Ono što slutimo uvijek je strašnije od prikazanog

Diplomirana montažerka s iskustvom montiranja raznih formata i primjena, ambiciozna i znatiželjna umjetnica Maida Srabović (Koprivnica, 1986) za svoj je redateljski prvijenac odabrala animirani film koji uključuje hrvatsko kulturno nasljeđe, slike slikara naive Mije Kovačića. Za projekciju u koprivničkom kinu Velebit, koja je odmah prerasla u dvije, ulaznice su rasprodane u jednom danu. Maida za Vijenac govori o svojim idejama i procesima nastanka filma i suradnicima na prvoj hrvatskoj animiranoj horor bajci te o osjećajima i impresijama koje ima danas, kad je Fačuk izazvao velik interes kod domaće publike te obišao brojne svjetske festivale, od francuskog Annecyja do južnokorejskog Bucheona.

Koja vam je bila prvobitna ideja za film Fačuk? Slike Mije Kovačića, narodno vjerovanje ili pak želja da snimite animiranu horor bajku?

Prvo se pojavila misao o animiranom horor filmu vizualnog stila podravske naive – jer za mene je naiva oduvijek bila zastrašujuća i izazivala nelagodu. Dugo nisam znala što s tom idejom, pa se kroz istraživanje obiteljskog nasljeđa pojavila priča za koju je inspiracija došla iz teškog života na selu kakvog su imali moji djed i baka.

Na filmu ste surađivali s brojnim umjetnicima – je li vam to bila prva suradnja ili ste s njima već surađivali?

Glavna animatorica Ivana Pipal jedina je članica ekipe s kojom sam ranije surađivala. Bila sam montažerka hibridnog dokumentarnog filma Mikrokazeta, najmanja kazeta koju sam ikad vidio koji je Ivana korežirala i tada sam joj pričala o Fačuku. Svidio joj se projekt, a kako nam je bilo lijepo surađivati, odlučile smo nastaviti suradnju.

Stipana Tadića, umjetničkog direktora i autora vizuala u filmu – osim onih koji su djela poznatog slikara naive Mije Kovačića, znala sam još iz studentskih dana, ali nismo prije surađivali. Taman kad sam intenzivno proučavala naivu, Stipan je bio u Hlebinama na umjetničkoj rezidenciji, također zaokupljen istraživanjem podravske naive. Poslala sam mu scenarij i tako je započela naša suradnja.

Iako u filmu slike velikana Mije Kovačića imaju bitnu dramaturšku i emotivnu ulogu, Stipanovi vizuali tvore svijet filma – likove, vrijeme i mjesto radnje. Pri stvaranju tog svijeta, Stipan i ja crpili smo inspiraciju ne samo iz podravske naive i stvaralaštva Mije Kovačića, nego i iz filmova, stripova, videoigrica, iz raznih grana likovne umjetnosti.

Od početka htjela sam da glazba bude izvedena na cimbulima jer je to autentični tradicijski instrument sjeverozapadne Hrvatske, a mislim da nažalost pada u zaborav. S tim instrumentom mi je jedino bio problem što sam ga uvijek čula u veselim izvedbama, što mi nikako nije odgovaralo za film. Jednog sam dana slučajno na TV-u vidjela emisiju o cimbulima i to scenu u kojoj su koprivnički etno blues glazbenici Miroslav i Gordana Evačić izvodili najturobniju melodiju na tom instrumentu koju sam ikad čula. Radilo se o skladbi Sunce na istoku. I tad sam znala da imam skladatelje za film.

Prizor iz animiranog filma Fačuk

Ogovaranje i kolektivni strah mještana u filmu čine se kao nadnaravna sila. Horor ne proizlazi iz fabule, nego iz njihovih vjerovanja, a percipira se kroz stil i tehniku. Sve osobe u selu su žene, muškarce vidimo samo na Kovačićevim slikama, koje su dodatno animirane. Što je bio povod fokusiranju isključivo na žene koje predstavljaju ono negativno – sram, otuđenost, moralnu osudu?

Kad kažem da je Fačuk horor, ne mislim tu na ono što ljudi uglavnom smatraju hororima, nego na jedan svjetonazorski horor. Glavni razlog izostanka muškaraca u selu proizlazi iz toga što je fačuk, tj. kopile, dijete bez oca pa mi je odsustvo muških likova u filmu poslužilo za naglašavanje toga. Kao autorici, jako mi je zanimljivo promatrati koje sve potkontekste gledatelji pripisuju tome što su u selu svi likovi samo žene.

Film se bavi traumom i zastarjelim uvjerenjima. U kolikoj je mjeri to komentar na današnje društvo, a u kolikoj bezvremenska psihološka priča?

Smatram da jedno ne isključuje drugo nego se dopunjuje i vrti u krug stoljećima – komentari na trenutno društvo uvijek imaju psihološku pozadinu koja je sveprisutna i prostorno i vremenski. Super mi je kako gledatelji iz raznih dijelova svijeta i dobnih skupina pronađu u filmu univerzalni osjećaj nepripadnosti i stigmatizacije, koji onda mogu povezati sa svojom sredinom.

