Hrvatska i svijet 1895. godine

Prije točno 130 godina u Zagrebu je živjelo oko 40.000 stanovnika, a u Hrvatskoj oko 2,6 milijuna. Područje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije tada je još uvijek bilo dio kraljevskih i carskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije, koja je bila jedna od većih država Europe. Na svijetu je bilo oko 1,5 milijardi ljudi, a znanstveni i medicinski trend poboljšanja standarda življenja dogodit će se tek pola stoljeća kasnije.

Prosječan obrazovani stanovnik Hrvatske, koji je imao priliku čitati tiskovine i saznavati o svijetu oko sebe, dočekao je otvaranje zgrade Narodnog hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu u Banskoj Hrvatskoj, gdje je bio pod snažnim utjecajem politike bana i Sabora. Zakonodavstvo i uprava bili su pod utjecajem Beča i Budimpešte, a politika je balansirala između lokalnih interesa i carskih naredbi.

Obrazovani stanovnici bili su itekako u manjini, jer su većinu stanovništva činili seljaci i zemljoradnici, često ovisni o vlasnicima zem­lje. U gradovima je tek počela stasati srednja klasa trgovaca, učitelja i obrtnika, no nacionalna elita već je bila izgrađena. Industrija je još bila u povojima, pa se radnička klasa formirala u malobrojnim industrijskim središtima i nije imala mnogo utjecaja. Zemljom je dominirala poljoprivreda, a industrijski radnici su obično radili u mlinovima, tekstilnim tvornicama i brodogradilištima.

Car Franjo Josip I. zgradu HNK otvorio je 14. listopada 1895.

Svi su oni doživjeli breme mađarske uprave, pa je naš prijatelj iz 1895. zasigurno bio upoznat sa spaljivanjem mađarske zastave 16. lis­topada u Zagrebu, činom protesta hrvatskih studenata i građana protiv mađarizacije i centralizacije vlasti unutar Austro-Ugarske. Događaj je označio jačanje hrvatskog nacionalnog identiteta i otpora gubitku autonomije. Također je izazvao političku buru i povećao nacionalnu svijest, a jačala je borba protiv mađarske hegemonije, kao i protiv njihovih moćnih prijatelja, Narodne stranke. Njima se u političkoj areni suprotstavljaju pravaši poput Ante Starčevića i Josipa Franka, no ne i žene, jer one jedva da su imale politički glas.

Građani su bili oduševljeni otvaranjem Zemaljske pučke škole u Zagrebu te nove zgrade srednjih škola (današnji Muzej Mimara), što je bio važan korak u širenju obrazovanja, ali i u jačanju hrvatskog kulturnog identiteta. Ovi obrazovni koraci odjek su imali i u kulturnom razvoju, pa se tako otvaraju književna i pjevačka društva. Sve se to moglo lijepo pratiti jer su gradovi poput Zagreba dobili prvu električnu rasvjetu (javnu električnu rasvjetu Zagrepčani će unatoč Teslinu lobiranju ipak pričekati do 1907), a putem poštanskih i telegrafskih mreža moglo se razgovarati s ostatkom Europe. Hrvatska se sve više povezivala željeznicom, a gospodarski interes razvio je slavonske gradove, kao i Rijeku u kojoj je rasla brodogradnja.

Čitatelji Obzora ili Vienca zasigurno su bili zbunjeni revolucionarnim otkrićima poput X-zraka Wilhelma Conrada Röntgena, ili pionirskim koracima Guglielma Marconija koji je počeo razvijati bežični telegraf, što su za prosječnog građanina još uvijek bile stvari istovjetne mađioničarskim trikovima. Gottlieb Daimler i Karl Benz usavršavaju motorna vozila. U Zagrebu ih gotovo i nema, ali samo unutar jednog desetljeća, iako malobrojni, automobili će postati dostupniji. Urbani se život, osim postupne elektrifikacije i konjskih tramvaja, mogao zabilježiti i filmskom kamerom. U samo desetak godina stvari će se znatno promijeniti, a svijet će krenuti u bremenito 20. stoljeće.