Koncentrični krug kvadrata

Francuski paviljon u Zagrebu otvoren je 1937. godine na prostoru nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, današnjeg Studentskog centra, s primarnom namjenom prezentiranja francuske  automobilske industrije. Jedna anegdota s njegova otvaranja govori o tome da se građevinski inženjer Bernard Laffaile provozao biciklom po njegovu krovu kako bi potvrdio stabilnost konstrukcije. Naime, upečatljiv izgled ove rotonde čini njezin vanjski zid od bijelih drvenih pločica koji je dodatno oslabljen velikim staklenim prozorima. Čelični krov u obliku obrnutog stošca sa kružnim svjetlarnikom u sredini strukturalno podupire dvanaest stupova od čelika debljine samo tri milimetra. Cjelokupni je dojam jedinstveni spoj monumentalnosti i eteričnosti, a Laffaile je slavodobitno pokazao da nije riječ samo o dobrom dojmu nego doista o iznimnom arhitektonskom i inženjerskom projektu.

Vesna Pokas, Krug kvadrata, Francuski paviljon / Snimila Buga Cvjetanović

Ova vrijedna građevina s vremenom je zapuštena, no od 2014, kada je ponovno otvorena nakon obnove, služi kao izloženi prostor. Za razliku od izlaganja u klasičnom galerijskom prostoru oblika neutralne bijele kocke, izlaganje u Francuskom paviljonu poseban je zadatak koji pretpostavlja neku vrstu interakcije sa specifičnim oblicima prostora. U rujnu je taj zadatak preuzela Vesna Pokas, umjetnica čiji radovi još od 1980-ih pokazuju veoma široko shvaćanje likovnih mogućnosti izložbenog prostora. Primjerice, njezina izložba u Gliptoteci 2014. sastojala se od potpune transformacije prostora u dugi uvijeni hodnik nalik labirintu. S druge strane koncipirajući intervenciju u prostoru Maksimilijanovih vrtova na Lokrumu poslužila se sa samo nekoliko staklenih ploča, koje su same po sebi gotovo nevidljive, no njihovo smještanje na stepenicama između dviju razina vrta uvelike je određivalo put prolaska, a time i ukupan doživljaj prostora za posjetitelje.

Izložba Krug kvadrata u Francuskom paviljonu sastoji se od šest kvadratnih staklenih panela koji su na podu postavljeni tako da njihove stranice čine šesterokut u sredini prostora. Svaka od staklenih ploha smještena je na tri bijele drvene letvice koje dimenzijama i bojom odgovaraju letvicama na prozoru paviljona. Najočitiji efekt ove jednostavne konstrukcije jest da staklo reflektira svjetlost prostora. U njemu vidimo odsjaj svjetlarnika koji svojim zrakastim letvicama podsjeća na kotač bicikla, zatim primjećujemo uzorak na prozorima iznad vrata zgrade – kvadrate u kojima se križaju njihove dijagonale. Ovi učinci mijenjaju se iz sata u sat, svjetlo tijekom dana drugačije obasjava rad i mijenja njegovu vizuru.

Smještaj panela u prostoru, naravno, nije slučajan, šesterokut koji ovi elementi ocrtavaju oblik je betonske ploče koja se nalazi ispod njih. Oko središnje ploče na podu paviljona nalazi se prsten ploča s čijim su fugama usklađene letvice koje podržavaju rubove panela, a sljedeći koncentrični niz ploča usklađen je s letvicama koje su postavljene po sredini panela. Šireći pogled dalje kroz prostor primjećujemo da je svaki arhitektonski element u vizualnom odnosu s jednostavnim oblikom u središtu. Primjerice, tri ulaza u paviljon usklađena su prema radijalnoj liniji s trima kutovima centralnog šesterokuta. S vanjske strane kutovi centralnih kvadratnih panela čine obruč od dvanaest točaka koje su usklađene sa stupovima paviljona.

Rekonstruiranje prostornih odnosa jezikom otežava tromost našeg razmišljanja i zamišljanja. Opisivati sve prostorne elemente i njihove odnose bilo bi doista iscrpljujuće, ali doživljaj samog prostora upravo je suprotan tome, jer pogled s lakoćom prati oblike i neposredno doživljava njihov sklad. Vesna Pokas pristupa prostoru s pitanjem, a ne iskazom, te kroz discipliniran, minimalan izraz razvija dijalog s Francuskim paviljonom u kojemu izbjegava i najmanju disonancu. Time se postiže da arhitektura poput rezonantne kutije pojačava i pročišćava njezin rad.

Ako pokušamo koncentrično u vremenu opisati sadržaj kojim se izložba Krug kvadrata bavi, možemo spomenuti pitagorejsko ontološko shvaćanje broja i harmonije, renesansnu etičku opsjednutost proporcijama i skladom te mjeru Le Corbusierova modulora. Ono što Vesna Pokas dijeli sa spomenutim sustavima jest ideja da razvijanje konstrukcije i računa uvijek u središtu ima mjeru čovjeka pa uspijeva otvoriti put između binarnih određenja organskog i geometrijskog prema humanom.