Humanizam taktilne umjetnosti

Postoje umjetnici koji nastoje ugoditi nametnutim trendovima, i postoje oni koji grade vlastiti jezik beskompromisno ukazujući na važna, često marginalizirana društvena pitanja. Anabel Zanze već trideset godina ustrajno korača ovom drugom, samotnijom stazom. I dok smo u kontekstu suvremene kulturno-umjetničke scene nerijetko izloženi prolaznom spektaklu i potrošnim formama, Anabelin eruditski, ali humanizmom duboko protkani pristup uspostavlja neposrednu sponu između djela i publike transformirajući umjetnički objekt i galerijski prostor iz ekskluzivnosti u mjesto susreta i zajedničkog iskustva videćih, slabovidećih i slijepih osoba. Ta je težnja svoju puninu dostigla izložbom Slovoenciklopedijske jedinice / Letter Encyclopaedia Entries koja je pod kustoskim vodstvom Vanje Babića 17. listopada otvorena u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar. Riječ je o nesvakidašnjem autorskom konceptu nastalom na temelju slikaričina dugogodišnjeg istraživanja mogućnosti latiničnog i Brailleova pisma koji na izuzetan način objedinjuje tekst i sliku te taktilnu i zvučnu podlogu.

Anabel Zanze u Galeriji Kranjčar / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Nadahnuta Orwellovom interpretacijom totalitarnih režima u romanu 1984. i njegovim rječnikom novozbora, Zanze je za potrebe ciklusa Slovoenciklopedijske jedinice osmislila sedam tekstova u formi enciklopedijskih natuknica, tzv. novokovanica – Slovokraciju, Slovosenat, Slovoprincipiu, Slovostijeg, Slovograničnik, Slovoistinu i Slovomanifest – iza čijih se, na prvi pogled, strogo ispisanih redaka, skriva britak ironijsko-distopijski komentar društvenih okolnosti i političke manipulacije prizivajući administrativni, birokratski jezik totalitarnih struktura. U likovnom smislu slike su minimalističke i svjesno lišene gotovo svih tradicionalnih sastavnica: bijela platna uljenom su bojom minuciozno, ali bez gestualnosti, ispisana velikim tamnim slovima – kako bi bila dovoljno čitljiva slabovidnima –  te „prelomljena” na način kojim se u tiskarstvu prelamaju enciklopedijske natuknice. Na taj način na podlozi ostaje samo ono što je nužno – slovo i misao. Paradoksalno, radikalnom redukcijom forme postiže se intenzivniji vizualni efekt te se otvara prostor sadržaju, a potom se kroz sadržaj aktivira percepcija gledatelja. Jednako je važan i proces kojim su djela nastajala; kako je na otvorenju naveo Igor Zidić, svako slovo rezultat je nerijetko mukotrpnog ponavljanja, koncentracije i discipline ručnog ispisivanja i iznimne slikaričine posvećenosti, a u kojima je Vanja Babić prepoznao slikovitu analogiju sa srednjovjekovnim skriptorijima.

No ključni trenutak događa se u pristupu prema publici. Naime, za osobe koje čitaju hrvatsku brajicu, tekstovi su otisnuti na alubondovima i dostupni za taktilno čitanje, dok oni kojima je pristupačniji audioformat, tekstove mogu „iščitavati” putem tonskih zapisa. Osim toga, svaki od izložaka na Brailleovu pismu popraćen je QR kodom koji omogućuje preslušavanje audiosnimke ispisanog teksta, a za publiku koja ne govori hrvatski jezik autorica je priložila fotografije vrsnih prijevoda tekstova na engleskom i talijanskom kako bi i internacionalna publika mogla konzumirati njihov sadržaj. Uloga čitanja enciklopedijskih jedinica prepuštena je distopijskom UI glasu, dok slijepe posjetitelje kroz galerijski postav vodi Anabelina naracija. Balansiranje između artificijelnog i humanog precizno artikulira koncepciju izložbe koja naglašava da umjetnost treba ostati ljudska i uz upotrebu tehnologije. Kruna ove hvalevrijedne umjetničke inicijative bit će tiskanje publikacije – spoja kataloga i artist booka – za koju Damir Gamulin Gambo, dizajner i autor izložbenog postava, naglašava da im je najvažnije da ni u jednom trenutku ne postane dizajnerski proizvod, nego da unatoč korištenju tiskarskih i dizajnerski alata ostane unutar jezika kojim ga je umjetnica stvorila.

U svojoj suštini, Slovoenciklopedijske jedinice otpor su površnom i efemernom sadržaju. Taj vizualno minimaliziran, ali sadržajno intenzivan pristup svjedočanstvo je rijetko nesebičnog, umjetničkog čina; čina koji pokazuje da prostor slike može biti i prostor empatije. U njemu osoba oštećena vida promatra dodirom, dok se videća posredstvom brajice susreće s taktilnim doživljajem slike. U doba surove indiferentnosti i apatije koja se sve brže odmiče od onog ranjivog i stvarnog, Anabel Zanze svoj stvaralački dar koristi na najuzvišeniji način: ukazujući da je najviši domet umjetničkog poslanja
(p)ostati čovječan.