Jezična aritmija srca

Ljubavna lirika je, prije svega, jezični događaj, kamovljevsko „silovanje hartije“. Blagi potres u jeziku koji u čovjeku pobuđuje oćutnost Zemlje i koji nije nimalo lako izazvati te zahtijeva dobru kondiciju, konstantno oštrenje obaju jezičnih krajeva – jedan upućen na van i drugi upućen prema sebi. Upravo je to oštrenje vješto i maratonski odradila Evelina Rudan u knjizi Polje, slama, žudnja: „morat ću se gnjaviti / i oko tebe i oko pjesme“. I ne samo da je lirskoj protagonistici „srce izdržalo“ očuvati tu ravnotežu („ja“ – „ti“ – „pjesma“) već je navedenoj relaciji bez jakih rezova uspjela preobražavati atmosferu, ton govora, diskurse, prostor i vrijeme.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

Pjesme su raspoređene u pet ciklusa, uz pridodani interludij i epilog. Prvi ciklus je metonimijski sonetiziran. Sastoji se od 14 pjesama koje djeluju bajkovito i prapovijesno poput stvaranja svijeta, subjekta i jezika kroz intimni odnos. Književni čakavski ovaj se put značajno potiskuje, a štokavski se (pa i standard) na različite načine, gdjekad agramatičkim figurama, savija. Svjetlošću započinje dan, prva pjesma, prvi čitateljski zamah, jezični događaj, hvatanje drugog: „ja dugo, dugo, gledam za tobom / za leđima ti, za košuljom, za glavom / za suncem koje namiguje“. Zaljubljenost, početni udar, nešto što zatreperi i zadrhti pri prvom susretu, nešto je što kruži „oko“ drugog i „oko pjesme“. U prvoj pjesmi „sunce“ djeluje zasljepljujuće, magličasto, nešto što kao kod A. Tarkovskog u Solarisu stvara iluziju drugog. U ljubavi je očito uvijek tako, između dvoje mora postojati treći kao fantazmagorija (znao je to vrlo dobro i Milan Begović).

U drugoj pjesmi, između lirske protagonistice i drugog, prisutna je „kugla“ koja s vrha pjesme „pada“ na dno. U toj se pjesmi primjećuje kako pjesnički jezik uvijek čini ono o čemu govori: „oni nek gledaju u kuglu / ja ću gledati u tebe“. Padanje „kugle“ u pjesmi predstavlja katahrezu nečeg nedostižnog u pjesničkom jeziku i koje se kao takvo nalazi pred čitateljima. Kugla, neukrotiva sila koja pogoni pjesnički jezik čini da se on rasprši u dva smjera – tematski („prozor će se otvoriti / stablo će se raširiti“) i izvedbeno tvoreći 17 stihova. Taj drugi „djeluje“ kao konkretna osoba (zavisno od retoričkog aparata) i kao sablast, fantazija, nešto izvan kao disruptivno u jeziku: „ti budi jorgovan, ruža i pas / suncokret usred žuta potna žita / plavi sipki suton usred pjesme / kocka meda, klip tišine / ulje izvan platna / i bodri broj jedan“. Nemoguće u jeziku postaje paradoksalno hrana jeziku, plodno „polje“, „slama“ i „žudnja“, generirajući obilje začudnih slika, maestralne zvonke stihove.

Prvi ciklus djeluje poput žanra bajke. Ima tu Proppovih funkcija – junaka ili junakinja (sve se to toliko miješa da se više ne razaznaje tko koga spašava, zavodi, lovi…), prepreka („prave ljubavi sve / imaju neku prepreku, neku zapreku / neka nama protivnica bude ptica“), puta (od „brijesta“ preko „šume“ i „trešnje“), pomoćnih predmeta („sunce“, „kugla“, „srce“). U prvom ciklusu pjesme se oslanjaju jedna na drugu, pletu se poput vijenca, tvoreći priču bez kraja. Zašto baš 14 pjesama? Pjesme kao da se sabiru u sonetnu strukturu. Riječ je o lucidnom prekoračivanju granica parateksta i teksta. Cjelina (ciklus od 14 pjesama) se može promatrati kao dio (sonetna pjesma) ili kao da svaka pjesma (cjelina) predstavlja po stih (dio) tvoreći, u konačnici, metonimijski sonet podmetnut u strukturi prvog ciklusa.

U sljedećim dvama ciklusima lirska protagonistica ljubavnu jezičnu igru, s daškom (auto)ironije, dijaloga i polemike, sudara s različitim književnoznanstvenim disciplinama. Iluminativnom citatnošću različiti se teorijski termini, parole i slogani izvrću: „kad se rodila biopolitika / rodili smo se i ti i ja / bilo je to posve biološko rođenje / politika je došla poslije“; „estetsko je bilo prije političkog“. Čak i onim teorijama kojima je možda sklonija, nešto neposrednijem doživljaju teksta, afektivnom i prostornom obratu, prilazi s određenom dozom sumnje i (auto)ironije, stvarajući zanimljive paradokse što ih samo lirski jezik može dati.

Lirska polemika zahvaća i pomodnost raznih kritika. Tu nema grubih riječi, agresivnog napada i poziva na revoluciju („ne volim revolucionare /(…)/ jer ili se pretvore u kamen, u vrganj, u željezo / u nož, metak i vješala /(…)/ jer ili se oko njih skupe oni koji / žarom svojih usana i snagom tuđe glave / jednako viču hura, hura“). Riječ je o magičnom pretvaranju hladnoće (apatičnosti) u toplinu (emotivno), pomicanju fokusa s manifestnih (reduktivnih) čitanja na tekstualna itd.

Posljednja dva ciklusa predstavljaju zaokruživanje začetog, „eno je za radnim stolom / piše zbirku ljubavne poezije“, reći će protagonistica prije epiloga. Posljednji ciklusi, dakle, sabiru početnu bajkovitost, intimu, specifični tretman prostora i vremena, ali prenose i polemički duh koji se ostvaruje u drukčijim izvedbenim i žanrovskim obrascima. Pozicioniranje „prakse“ prije „teorije“, „estetike“ prije „politike“, podupire i ontološki stav glede poimanja vremenskog slijeda i to u samoj strukturi početnih pjesama. Lirska protagonistica tek će u petoj pjesmi reći: „tebe ćemo izmisliti“. Prvotno je stavljen naglasak na iskustvo subjekta i drugog, osjećaje koje proizlaze iz njihova susreta i odnosa, a tek onda na spisateljsko oblikovanje tog iskustva, „odavno već nisam pisala / ljubavne pjesme“, reći će tek u petoj pjesmi. Riječ je o ljubavnom šamaru postmodernističkim poimanjima vremena i antiesencijalizmu – mogućoj vjeri u postojanje prije, iznad, onkraj jezika i njegove djelotvornosti. Za Evelininu junakinju prije nije sablast naknadnog ili retroaktivnog jezičnog akta nego nešto što oduvijek postoji i što „bodri jedan broj“.

Jezik je razigran, vrlo dinamičan i eufoničan. Zvuk i smisao se spajaju, glasovi odvajaju kao zasebni referenti, mnoštvo se govornih registara interpolira lucidno (usmena književnost, frazemi, svakodnevna „čakavica“, antologijski stihovi drugih pjesnika itd.). Svi se ti postupci vješto prebacuju i tamo gdje je teže pronaći mjeru asocijativne logike, vrckaste misli, prostora i vremena – u pjesmi u prozi. Za kraj, valjalo bi skinuti kapu i nakloniti se autoričinoj zbirci koja će, siguran sam, doživjeti još mnogo recepcija.