O Slavi umjetnosti 2.0 – pohvala počecima

Možda istina leži u samom početku.

Rolf Bolzik

1. Vrijeme je u kazalištu neobična stvar, nešto poput uspomene. Za razliku od književnosti ili filma, gotovo je sve u kazalištu osuđeno na zaborav. Kraj umjetničkog procesa je uvijek susret s publikom. A onda, nešto kasnije, iza predstave, jednom kada se ona skine s repertoara, ostaje pokoja mutna fotografija, nešto, često kontradiktornih, kritičkih osvrta i programska knjižica. Ostaju i uspomene i anegdote, ali kao da i one s vremenom blijede, skupa sa svjedocima. I možda je zato u kazalištu svaki početak toliko uzbudljiv.

Dino Pešut, dramaturg Slave umjetnosti 2.0 / IzvorHNK u Zagrebu

2. Otvaranje HNK2 nije samo izvedbeni čin, nego ima mnogo širi sociološki, politički i kulturni kontekst. Program koji je trebalo, s redateljem Krešimirom Dolenčićem, osmisliti ishodišna je točka, početak koji spaja sve tri umjetničke grane. Bilo je jasno da program mora istovremeno biti dovoljno zanimljiv za televizijski prijenos, poštovati protokol i održati svečani ton koji odgovara ovoj prilici. Kontekst se plete oko same izvedbe i postavlja jasan okvir potrage, dramaturgije. Slava umjetnosti koju je priredio Stjepan Miletić povodom otvaranja zgrade 1895, nametnula se kao logičan izbor. Iako nisam sudjelovao u inicijalnim razgovorima, podržao sam tu ideju. Dio programa, napose operni i baletni repertoar, već je bio odabran, logično i intuitivno, naslonjen na Miletićevu ideju reprezentacije nacionalnog repertoara. Trebalo je domisliti crvenu nit Slave umjetnosti 2.0  koja će uvezati, prožeti cijelu izvedbu. Kod Miletića je to bio njegov Proslov, a Dolenčić i ja trebali smo sastaviti suvremeni odgovor, svojevrsnu interpretaciju. Početne koordinate već su bile jasno postavljene.

3. Čitajući Stjepana Miletića, osjetio sam ga kao svog suvremenika. Iza sebe je ostavio prilično puno zapisa, bilješki, kritika, kao i antologijsko Hrvatsko glumište. Njegov je stil pisanja direktan, nerijetko duhovit, bez okolišanja, beskompromisan i bolno iskren. Njegovi kazališni problemi, preokupacije i frustracije nevjerojatno su aktualni. Stoga sam predložio jedan monolog, zamišljen za korsku izvedbu, koji bi se sastavio iz Hrvatskog glumišta, iz osmog poglavlja u kojemu Miletić, gotovo u jednom dahu, opisuje tjedne pripreme za otvaranje nove zgrade HNK, kao svojevrsnu posvetu. U njemu Miletić bilježi financijske i produkcijske izazove, arhitektonske manjkavosti, zajedljivost zagrebačke publike, zahtjeve političkog protokola… Isto tako, precizno objašnjava svoj koncept za Slavu umjetnosti, kao i cenzuru koja ju je nagrizla. Učinilo mi se kako početak mora biti u njegovom modernom i mladenačkom duhu, kao proglas s kojim smo u otvorenom dijalogu već sto trideset godina. Tada je imao samo dvadeset i sedam godina i nije bio samo reformator hrvatskog kazališta, nego i njegov prvi profesionalni prorok.

Vlaho Bukovac, Stjepan pl. Miletić, 1894.

