Javni prostor kao mjesto umjetničke intervencije

Meštrovićev paviljon, jedna od vizualno najprepoznatljivijih arhitektonskih i kulturnih točaka u Zagrebu, trenutačno je zatvoren zbog obnove. Umjesto uobičajenih zaštitnih cerada s logotipima građevinskih tvrtki, površina koja obavija zgradu preobrazila se u kulisu umjetničkog rada Nore Turato. Riječ je o site-specific instalaciji koja se sastoji od tipografski ponavljanog niza slova „A“, produženog do granice grafičkog znaka sa završnim uskličnicima. Vizualno jednostavan element postavljen je na konstrukciju visokog formata, čime rad postaje vidljiv iz više točaka trga i okolnih ulica. Rad je realiziran u okviru 60. Zagrebačkog salona likovnih umjetnosti, kojeg organizira HDLU prema kustoskoj koncepciji kolektiva KUĆĆA te se kao monumentalna završnica nadovezuje na umjetničinu seriju pool7, koja je započela prije godinu dana istoimenim muralom u Kunsthalle Wien u Beču te izložbom I Hear You, I Hear You u Stedelijk muzeju u Amsterdamu. Ciklus istražuje tjelesne oblike izražavanja – glas, geste i neverbalnu komunikaciju – koji nadilaze jezične barijere.

Vizualno jednostavan element postavljen je na konstrukciju visokog formata, čime rad postaje vidljiv iz više točaka trga i okolnih ulica. Slučajni prolaznik tako postaje sudionik umjetničkog djela, čak i ako toga nije svjestan / Snimio Ivan Buvinić / HDLU

Nora Turato izlagala je u najvažnijim svjetskim muzejima

Akt civilne prisutnosti

Instalaciju prati audiozapis koji se emitira jednom dnevno, u podne, čime rad dobiva i vremensku dimenziju. Poput signala ili zvučne oznake, snimka postaje svakodnevni element rutine prolaznika. U kontekstu grada koji već ima „akustični orijentir“ – pucanj Gričkog topa – ovaj se zvuk može iščitavati i kao nenametljiva protuteža: akt civilne prisutnosti. Time umjetnica uvodi razliku između trajne monumentalnosti i privremene intervencije. Instalacija jest trenutačna, ali je ritam koji uspostavlja svakodnevan. Privremeno mijenjajući vizualni identitet trga, postavljanjem rada u javni prostor autorica se svjesno lišava mogućnosti kontrole nad interpretacijom. Prolaznik ne mora biti upoznat sa Salonom, organizatorom ili kontekstom – instalacija je ponekad tek neobičan vizualni element u prometnoj situaciji, ponekad poticaj za fotografiranje, a katkad  predmet rasprave o smislu. Slučajni prolaznik tako postaje sudionik umjetničkog djela, čak i ako toga nije svjestan. Polazeći od premise da će se značenje nametnuti iz određene situacije, Nora Turato ne pruža nam tumačenje rada, prepuštajući time instalaciji više funkciju katalizatora nego direktne i isključive poruke.

Iako se Nora Turato već dulje vrijeme profesionalno razvija u međunarodnom kontekstu (primarno u Amsterdamu), ovo je njezina prva samostalna realizacija u rodnom gradu, ali ujedno i najveća njena instalacija u europskom javnom prostoru. Istaknula je da joj projekt ima osobnu dimenziju, no ta se dimenzija ne reflektira kroz sentimentalnost, nego kroz činjenicu da se rad odvija na prostoru koji poznaje.

Članak nastao u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba

Posljednjih nekoliko godina Nora Turato izlagala je u nekima od najvažnijih svjetskih muzeja i institucija – u londonskom ICA-u, Stedelijku u Amsterdamu, Kunsthalle Wien, MoMA-i u New Yorku, bečkom Secessionu, pariškom Centre Pompidou i drugima. Sudjelovala je i na Performa Biennalu, najznačajnijoj svjetskoj manifestaciji posvećenoj umjetnosti performansa. Za razliku od umjetnika koji se bave tekstom kao estetikom, Nora Turato koristi jezik kao akciju. U njezinim spoken word performansima riječi funkcioniraju gotovo kao instrument – izgovaraju se u ritmu, s intenzitetom koji naglašava fizičku dimenziju govora. Njezine radove teško je ignorirati, a to potvrđuje i zagrebačka instalacija.

Javni prostor postaje mjestom umjetničke intervencije

Ovakav izbor HDLU-a u organizaciji Salona predstavlja jasan odmak od tradicionalnog galerijskog postava i prikazivanja, simbolički se referirajući na povijesnu sekciju Prijedlog iz 1971. koju je bila osmislila povjesničarka umjetnosti Željka Čorak s ciljem premošćivanja jaza između umjetnosti i svakodnevnog urbanog okruženja. Odabirom koncepta prema kojem javni prostor postaje mjestom umjetničke intervencije, organizatori se vraćaju ideji da umjetnost ne mora biti institucionalno zatvorena. Rad Nore Turato tako postaje prijedlog o drugačijoj funkciji javnih površina – manje tržišnoj, a više komunalnoj. Instalacija će ostati na Paviljonu do početka 2026. godine, no trajanje rada nije isto što i trajanje njegova učinka. Ono što ostaje jest promjena načina gledanja: nakon ovog projekta teško je ponovno vidjeti skele i cerade kao neutralne površine. Pitanje više nije što je umjetnost, nego što je javni prostor i kome pripada.