Oroveso i Adalgisa junaci Norme

Naslovna uloga Bellinijeve opere Norma jedna je od najkompleksnijih u svekolikome opernom repertoaru. Za uspješno tumačenje podrazumijeva se zrela pjevačica koja suvereno vlada svim finesama belkantističkog pjevanja, a ujedno je i zrela umjetnica koja može izraziti cijeli spektar Norminih osjećaja i psiholoških stanja. Danas je u svijetu malo pjevačica koje tome mogu udovoljiti tako da se Bellinijevo remek-djelo ne izvodi baš često. U Hrvatskoj je, od prve izvedbe u Zagrebu 1876. godine, bilo svega nekoliko sopranistica koje su je mogle uspješno iznijeti, a danas ih nema.

Norma nije nimalo prikladna uloga za mlade pjevačice. Naprotiv, na njoj se kale zrele umjetnice. Nova premijerna produkcija Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu okupila je tri mlade inozemne pjevačice. Ako je najbolja od njih nastupila na premijeri, pitanje je kakve su ostale dvije. Jer glas talijanske sopranistice Martine Gresia, cvrkutava timbra i koloraturnog karaktera (ali ne dramske kolorature!), za Normu nije primjeren bez obzira što je ona sve, možda, korektno ispjevala, kako se to kaže u pjevačkom žargonu. A od ispjevavanja do pjevanja ipak je velik korak, osobito za glas koji se ne može stopiti s toplinom Bellinijeve fraze.

Martina Gresia kao Norma i Ivica Čikeš kao Oroveso uz članove Zbora HNK u Zagrebu / Snimila Mara Bratoš

Može uprizorenje Norme funkcionirati i s takvom pjevačicom, ali je korak unatrag u odnosu na sve vrlo dobre i odlične pjevačke podjele u zagrebačkim premijernim produkcijama posljednjih nekoliko godina. Maestro Pier Giorgio Morandi nije ovaj put osigurao vrhunski belkanto, iako su nastupi zbora, koji je uvježbao Luka Vukšić, bili dobro profilirani, a udio orkestra bio je zadovoljavajući. Ostatak pjevačke podjele također nije bio konzistentan.

Tenor Tomislav Mužek oprezno je pristupio ulozi Pollionea pa je izostao pravi belkantistički karakter njegova ostvarenja, dok je u glumačkom pogledu pružio najdojmljiviji lik. Mezzosopranistica Emilia Rukavina najcjelovitije je ostvarila ulogu Adalgise. Pjevački ju je lijepo razradila glasom vrlo lijepe tamne boje, zaobljene punoće i punog opsega. I glumački je ponudila sadržajnu interpretaciju. U ulogama Flavija i Clotilde nastupili su vrlo dobri tenor Josip Švagelj i sopranistica Josipa Gvozdanić.

Bas Ivica Čikeš već je dugo postojan i autentičan tumač talijanskog belkanta u Hrvatskoj. I ovaj je put zasjao u ulozi Orovesa, frazama prelijepe glasovne i muzikalne raskoši, u svoja dva nastupa sa zborom što su bili pjevački vrhunci predstave. Nažalost su odličan Oroveso i vrlo dobra Adalgisa premalo za dobru izvedbu Norme.

Dodatan uteg predstavi jest njezino uprizorenje. Redateljica Dora Ruždjak Podolski i dalje, nakon promašaja s riječkim Zrinjskim, (svaku?) operu doživljava i promatra kao distopijski, postapokaliptični svijet. Ne treba na to trošiti riječi, možda samo postaviti pitanje: smatra li redatelj da je načinio dobar posao kada se bez sumnje blagonaklona i očito dobro raspoložena premijerna publika počne smijati u ključnom dramskom trenutku finala prvog čina, kada se ruše svjetovi obiju žena koje ustanove da vole istog muškarca i da su cijelo vrijeme, ne znajući, razgovarale upravo o njemu?

Sve što je, uz režiju, na sceni postavljeno – Normina „dvojnica“ (?) koju tumači glumica Veronika Mach, tobože brutalistička (?) arhitektura u scenografiji Paole Lugarić Benzia, kostimi Manuele Paladin Šabanović koji su, od siline ideja da se u njih utrpa sve i svašta, ustvari bezidejni te tobože ritualni, „žetveni“ scenski pokreti i pomaci zbora Ane Mrak, koji također izazivaju (pod)smijeh – izgleda krajnje neuredno, što narušava staloženost percepcije gledatelja. A možda je to estetika kojoj redateljica stremi?

Ipak sam, na samome kraju, doživio nekoliko lijepih glazbenih minuta potresnog finala opere, zatvorivši oči. Sve češće slušanje opere zatvorenih očiju u kazalištu postaje mi besmisleno.