Krešimir Dolenčić, redatelj Slave umjetnosti 2.0

Snimio Sandra Šimunović / PIXSELL 4. Scenski Proslov Stjepana Miletića bio je napisan u tri poetske slike. Istu smo strukturu i mi preuzeli, iako ćemo slike drugačije rasporediti. Krešimir Dolenčić je odmah vidio ili osjetio kako bi ti dramski dijelovi trebali biti brzi, skokoviti, efektni, sastavljeni od citata. Predložio sam da sastavimo postdramski patchwork, kombinirajući različita djela nacionalne dramske književnosti. Za vremensko ishodište uzeli smo, naravno, Ekvinocijo Ive Vojnovića. U odabiru djela i citata sam imao stanovitu slobodu. Mnogi su izbori bili veoma logični. Većina je drama (pra)izvedena u HNK, a poneka je, po mom skromnom sudu, trebala biti, ali je slučaj htio drugačije. Ovdje si nismo zadali za cilj popisati najvažnija djela moderne i suvremene drame, nego, u ograničenom vremenskom okviru, pokazati bogatstvo naše dramske literature.

5. U prvoj slici uzeo sam Miletićevu uvodnu didaskaliju njegove prve slike Proslova i nastavio graditi monolog, također predviđen za korsku izvedbu, sastavljen isključivo od uvodnih didaskalija. Smatram kako su one početni takt svakog dramskog teksta, izvor mašte u kojem nas autor/ica poziva u svoj svijet. Kako se monolog slagao, kao da sam mogao vidjeti kako se riječi i slike, krajolici i prostori slažu jedni pored, preko i usprkos drugih, na toj novoj sceni koja tek čeka da bude naplavljena novim pejzažima i njihovim likovima i pričama.

U drugoj slici, složile su se vile (možda i furije) naše dramske književnosti. I zaista, ženski likovi naše moderne i suvremene dramske književnosti, iako često uronjeni u patrijarhalni svijet i nerijetko osporavani, omalovažavani i krivo čitani, jesu žene koje se bore za svoje samoostvarenje, samostalnost, u prkosu su i otporu nametnutim normama, verbalno aktivne, inteligentne i artikulirane. U drugoj slici, nižu se Angelika, Castellica, Jele, Linda, Giga, Melita, Klara i Lucija, žene koje, više ili manje uspješno, preuzimaju svoju sudbinu u svoje ruke, međusobno u vječnom dijalogu.

I konačno, u zadnjoj slici, Miletić piše kako razni domaći umjetnici, glumci i pjevači izlaze u kostimima najboljih svojih uloga. Kazalište je svijet koji okuplja mnoge, i glavne i sporedne, likove, heroje i korove, protagoniste i svjedoke njihova hibrisa, poraza. Mnoga od tih manje glamuroznih lica ostanu publici nevidljivi ili nečujni, kao i mnogi drugi ljudi bez čijeg rada i požrtvovnosti ne bi moglo biti predstave. I kao da sam ih pronašao među likovima koji se pojave negdje na dnu, pri rubu stranice koja ih popisuje. Male role, gotovo za statiste, kao da predstavljaju nas i naše priče, koje još čekaju da budu ispričane. Za publiku, oni su često točka identifikacije, maleni čovjek koji se nađe u povijesnom previranju, kao slučajni prolaznik, svjedok, onaj koji možda ne govori, ali pamti. Ili kako Krleža kaže, igračke u bazaru civilizacije.

6. Slava umjetnosti 2.0 tek je jedan od početaka HNK2, koji je nužno ceremonijalan i nosi sa sobom određenu odgovornost i interes javnosti. No, on će proći. Ostavit će iza sebe nekoliko tekstova, televizijski zapis, pokoji kritički osvrt ili mišljenje na društvenim mrežama. On predstavlja tek odškrinuta vrata novog kazališta. I dok sjedim na probama (i kriomice završavam ovaj tekst), tik uz rub te nove scene, kao da se na tren otopi moj, priučeni ili prirođeni, ironijski odmak i osjetim nevjerojatnu skromnost. Jer kao da je tu odmah, iza zastora, toliko nebrojenih početaka, malih budućnosti koje čekaju, da se točno ovdje susretnu sa svojom publikom, iz večeri u večer, iz sezonu u sezonu, iz stoljeća u stoljeće…