Pisac koji je Brazil pretvorio u priču

Svaka od škripavih drvenih stepenica u Zakladi Jorge Amado oslikana je jednim od naslova njegovih knjiga. U prostoru neprofitne udruge osnovane još 1987. nalazi se i mali muzej, čije zidove krase naslovnice stranih izdanja Amadovih knjiga, ali i brojne nagrade koje je primio. Obnovljena zgrada u Pelourinhu, starom središtu Salvadora, služi i kao istraživački centar. Cilj je sačuvati od zaborava bibliografsko i umjetničko nasljeđe velikog pisca, te istraživati bajansku književnost i umjetnost. Iako je od njegove smrti prošlo gotovo četvrt stoljeća, Jorge Amado i dalje je najprevođeniji suvremeni brazilski pisac. Njegovi romani prevedeni su na 49 jezika i objavljeni u 55 zemalja. Jednog od najprodavanijih brazilskih autora s razlogom su zvali „Peléom pisane riječi“, kaže mi u razgovoru Gildeci de Oliveira Leite, profesor brazilske književnosti na Državnom sveučilištu Bahije. O Amadu je taj pasionirani istraživač afrobrazilske književnosti i mitologije, a onda i bajanskog kulturnog identiteta, napisao niz članaka, a i autor je njegove biografije.

Stepenice u Zakladi Jorge Amado oslikane
naslovima njegovih knjiga

Književni turistički vodič

„Amado je pisao o običnim ljudima, nije robovao predrasudama o njima. Narod je u njegovim romanima bio heroj koji je uvijek pobjeđivao. Isprva su Amada kritizirali jer je pisao o prostitutkama i vagabundima, osobama s ruba društva, koje ondje nisu završile svojom voljom. Njihove životne priče pripovijedao je književno-novinarskim stilom. Zato i jest bio pitak za široku publiku. Kroz takav jednostavniji koncept pisanja približavao je čitateljima cjelokupnu brazilsku kulturu, osobito onu afrobrazilsku. I drugi su autori bili s njom u kontaktu, ali Amado se jedini odlučio njome doista baviti i smogao hrabrosti o njoj pisati“, ne ostavlja mjesta dvojbi De Oliveira Leite, koji svake godine organizira seminar o tome na koji način Amado utječe na današnju brazilsku književnost.

Niz ulicu od Zaklade nalazi se i zgrada u kojoj je Amado živio kada je stigao u Salvador na školovanje s 15 godina, a koja je kasnije bila mjesto radnje u njegovu ranom romanu Znoj. Živopisni Pelourinho često je bio poprište zapleta u Amadovim romanima, ali i neizbježna lokacija u antologijskoj knjizi Bahia svih svetaca, koju mnogi smatraju pretečom turističkih vodiča o Brazilu. Sličnog je mišljenja i Tatiana Almeida Ferreira, koja se na interdisciplinarnom polju književnosti i kulture specijalizirala za dizajn i ilustraciju. U svom doktoratu istraživala je koliko su stvarni pejzaži Bahije koje je Amado predstavljao u romanima, od kojih je svaki imao specifičan oblik grafičkog oblikovanja i naslovnicom promovirao vizualni identitet Bahije.

Pisaća mašina na kojoj su nastali mnogi
od 32 Amadova romana

„Amado miješa turističko predstavljanje i književnu formu i pritom fikcijski obrađuje pojedinu temu. Knjigu Bahia svih svetaca u svom istraživanju nazvala sam stoga književnim turističkim vodičem. Svih šest izdanja u razdoblju od 1960. do 1987. imalo je nanovo osmišljen grafički identitet. Cilj je bila promocija i privlačenje stranih turista u Brazil, i prije razvoja ikakve nacionalne turističke strategije. Prvo izdanje knjige 1945. više je bilo orijentirano na društvenu kritiku naslijeđene kolonijalne baštine, osobito u staroj jezgri Pelourinhu, koja je propadala i iz koje su elite tada počele iseljavati. Nešto se malo u tom izdanju Amado dotaknuo i crnačkog pitanja, kasnije je ta tema bila sveprisutna. Bahiju je promatrao prvenstveno kroz afrobrazilski aspekt, pa je to postalo reprezentativno i izvan granica zemlje. Svi kasniji turistički vodiči inspirirani su knjigom Bahia svih svetaca jer je ona donijela nov način gledanja na Brazil. Onaj koji je uključivao i druge rase, ne samo bjelačku, a osobito crnačko stanovništvo ovdje kod nas“, pojašnjava Tatiana Almeida Ferreira.          