S tehničke strane, koji su bili najveći izazovi animiranja slika Mije Kovačića?

Slike Mije Kovačića su ulja na staklu velikih formata, često preko jednog metra pa se ne mogu skenirati nego ih je potrebno fotografirati. I to u posebnim svjetlosnim uvjetima da se izbjegnu refleksije u staklu, kako bi ostale koloristički dosljedne. Osim toga, iznimno je zahtjevno bilo retuširati pozadinu i likove slike Sodoma i Gomora, jer kad su se izrezali svi likovi koji se animiraju, 80 posto te slike bila je „crna rupa“ koju je trebalo rekreirati. Slovenska animatorica Lea Vučko iz studija Octopics iznimno je detaljno i vješto napravila taj zahtjevan dio posla.

Stil animacije je trzav, pomalo grub, gotovo kao da se slike muče pokrenuti. Kakav ste emocionalni ili psihološki učinak htjeli postići time? Jesu li niski framerate i nesavršeno kretanje bili namjera od samog početka, ili su oni spontani rezultat eksperimentiranja s tehnikom
animacije?

Kad sam s Ivanom Pipal razgovarala o tehnici animacije koja će najbolje odgovarati scenariju i atmosferi filma, kolažna animacija bila je naš prvi izbor. I to baš zbog toga jer je gruba i ograničava izražavanje ekspresija i emocija likova, plus ima taj neki primitivni moment koji se poklapa s nazadnim svjetonazorom koji je glavna tema filma. Impresija koju sam najčešće čula od gledatelja jest tjeskoba.

Motiv dviju rijeka koje okružuju selo djeluje simbolično. Je li to samo geografsko okruženje ili ima dublje ili metaforičko značenje?

Ovo mi je također zanimljivo slušati u interpretacijama gledatelja pa ne želim nametati svoje namjere. Najviše iz razloga jer je to element filma o kojem se mnogo priča. Samo ću reći da nikako nije samo geografija u pitanju, i da je meni osobno kod vode uvijek bila fascinantna njezina dualnost – to da ima moć i stvoriti i odnijeti život.

Želite li snažnom religioznom podlogom prikazati religiju kao dio opresivne strukture ili se pak radi o manjkavostima ljudskog karaktera i arhaičnih, poganskih uvjerenja?

O problematici izvanbračne djece nemoguće je govoriti bez vjerskog konteksta. Djeca začeta prije braka smatrana su produktom grešnog odnosa i bila obilježena kao djeca grijeha. Zbog toga su odmah po rođenju stigmatizirana i društveno ponižavana. Mislim da tu problem nije religija sama po sebi, nego pojedinci koji „slijepo“ i ekstremistički shvaćaju vjerske poruke, ponajviše zbog „zastrašivanja“ paklom koje najuspješnije djeluje na neuki puk.

Što je bitnije za ukupni dojam filma: fizička ili metafizička dimenzija straha?

Uvijek je u filmu strašnije ono što osjećamo i slutimo od onoga što je eksplicitno prikazano.

Glave starica koje zure u djevojčino međunožje vrlo su upečatljive. Jeste li imali neki trenutak koji je bio emocionalno središte za tu scenu, nešto što je potaknulo i usmjerilo ostatak djela?

Prva takva jasna scena koju sam imala bila je slika Jama Mije Kovačića. Čim sam je prvi put vidjela u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama, znala sam da će biti u filmu. Imala je snažnu ekspresivnu atmosferu, bila je drugačija od svega što sam dotad vidjela od naive. Promatrajući tu sliku, osjetila sam muku, tjeskobu, strah i beznađe i upravo sam to htjela prenijeti kroz
scenarij.

Kakvi su dojmovi publike koja poznaje, a kakvi one koja ne poznaje Kovačićeve slike?

Reakcije publike koja poznaje i one koja ne poznaje djela Mije Kovačića ne razlikuju se. Drago mi je da sam uspjela postići univerzalnost kroz atmosferu, priču i poruku filma pa tako dojmovi publike uvijek idu u istom smjeru – bilo da o filmu razgovaram s nekim iz Podravine ili iz Francuske, Argentine, SAD-a…

Jedina je razlika u tome što ljudi iz liberalnijih, razvijenijih zemalja nemaju doticaja s problematikom izvanbračne djece, za razliku od našega dijela svijeta. Ali čak se i ti gledatelji poistovjećuju s glavnom junakinjom – suosjećaju s njezinim osjećajem izoliranosti, neprihvaćenosti i tjeskobe iz raznih razloga. S jedne strane to mi je drago, jer mi potvrđuje da su moje redateljske odluke otišle u željenom smjeru, a opet mi s druge strane i nije drago što se ljudi diljem svijeta tako osjećaju.