesno u virtualnom; 4. Umjetnost i muzej; 5. Stražnja strana slika; 6. Priroda i kultura. Uvodni tekst, indikativna naslova Ništa za nešto, završava rečenicom: „Vrijeme koje odriče čovjeku pravo na dušu zarađuje na strojevima koji tu dušu pune dimom i iluzijama.“ Posljednji tekst, također znakovito naslovljen Slušajući slavuja, završava rečenicom: „Da ipak dovršim svoju vrludavu misao: više priče, više umjetnosti, više osmijeha, više djece, više tišine.“ U tom je okviru sadržana Beckova poetika. Neoptimističan početak, čak i poražavajuća uvodna konstatacija, nakon niza dovitljivo uočenih i analiziranih paradoksa, završava ipak u drugačijem tonu, umirujuće, jer naznačuje da neka rupica kroz koju možemo umaknuti iz „obrnutog svijeta“ ipak postoji. Protuteža je naopakom svijetu, znade Beck, humanizam, koji ima svoje sekularno lice, ali je uvelike oblikovan i evanđeljem.

Na jednom mjestu autor citira geslo Sv. Franje Saleškoga: „Cvati gdje si posijan“. Iz njegovih je eseja razvidno da pojedinac ne može spasiti svijet, ali usprkos strojevima koji prodiru u naše živote, može spasiti dušu. Premda spašavatelji svijeta to ne vide i ne razumiju, za spas je svijeta i to mnogo.