Jorge Amado i dalje je najprevođeniji suvremeni brazilski pisac / Zaklada Jorgea Amada

Plantaže kakaovca, more i mali čovjek u središtu romana

Amado je rođen na farmi kakaovca na jugu Bahije. Od djetinjstva je bio izložen radničkom siromaštvu, ali je svjedočio i nasilnim sukobima oko zemljišta. Obala s plantažama kakaovca bit će kasnije lajtmotiv u mnogim Amadovim djelima, jednako kao i njegova intimna povezanost s morem. Upravo zato jer je malog čovjeka stavio u središte svojih romana i jest bio toliko čitan među radničkom klasom. I sam je ne jednom rekao kako je prvenstveno htio doprijeti do čim većeg broja čitatelja, a da je izgradnja vlastitog stila pisanja za njega bila manje bitna. Da je bio pristupačan širokoj publici, potvrdit će i Alvanita Almeida, izvanredna sveučilišna profesorica i dekanica Filozofskog fakulteta na Federalnom sveučilištu Bahije. Unutar usmene književnosti bavi se tzv. narodnom književnošću, a onda još specifičnije brazilskim ili bajanskim spisateljicama crnačkog podrijetla.

„Amadov književni izričaj odudarao je od kanona toga vremena. Osobito zato jer je na svoj način, neknjiževnim i nestandardiziranim portugalskim jezikom kojim su govorili obični ljudi, prenosio glas naroda. Bavio se rubnim socijalnim temama. Mnogi su tada smatrali da o tome ne treba pisati i to je bio razlog raširenog otpora prema Amadu. Kada je i međunarodno prihvaćen, njegov opis brazilskog društva postao je golem problem za vladajuću klasu i akademsku zajednicu, koja ga je dugo ignorirala i smatrala piscem drugog reda. Za mene je najzanimljivija prva faza Amadova stvaralaštva, kada je bio član Komunističke partije i pisao o teškim socijalnim temama. Iz tog vremena potječe i roman Kapetani pješčanog spruda, njegovo najpoznatije djelo“, daje svoj sud Alvanita Almeida.

Tisuće Amadovih knjiga bile su spaljene

U književni je svijet Amado, inače veliki poklonik Dickensa i Twaina, ušao kao jedan od osnivača modernističke Akademije pobunjenika, skupine mladih pisaca okupljene oko novinara i pjesnika Pinheira Viegasa. Svoju prvu knjigu Zemlja karnevala objavio je 1931, s 18 godina, kada je upisao studij prava u Rio de Janeiru. Iako je diplomirao, nikada nije radio kao pravnik. Zbog ljevičarskog aktivizma završio je u zatvoru ili kućnom pritvoru čak 11 puta. Ogorčen golemim društvenim nejednakostima u zemlji, Brazilskoj komunističkoj partiji pridružio se 1932. Prvi je put uhićen 1936. Godinu kasnije više od tisuću njegovih knjiga javno je spaljeno na trgu u Salvadoru, a Vargasov diktatorski režim pravdao je to njihovom subverzivnošću. U Portugalu je tada bio zabranjen, ali u ostatku Europe već s 23 godine stekao je iznimnu popularnost romanom Jubiabá, koji govori o prijateljstvu siromašnog crnačkog mladića iz Salvadora i svećenika candombléa, brazilske inačice vudua u kojoj ne postoji pojam grijeha. U djelu koje u fokusu ima istraživanje afrobrazilske kulture, a o čijem je francuskom prijevodu u superlativima govorio i Albert Camus, glavni je protagonist jedan od prvih crnačkih heroja u brazilskoj literaturi. Gotovo svi od ukupno 32 Amadova romana naglašavaju inače pozitivne vrijednosti afrobrazilskog kulturnog nasljeđa i miješanje rasa koje itekako definira brazilsku naciju.

