Mama i sin na istoj adresi

Nije ništa neobično da mama i sin žive na istoj adresi, pa i u istom stanu, pogotovo danas kad odrasla djeca sve teže odlaze iz roditeljske kuće (pa takve u Italiji duhovito zovu mamoni). No navedena mama i njezin sin nisu cijeli život dijelili istu adresu, čak ni isti stan, premda je ta adresa na kraju bila posljednja i njoj i njemu. Vrlo često prolazim (još se češće provozim) pokraj  njihove kuće u glavnoj zagrebačkoj ulici, Ilici 34, no isprva nisam u njihovu vežu zalazila zbog njih.

Nekoć sam često odlazila u uredništvo časopisa Kaj, do kojega se dolazi kroz kućnu vežu, pa kroz dvorište blagim uspinjanjem do travnjaka podno gornjogradskih bedema. Jedno vrijeme bila sam oduševljena upravo jednom knjigom koju je izdalo Kajkavsko spravišče, a to su Drvinjski štikleci iz 2008. i 2013. Borisa Szütsa. Ta mi je knjiga bila toliko simpatična da sam o njoj trubila i poznatima i polupoznatima, pa nije čudo što se takvom gromoglasnom usmenom predajom brzo i rasprodala (u oba izdanja). Kad naiđem na nešto zanimljivo, uvijek me to ponuka da o tome nešto i napišem, pa sam tu dragu knjižicu reklamirala i tako što sam je prikazala u novinama.

Ilica 34 – adresa Elly i Relje Bašić / Izvor Google maps

Dakle, prolazeći kroz tu vežu u Ilici 34, dugo me nije privlačio nitko od njezinih stanara. Valjda zato što im dugo nisam ni pridavala neku pažnju, a još vjerojatnije zato što nisam ni znala da u njoj žive neki zaslužnici. No kako me ta tema ove godine vrlo zaokupila, tako sam svojim šetnjama gradom počela dodavati i one adrese na kojima su dugo ili doživotno živjeli neki od ljudi koji su se istakli u znanosti i umjetnosti, ukratko, kulturi.

Na spomenutoj adresi živjela je najprije glazbena pedagoginja i pijanistica Elly Bašić, a potom uz neka izbivanja i njezin sin, glumac Relja Bašić. To ne znači da se Elly nije uopće micala iz Zagreba. Djelovala je npr. u Sarajevu i Mariboru, gdje je ostavila zamjetan trag, no Zagreb je bio i ostao njezina trajna luka.

Gabriela Elly Bašić rođena je u Zagrebu, u židovskoj obitelji Lerch, 3. rujna 1908, a umrla je također u Zagrebu 25. veljače 1998. godine. Još 1928. osnovala je sa svojim tadašnjim mužem, kompozitorom Ivom Prišlinom (1902‒1941), Muzičku školu Beethoven, koja je djelovala najprije na toj adresi, a potom i na nekima drugima u Zagrebu (npr. Jelačićev trg, Zrinjevac). Đaci te škole bili su, uz ostale, skladatelj, violinist i dirigent Stjepan Šulek te redatelj, scenarist i publicist Zvonimir Berković. Naravno da je ondje i Relja stjecao glazbenu naobrazbu. Berkovićev film Rondo (1966) s Reljom Bašićem, Stevom Žigonom i Milenom Dravić očito je na Mozartovim krilima poletio iz jedne davne zajedničke muzičke škole.

Elly Bašić predavala je i na svojoj muzičkoj školi teorijske predmete i klavir, kao i kasnije na drugim glazbenim školama u Zagrebu i izvan njega (npr. na Pavlu Markovcu, na Funkcionalnoj muzičkoj školi, danas poznatoj upravo pod njezinim imenom – Glazbeno učilište Elly Bašić, u Mariboru, Sarajevu i dr.). Funkcionalna muzička škola djelovala je od 1965. u Mlinarskoj 15, a od 2020. smještena je u zgradi bivše vojarne u Vlaškoj 87. Ime Glazbeno učilište Elly Bašić nosi od 1998. Gospođa Bašić bila je asistentica na Muzičkoj akademiji te predavačica na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, docentica u Sarajevu, dugogodišnja vanjska suradnica Zavoda za folklor te autorica udžbenika Sedam nota sto divota, koji je od 1959. izašao u 13 izdanja i bio bestseler u toj vrsti izdavaštva. Njezina svjetski poznata funkcionalna glazbena pedagogija temelji se na ideji da svako dijete ima pravo na glazbenu kulturu. Pridjev funkcionalna znači da je glazba u funkciji djetetova razvoja i da glazbu može učiti svako dijete. 

Drugi stanar na toj adresi bio je Relja Bašić, Ellyn sin iz braka s Ivom Prišlinom, koji je 1941. skončao od četničke ruke, a kad se Elly udala za dirigenta Mladena Bašića, ovaj je Relju posinio, pa ga pod tim prezimenom i poznajemo. Ako nastavim redati one silne brojke Reljinih odigranih uloga koji obuhvaćaju više tisuća, znam da ću sama sebi izgledati kao naši novinari tijekom turističke sezone koji stoje na naplatnim kućicama autoceste i svake nas večeri obavještavaju o broju turista koji se poput puževa vuku satima da bi, već gotovo iznemogli, došli do svojih ferijalnih odredišta. Gledatelji te podatke ne slušaju, a i čemu? Ionako ih neće zapamtiti, a stalnim ponavljanjem postaju dosadni. Tako je i s Reljinim ulogama (kazališnima i filmskima). Jedno vrijeme bio je angažiran u HNK u Zagrebu (1955‒1967), no 1968. prelazi u slobodne umjetnike i gostuje kao glumac ili kao redatelj (Teatar &TD, Komedija, Zagrebačko kazalište mladih, Dubrovačke ljetne igre). Godine 1974. osniva Teatar u gostima, koji djeluje do 2004. godine. I taj je teatar u 30 godina rada izveo više tisuća predstava u 340 mjesta i gradova po Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu. Taj tip kazališta dovodi predstave publici koja vjerojatno nikad ne bi vidjela kazalište uživo u svojem mjestu. Voditi takav posao punih 30 godina iziskuje vrlo mnogo energije i ustrajnosti, što bi moglo ispuniti više života, a kamoli neće jedan?! Ako tomu dodamo i Reljine filmske uloge (što u domaćim filmovima, što u stranim koprodukcijama), čovjek se može slobodno pitati kao i kad je riječ o književniku Augustu Šenoi: kako je sve to stalo u jedan jedini život?! Premda je broj njegovih filmskih uloga impresivan, u hrvatskom filmu najviše ćemo ga pamtiti kao gospona Fulira u filmu Kreše Golika Tko pjeva, zlo ne misli iz 1970. Ja sigurno neću zaboraviti ni Berkovićev art film Rondo. No u toj se branši Relji dogodilo ono što se dogodilo i Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta: jedno je djelo zasjenilo sva ostala.