Namijenjeno trećoj strani

Od samog početka svojeg institucionalnog djelovanja, a i prije njega, tandem Anica Tomić–Jelena Kovačić izravni angažman svojeg kazališnog poslanja nosile su na rukavu, ostavljajući na velikim i malim pozornicama predstave koje su progovarale o aktualnostima umjetnički uzbudljivo i ljudski potrebno. Bez očitog pandana u domaćem kazalištu, spoj umjetničke relevantnosti i neskrivene angažiranosti jedinstvena je niša ovog redateljsko-dramaturškog partnerstva koje u neprekidnom trajanju broji već treće desetljeće kroz veće, manje ili najveće uspjehe, sudeći ne samo po gledanosti nego i po nagradama.

Upravo zato, njihov je rad ujedno i posredni i neposredni dokaz da angažman, ili čak:  utilitarnost, nije u suprotnosti s visokim dosezima „čistog arta“, da je spoj moguć i postojan, relevantan s obje strane te nepotrebne granice, kao i s obje strane rampe. Dovoljno su bile i ostale zaigrane da kazališni čin ostane igra i suigra, i dovoljno svjesne da se upravo kazalištem kao ogledalom ali i instrumentom javnosti/društva, može progovoriti konkretno i pod analitički reflektor „igre o promjenjivosti svijeta“ postaviti realni problem i tako dodati još jedan niz mogućih odgovora. U tom i takvom procesu uvijek ima i viškova i nedostataka, ali to i jest i mora biti, cijena hrabrog iskoraka igranja sa zbiljom, čak i kad ju se mora platiti na obje strane: i u izlaganju unutar ceha kao i u generalnoj recepciji, pogotovo onom njezinom dijelu koji naivno smatra da se umjetnost u svojoj bjelokosnosti ne treba kontaminirati i kompromitirati stvarnim.

Dijana Vidušin konzistentno je izuzetno karizmatična, ali i sa svjesnim bijegom od zvjezdane pirotehnike, što je paradoks koji krasi najbolje / Snimila Nina Đurđević

Predstava Sigurna kuća, novitet na repertoaru Dramskog kazališta Gavella utoliko je nastavak niza koji uključuje naslove poput Ovo nije moja ulica i Ana i Mia, možda najeksplicitnijih u smislu fokusa na jednu vrstu problema, iako bi netočno bilo tvrditi da su ostale Tomić‒Kovačić suradnje lišene oslanjanja i inzistiranja na pristojnim, moralnim i ustavnim kategorijama. Nakon što su u romanu Marine Vujčić pronašle odgovarajući predložak, zadatak autorica bio je rastaviti priču o dugogodišnjem nasilnom braku s tragičnim završetkom na uprizorljive jedinice sa zajedničkim scenskim nazivnikom, otkriti izvedbene vrhunce, ali i postaviti atmosferu predstave koja opisuje iznutra da bi reagirala izvana. Pritom su dva cilja bila ključna: eksplicirati nasilje i raspisati okruženje.

Iako sve to već postoji u pravocrtnosti izvornika pisanog dominantno u formi obraćanja pripovjedačice protagonistici u sasvim jasnoj programatskoj želji da enigmu žrtve rasvijetli kroz glas za koji sama nije sposobna, primarno zbog kompleksa i kompleksnosti traume. Za tu potrebu angažirana je članica Gavellina ansambla Dijana Vidušin, pravi izbor i u prošlom angažmanu istog tandema u toj kući, naslovu Hotel Zagorje. Istodobno glumački izuzetno karizmatična, ali i sa svjesnim bijegom od zvjezdane pirotehnike, što je paradoks koji krasi najbolje, ona pruža i više nego uvjerljivu sliku nestajanja ne samo osobnosti nego i razuma uslijed vrtloga patologije u kojoj se našla, sa svim pogrešnim i ispravnim odlukama koje u svom samoponištavanju donosi. Njezino je prokletstvo stariji šarmantni i zavodljivi muškarac snažne aure, a zapravo teški psihijatrijski bolesnik, (auto)destruktivni koktel narcisoidnosti, patološke ljubomore, alkoholizma i sadizma, kojeg bez sustezanja igra Enes Vejzović. Mučno dugogodišnje pristajanje na verbalno, mentalno i fizičko zlostavljanje mora završiti tragedijom, pitanje je samo čijom. Roman to rješava već prvom rečenicom, dok predstava ipak zadržava dramski naboj, ali ostavlja dovoljno naznaka, među kojima je i rezignirani ali uporni aparición s pravom i razlogom reaktivirane doajenke Helene Buljan, kojem će se od „gorkih krajeva“ prikloniti.

Produkciju je, ne tek kao marketinška uvertira, pratila i specifična javna kampanja prigodnih rekonstrukcija ključnih internacionalnih umjetničkih akcija, gesti i artefakata s temom nasilja nad ženama i femicida, a koje je nazvati feminističkima i pritom na to svesti, čak i kad same autorice taj atribut koriste, zapravo pogrešno. Statistika, i domaća i međunarodna, nije porazna nego užasna, i upravo zato predstava primarno nije namijenjena „onama“ koje trpe, ili onima koji čine nasilje, nego svima koji su takozvana treća strana, od članova obitelji i prijatelja, preko susjedna i kolega, do onih koji bi trebali raditi svoj posao, ali on ipak iz ovog ili onog razloga nije i ne bude obavljen. Ne samo zato što su „zakoni kvalitetni, ali se ne primjenjuju“, nego i zato što zatvaramo i škure i oči i uši. Osim kad važemo istine nakon medijskih senzacija ili kad premijerno aplaudiramo.