„Rasizmom, i po rasnoj i po vjerskoj osnovi, koji je u Brazilu oduvijek prisutan kada su u pitanju crnački i indijanski narod, Amado se bavio u nekoliko svojih djela. Osobito u Trgovini čuda, koje je prevedeno na 11 jezika. Zagovarao je prihvaćanje društvenih različitosti. Zanimala ga je teologija oslobađanja, o kojoj se danas zna dosta, a tada je bila u povojima. Pokušavao je čim više umanjiti predrasude uz nametanje vizije drugačijeg društva. Upućivao je na apsurdnost mnogih od njih kroz smijeh i veselje, toliko tipične za bajanski narod“, navodi Gildeci de Oliveira Leite.

U obnovljenoj zgradi Zaklade Jorge Amado nalazi se
i istraživački centar posvećen velikom piscu

Spomenik Jorgeu Amadu i njegovoj
ženi Zéliji Gattai u četvrti Salvadora
Rio Vermelho

Živopisni Pelourinho često je bio poprište zapleta u Amadovim romanima

Amadovo pisanje obilježio je vjerski sinkretizam, odnosno miješanje vjerovanja i običaja različitih vjerskih skupina. Bio je zagriženi poklonik candombléa, sveprisutnog u njegovim romanima, osobito u posljednjem velikom djelu, Ratu svetaca, objavljenom 1988.

„Iako je bio ateist, Amado je već s 15 godina bio iniciran u candomblé. Imao je titulu ministra u kultu Šangoa, božanstva munje, vatre i pravde. Nije nebitno, dva glavna odlikovanja koja je dobio u životu bila su francuska Legija časti i titula Otac Šango (Pai Xangô), koja se dodjeljuje osobi koja doista predstavlja afrobrazilski narod. Sve to dokazuje da u temeljima svojeg pisanja ima crnačku kulturu, koju jako dobro razumije, iako je bio bijelac. Amadov doprinos feminizmu može se sagledati i iz perspektive afrobrazilske vjere i kulture. U njegovim je djelima nekoliko ženskih likova koje rade u kuhinji, ali ne simboliziraju društvenu ili rodnu podložnost, nego su one osobe od povjerenja. U afrobrazilskim vjerovanjima, naime, rad u kuhinji predstavlja moć jer samo osobe od povjerenja mogu pripremati hranu. Jedna od prvih feminističkih skupina u Brazilu bila je inspirirana Teresom Batista, jednim od glavnih ženskih likova u Amadovim djelima, koja je bila povezana s afrobrazilskim božanstvima. Njegovo pisanje itekako je utjecalo na to što će Brazilke izabrati kao vlastiti životni put ili s kakvim će muškarcem završiti u vezi ili braku. To svakako ima veze i sa ženskim orišama, tj. božanstvima, koja su u afrocrnačkoj mitologiji neovisna o muškim božanstvima“, dodaje De Oliveira Leite, uz napomenu da su Amada u candomblé inicirale žene.

Kao komunistički aktivist, Amado je bio prisiljen pobjeći u egzil u Argentinu i Urugvaj 1941. i 1942. Ondje je napisao svoju omiljenu knjigu Nasilna zemlja, koja govori o krvavim borbama oko plantaža kakaovca. Godine 1945. izabran je u Donji dom brazilskog parlamenta. Njegova najveća politička ostavština iz tog razdoblja jest Zakon o vjerskim slobodama, koji je i danas na snazi. Donošenje tog zakona iznio je na vlastitim plećima, u začudnoj suradnji s brazilskom desnicom. Budući da je Komunistička stranka 1947. zabranjena, još jednom odlazi u egzil. Ovoga puta svojevoljno, u Francusku, gdje ostaje do 1950, kada je odande istjeran zbog političkih razloga. Sljedeće dvije godine sa ženom je živio u Pragu. Putovali su zemljama europskog komunističkog bloka, a stigli su i do Kine i Mongolije. U to vrijeme napisao je neka od svojih politički najangažiranijih djela, poput trilogije Katakombe slobode. U Sovjetskom Savezu Amado je 1951. dobio Staljinovu nagradu za mir, pa ne čudi da je u to vrijeme bio pod prismotrom CIA-e. Nakon povratka u Brazil 1954. napušta aktivno bavljenje politikom. Dvije godine kasnije i brazilsku Komunističku partiju, nakon što je Hruščov na 20. kongresu KP SSSR-a ukazao na pogubnost Staljinove vladavine. Uz poruku da se okreće utopijskom socijalizmu, u potpunosti se posvećuje pisanju. Njegova druga stvaralačka faza, koju obilježava više humora i senzualnosti, a manje ideologije, kreće 1958. s knjigom Gabriela, klinčić i cimet. Taj je roman Sartre okarakterizirao kao „najbolji primjer narodnog romana“.

