Kazališni koncert za velike i male

Kratka priča Dubravka Horvatića Stanari u slonu vrlo je popularna, mnogi je mlađi osmoškolci čitaju za lektiru. Stoga je to itekako prikladan naslov za pozivanje vrtića i škola u kazalište. Dramaturginja Ivana Vuković zadržala je osnovnu misao priče koja pokazuje bezobzirnost ljudi, no za razliku od Horvatićeva teksta, u prvi je plan postavila dvije djevojčice željne igre usred betonskih nebodera s kojih pada žbuka. Time se uspješno približila dječjoj publici, otvorivši istovremeno nekoliko vrlo aktualnih problema: od betonizacije zbog koje nestaje svako zelenilo, alarmantnog manjka dječjih igrališta, ali i dostupnih stanova, do ljudske sebičnosti te jaza između razumne, empatične djece i iracionalnih, djetinjastih odraslih željnih moći.  U programskoj knjižici dramaturginja apelira na stvaranje zdrave zajednice temeljene na osluškivanju i toleranciji. A toga kronično nedostaje u našem društvu, a zrcalno s time i u predstavi.

Uz pomoć scenskog pokreta Blaženke Kovač Carić i kostima Ane Fucijaš,
likovi na sceni podsjećaju na animirani film / Snimila Mare Milin

Režija Hrvoja Korbara, poput ilustracija Ivana Viteza, nudi vedriju liniju – nasuprot mračnoj temi, na pozornici uživamo u plesnim pjesmama Stanislava Kovačića koje, poput crteža u slikovnici, odišu veseljem. Predstava počinje pjesmom dviju djevojčica, koje sjajno utjelovljuju, duhovito i živahno, bez imalo infantilnosti i pretjerivanja, Nika Ivančić i Amanda Prenkaj. Songova je mnogo, a izvode se u estradnoj koreografiji čime se ostvario dojam „nabrijanog“ kazališnog koncerta. Više se puta tijekom predstave (pomalo suvišno) referiralo na antologijski mjuzikl Jalta, Jalta spominjanjem „livade iz sna“. Livada iz sna u ovoj je priči jedino preostalo dječje igralište na kojemu se nalazi šarena konstrukcija s penjalicama, toboganom i dugom cijevi u obliku slona koju je sjajno osmislila scenografkinja Paola Lugarić Benzia. To je slon koji poziva na igru i druženje, zagrljaje i prijateljstvo, dobrodušno svakoga prima u svoj dom. Došao je zbog djece, ali odrasli će ga ubrzo svojim ponašanjem prisiliti na odlazak. On je u interpretaciji Igora Jurinića simpatično luckast i zaigran, dirljivo željan ljubavi i zagrljaja. Upravo se zato jedino može razumjeti s djecom jer su odrasli te osobine izgubili. Ivana Vuković osmislila je nekoliko tipova odraslih: umirovljenica (Vesna Ravenšćak Berger), policajac (Ante Krstulović), majka (Gorana Marin) i poslovni čovjek (Kristijan Petelin) – svi oni bezglavo jure za svojim poslovima, nesvjesni koliko se okrutnosti skriva u njihovim naizgled dobrim i razumnim namjerama (npr. gradnje parkirališta ili ograde). Uz pomoć scenskog pokreta Blaženke Kovač Carić oni nalikuju na likove iz animiranog filma, a značajke crtića osobito je istaknula i Ana Fucijaš kostimima. Njima se podcrtala i golema razlika između djece i odraslih – djevojčice su u maštovitim kostimima žutih i crvenih boja, a odrasli uglavnom u sivim odijelima i uniformama.

Paradoks je u tome što se, usprkos silnoj dinamici i „nabrijanom“ tempu, pozornost gledatelja uspjela izgubiti. Previše je pjesme i pokreta, jurnjave, buke i galame, a premalo predaha za emotivno i misaono procesiranje. Čak i kad slon doživi emotivni slom i kada ga djevojčice tješe, ili kad odluči otići („jer kad je tužno, bježim južno“), zbog plošnog pokazivanja ne događa se suosjećanje. Moglo bi se iščitati i to da je Korbar odraslom dijelu publike htio pokazati koliko smo orijentirani na zabavu, kako olako prelazimo preko bilo kojih problema jer „slon must go on“. I zbog svega toga slon, kao oličenje dobrote, gostoljubivosti, nesebičnosti, iz našeg površnog i profitu okrenutog svijeta, uistinu mora otići. Djeci je s druge strane ponudio identifikaciju s dvjema prekrasnim djevojčicama zarazno pozitivne energije (za što su itekako zaslužne interpretacije navedenih glumica) te vizualno lijep i veseo šou blizak estetici animiranih filmova.