Imaginarno putovanje s Fabijanom i Marilyn

U biblioteci Šetnje, koju je osmislio i 2023. godine pokrenuo urednik Zoran Maljković u sklopu nakladničke kuće Petrine knjige, a prošle je godine prenio novom izdavaču Neolitu u Koprivnici, nedavno je izišla sedma po redu knjiga – Marilyn-express Tomislava Šovagovića. Polaznu ideju za ovu biblioteku dala je Maljkoviću briljantna knjiga Matka Peića Skitnje (1967), remek-djelo hrvatske putopisne proze. Razmišljajući o tome kako bi Peić, da je živ, danas pisao o vremenu u kojem mi živimo, urednik je odlučio osobno pozivati pisce na suradnju, tj. naručiti od njih rukopis. Tako su Šetnje krenule ritmom od tri knjige godišnje: najprije vrhunskih autora Pavličića, Tribusona i Cvetnića – da bi privukle interes čitatelja/kupaca – zatim su stigla izdanja također cijenjene ženske spisateljske trojke Matanović, Pilić i Šojat, a spomenuta Šovagovićeva knjiga dolazi kao najava novog muškog autorskog trojca u trećoj godini postojanja biblioteke.

Izd. Neolit, Koprivnica, 2025.

Ako bismo željeli u najkraćem kazati o čemu govori knjiga Tomislava Šovagovića, vjerojatno bi najekonomičnije rješenje bila prva rečenica promotivnog teksta s njezine zadnje korice: „Kako bi izgledalo zajedničko putovanje Marilyn Monroe, Fabijana Šovagovića i njegova nećaka [Tomislava, u knjizi: Tomića i Tomyja] u Ladimirevce Podravka-expressom?“ U žanrovskom pogledu Marilyn-express ima u osnovi elemente putopisa; pripovjedač, koji je u isto vrijeme autor, na jednome mjestu u tekstu kaže kako je neko svoje zapažanje unio u „putopisni zapisnik“. Uostalom, u dvije-tri prigode spominje, ne samo formalno nego i funkcionalno povezano, i Matka Peića. Na samom početku, kad Podravka-express kreće iz Zagreba prema Osijeku, upozorava da ide sjevernom trasom, a Peić je u Skitnjama išao nekadašnjim starim (južnim) putem prema Slavoniji (u Peićevoj knjizi postoji i putopisni zapis Od Zagreba do Osijeka u kojem se opisuje ista trasa kojom se sada voze Šovagović i njegovi suputnici!).

Negdje pri samom kraju Marilyn-expressa, u povodu Fabijanove opaske o „najvećem putopiscu“, pripovjedač slavi Peića i, čini se, usputno, možda i nehotično, podcrtava osnovnu razliku između njihovih putopisa: „Taj bi [Peić] u džepni notes skicirao svaku postaju, dapače, izišao, živio, pa nastavljao putovanje. Slikar riječima, riječi slikom, nedostižna razina.“ I doista: dok Peić u svojim putopisnim zapisima lovi prirodu, krajolike, ljude, biljke i životinje, mirise, boje i okuse, Šovagović se više uživljava u međuljudske odnose, u groteskne i apsurdne situacije, u razorene ljudske unutarnje pejzaže, ali često i s dozom humora koji ponekad čovjeku olakšava, a ponekad mu suši grlo i skuplja usne.

U kupeu vlaka za Osijek okupilo se zanimljivo društvo. Marilyn Monroe, globalna glumačka ikona s bremenom ljubavnih i seksualnih afera iz prošlosti, koja se ovdje našla zato što „ide tamo gdje cijene umjetnost, ako treba i na kraj svijeta, samo što dalje od Amerike i Zapada“. Od nje Tomy pod svaku cijenu želi doznati „golu istinu“, a u glumičinoj interpretaciji ona izgleda ovako: „‘Istina je, da, spavala sam s mnogim holivudskim moćnicima. Jesam li po tome posebna? Razlika je samo u tome da druge nisu postale Marilyn Monroe.’ ‘E, baš to sam želio čuti!’ pljesnuo sam rukama što ju je prenulo. ‘Uvjerenost da ste veliki. Ne zbog one stvari, već zbog pojave. Mnoge su davale tijelo radi uloge, ali nisu postale zvijezde.’ ‘Pustite me s prizemnostima, lijepo vas molim. Točno je da svi spavaju sa svima. I ne nužno po cijenu napretka na platnu ili platnog napretka. Spavaju jer osjećaju, spavaju jer zavole, spavaju jer iskorištavaju, spavaju jer im se živo fućka tko će što sutra misliti o njima.’“

Tu je i Fabijan Šovagović, vrhunski hrvatski glumac, sklon tradicionalnom životu i običajima, koji radije govori o selu, poljoprivredi i stolariji nego o svojoj glumi. I to govori na rodnoj mu, specifičnoj i začudnoj ladimirevačkoj ekavici, koja tekstu daje posebnu boju: „‘Vidiš, i ovde rastu paradajsije k’o bundeve, lepo su oplevili zemlju’, zurio je Fabijan u drvene ograde, kokošinjce i poljske zahode, tražeći tragove prošloga vremena koje još nije progutala prevlast trgovačkih centara i podignutih višekatnica na mjestu seoskih izbi (…).“

Na kraju je – ili na početku, jer on vodi igru na ovom imaginarnom putovanju Slavonijom – strikanov netjak Tomić / glumičin prijatelj Tomy, koji o sebi govori u „formulama skromnosti“ kao o „malom kroničaru gotovo petosatnog putovanja“ i „samozvanom novinaru“. U svoju je igru uveo svu silu filmaša, filmova i televizijskih serija, razvio razgovore o praktičnim i teorijskim problemima proizvodnje filmova, dovodeći ih povremeno do usijanja i svađe na rubu incidenta. U nastojanju da dinamizira statičnost kupea i vlaka uklopio je neke situacije i likove epizodnog karaktera kao što je ona s Francuzom u već poodmakloj životnoj dobi kojemu se čini da je vidio kako je u vlak ušla djevojka koju je volio u ranoj mladosti, ili ona s američkim filmskim redateljem Davidom Lynch­om i glumcem Harryjem Stantonom u njihovoj gastroavanturi procjene kvalitete bregovske pite.

Od vremena Skitnji do vremena Marilyn-expressa (premda sporog) svijet se stubokom promijenio.