Prijenos bajanske kulturološke baštine u književnost

„Amado je i danas relevantan, u brazilskim okvirima mogli bismo ga usporediti sa Shakespeareom. U svojim djelima usredotočio se na Bahiju i njezin crnački identitet i kulturu, a te dvije teme i tada i danas zrcale veliku diskriminaciju. Amadovo pisanje privuklo je u Bahiju i dosta stranaca. Između ostalih, i slikara i kipara Carybéa, inače rođenog Argentinca, koji je preselio u Salvador. Ondje se inicirao u candomblé, a onda je u konačnici i umro u istom svetištu u kojem je Jorge Amado bio ministar“, ukazuje na zanimljive biografske činjenice De Oliveira Leite.

Osim Carybéa, Amado je bio magnet i za francuskog fotografa i etnologa Pierrea Vergera, koji je prije dolaska u Salvador pročitao Jubiabu. Više od 200 izložaka koje je u Beninskom zaljevu prikupio Verger, kao i donirana djela raznih umjetnika i institucija, nalaze se danas u Beninskoj kući, smještenoj nedaleko Zaklade Jorgea Amada. Ta afrobrazilska umjetnička i kulturna baština svjedoči o povezanosti Afrike i Bahije, jednog od ulaza crnih robova u Brazil. Amado i Verger kasnije su postali bliski prijatelji i suradnici, koji su s Carybéom dokumentirali i promovirali bajansku kulturu.

Tatiana Almeida Ferreira

Alvanita Almeida

Gildeci de Oliveira Leite / Snimio Gil Vicente Leite

„Amado je kao književnik umješnim i specifičnim autorskim narativom uspio prenijeti bajansku kulturološku baštinu u književnost. Primjerice, čak i oriše, božanstva iz jorubanske kulture koje su dio bajanske mitologije, postaju likovi u njegovim djelima. Cijeloga života Amado je promovirao postojanje afrobajanskog identiteta, koji je važan za cjelokupnu brazilsku kulturu. Iako je kroz književni opus i svoje političko djelovanje intenzivno govorio o afrobrazilskom aspektu bajanskog nasljeđa i vjerskoj toleranciji, pa čak proživljavao i osobno cijelu priču, Amado je ipak bio dio bjelačkog elitnog establišmenta. Međutim, društvene teme koje je kao bijelac prvi otvarao u svojim djelima obilježavaju ga na jedan drugačiji način“, rezolutna je Tatiana Almeida Ferreira.

Amado ima najviše televizijskih, filmskih i kazališnih adaptacija u brazilskoj književnoj povijesti. Od filmskih ekranizacija najpoznatija je Dona Flor i njezina dva muža iz 1976. Televizijska serija nadahnuta tim romanom, kao i ona nastala na temelju knjige Gabriela, klinčić i cimet mjesecima su u udarnom večernjem terminu pet dana u tjednu imale gledanost veću od 40 posto…

„Danas je Amadovo najistraživanije i najspominjanije djelo Dvostruka smrt Quincasa koji pije vodu, koje govori o uglednom građaninu koji umire da bi postao pijanica. I danas ljudi čitaju Amada, iako je pomalo pao u drugi plan jer postoje neki recentniji autori, poput Itamara Vieire Juniora. On je trenutačno jedan od najčitanijih mladih autora i također se bavi Bahijom. Njegove dvije knjige prevedene su i na hrvatski jezik. Jedna od njih je Iskrivljeni plug, koja je nedavno adaptirana u televizijsku seriju. Jorge Amado se u svojim djelima bavio samo jednim dijelom Bahije. Južnim dijelom države, s karakterističnim farmama kakaovca. Itamar Vieira Junior piše o njezinoj unutrašnjosti, polupustinjskom i društveno nazadnijem dijelu, u kojemu još uvijek postoje društveni problemi koji su morili i Amada. On je iznimno važan jer je kroz svoj književni opus među prvima stvorio sliku o Bahiji. S druge strane, to nije jedini pogled na Bahiju i problem nastaje ako je ta Amadova slika jedina koju ljudi imaju o Bahiji. I onda dolaze ovdje tražiti nešto o čemu je on pisao, a to u svakodnevnom životu ne postoji. Književna djela ne zrcale stvarnost“, upozorava Alvanita Almeida, dodajući kako je Amado dosad toliko istražen da je stvarno teško naći neku novu perspektivu vezanu uz njegov opus.

