Hrvati i danas iseljavaju iz istih razloga kao prije sto godina

U sklopu redovitih mjesečnih tribina Odjela za međunarodnu suradnju i iseljeništvo Matice hrvatske prvo predavanje nakon ljetne stanke bilo je posvećeno usporedbi tzv. EU-vala iseljavanja i nekadašnjih odlazaka na „privremeni rad“. Pred prepunom Malom dvoranom Matice hrvatske 20. listopada Tado Jurić održao je predavanje Hrvatska migracija u Njemačku kroz generacije od gastarbajtera do „gastarbajtera milenijalaca“.

Na predavanju se ponovno pokrenulo i pitanje osnivanja muzeja iseljeništva kao i dodatnih istraživanja / Snimio Tamara Bodor

U šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća jugoslavenska radna migracija prema Njemačkoj i drugim zemljama Zapada najviše je pogađala hrvatski narod, i u Hrvatskoj i u BiH. Ipak, u sličnom vremenskom razmaku od 2013. do 2021. iz Hrvatske se iselilo više ljudi nego u razdoblju intenzivnog gastarbajterskog iseljavanja. Situacija je još složenija kada se uzme u obzir da će recentni val iseljavanja imati dalekosežnije posljedice na hrvatsko društvo. Jer, u vrijeme gastarbajtera iseljavali su se pojedinci, a obitelji su ih čekale kod kuće, pa su ti odlasci, koliko god neplanirano dugotrajni ispali, ipak na koncu bili privremeni. Danas odlaze čitave obitelji, a „gastarbajteri milenijalci“ postaju samo milenijalci koji su se iselili i više se nisu vratili.

Uspoređujući medijski narativ iz onoga vremena s današnjim, Jurić je ustanovio kako se on nimalo nije promijenio. Glavni motiv iseljavanja i onda i danas, prema vodećim hrvatskim dnevnim novinama, bio je neki oblik društvene nepravde. Tada se to odnosilo na neravnopravnost između naroda u Jugoslaviji zbog čega je dio društva bio zakinut za osnovna materijalna prava. Danas se društvena nepravda očituje u raznim oblicima korupcije s kojom se svaki pojedinac barem jednom susreo. Osim što je Hrvatska i dalje zemlja iseljavanja, odnedavno je postala i zemlja intenzivnog useljavanja strane radne snage. U tom smislu, Njemačka nam kao zemlja s višedesetljetnim iskustvom pokušaja integracije stranih državljana može poslužiti kao primjer. Spoznaja da smo „htjeli radnike, a došli su nam ljudi“ bila je otrežnjujuća za njemačko društvo, a za nadati se da će tako biti i za hrvatsko. U tome nam može pomoći vlastita iseljenička prošlost koju treba početi znanstveno vrednovati.

Naime, Hrvatska se, kao ni ostale zemlje bivše Jugoslavije, nije u znanstveno-istraživačkom smislu dovoljno posvetila takozvanom gastarbajterskom razdoblju. Istraživanja prethodnih migracijskih razdoblja, ako ih je i bilo dovoljno, očito nisu doprinijela boljim javnim politikama jer se Hrvati i danas iseljavaju iz manje-više istih razloga kao prije 60 pa i 100 godina. Dovoljno je pogledati pisanja Pučkog lista s kraja 19. stoljeća i usporediti ondašnje razloge masovnih odlazaka Hrvata s razlozima iseljavanja milenijalaca. Čini se da nam nedostaje kolektivne memorije kako bismo iz prošlosti nešto naučili. Tome se može doskočiti na razne načine, a jedan od njih je muzej iseljeništva. Svaki muzej uz izložbenu i istraživačku namjenu ima i onu edukativnu. Stoga bi takav muzej bio ne samo mjesto sabiranja goleme materijalne i duhovne baštine hrvatske dijaspore, nego i prostor cjeloživotnoga učenja o važnom dijelu globalne i nacionalne prošlosti, da bismo je cijenili i njome se dičili, ali i da je više ne bismo ponavljali.