Jorge Amado bio je kandidat za Nobelovu nagradu za književnost čak sedam puta. Dobio je počasne doktorate na sveučilištima u Brazilu, Portugalu, Italiji, Izraelu i Francuskoj, kao i u gotovo svim južnoameričkim zemljama. Postumno je odlikovan najvišim priznanjem države Bahia, za neumoran rad u obrani socijalnih prava. Borio se za pravedno, slobodno i jednakopravno društvo. Nije volio estradizaciju svog privatnog i poslovnog života, što dokazuju i često citirane riječi ove brazilske kulturne ikone: „Nisam rođen da bih bio poznat, ne cijenim sebe prema tom kriteriju. Nikada se nisam osjećao kao bitan pisac ili bitan čovjek, samo sam bio pisac i čovjek…“

Tri su Amadove knjige prevedene na hrvatski jezik: Mrtvo more (Naklada Ljevak, prev. Dean Trdak, 2014), Gabriela, klinčić i cimet (Naklada Ljevak, 2013, prev. Tanja Tarbuk) i Kapetani pješčanog spruda (Zora, Zagreb, 1959, prev. Ladislav Grakalić).

Amadova kuća muzej i popkulturni odjeci

Godine 1945. Amado se oženio drugi put, spisateljicom Zélijom Gattai, koja je prije nego što je upoznala velikog pisca bila neumorna u aktivističkoj borbi protiv diktature.

Jorge Amado sa suprugom Zélijom Gattai

Žabe kao neizbježan dio multimedijalnog muzeja u četvrti Rio Vermelho

U braku je postala zapažena autorica dječjih knjiga (zanimljivo, svoju prvu knjigu Anarhisti, hvala Bogu objavila je tek u 63. godini života). I ona je u konačnici postala članica Brazilske akademije za književnost, kao i Amado. Novac od prodaje filmskih prava za roman Gabriela, klinčić i cimet američkoj filmskoj kompaniji Metro-Goldwyn-Mayer 1961. pisac je uložio u izgradnju obiteljske kuće u četvrti Rio Vermelho, daleko od vreve povijesne jezgre Salvadora. Bračni par u nju se uselio 1963, a otad je bila mjestom okupljanja umjetnika, intelektualaca i političkih aktivista. Između ostalih, njome su prošli Pablo Neruda, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Roman Polanski, Jack Nicholson… Nakon obnove pretvorena je u multimedijalni muzej prepun umjetničkih djela i memorabilija, koji se nalazi na popisu gradskih turističkih atrakcija. Amado, koji je posljednjih nekoliko godina života bio djelomično slijep i depresivan jer više nije mogao pisati i čitati, umro je 2001. od zatajenja srca i pluća, svega nekoliko dana prije 89. rođendana. Urna s njegovim pepelom zakopana je uz staro stablo manga u vrtu kuće, uz klupu na kojoj je znao sjediti sa ženom. Ona je poživjela sedam godina dulje. I njezina urna zakopana je na istom mjestu. Dio postava muzeja jest i Amadova prepiska sa ženom dok je bio u drugome egzilu, onome u Europi. Amado je inače bio pasionirani sakupljač pisama, s ljudima sa svih strana svijeta izmijenio je više od 100 tisuća napisanih stranica. Bio je i zaljubljenik u žabe, pa je tijekom života prikupio veliku zbirku suvenira sa žabljom tematikom, koja je također dio muzejskog postava. Simbolično, 2017. je novootkrivena vrsta žabe u Bahiji nazvana po Amadu (Phyllodytes amadoi). Po likovima iz njegovih romana godinama su nazivane ulice, hoteli, barovi i restorani diljem Brazila, ali i brendovi viskija i margarina…