Dokaz vitalnosti domaće kinematografije

Na temelju lanjskog i ovogodišnjeg izdanja Dana hrvatskog filma, najstarijeg filmskog festivala utemeljenog u samostalnoj Hrvatskoj, može se zaključiti da je njihovo preseljenje iz Zagreba u Karlovac blagotvorno djelovalo na kakvoću manifestacije. Više u organizacijskom smislu nego u pogledu generalne kakvoće, jer domaći film u svim rodovima i segmentima posljednjih godina zadržava vrlo solidnu kvalitativnu razinu, s perjanicama u ponajprije dokumentarnom, ali i igranom, animiranom i eksperimentalnom filmu (za razliku od igranog, u ostalim rodovima dominantno u kratkom metru), te su i ovogodišnji Dani bili potvrda tome. Ono što je festival dobio u segmentu organizacije odnosi se na vraćanje svrhe i razloga njegova postojanja.

Naime, Dani su se već dugo godina, zapravo čitavo desetljeće i pol otkad ih se premještanjem u Kino Europa pokušalo učiniti „vidljivijima“ i atraktivnijima, borili s postupnim nestajanjem razloga vlastita postojanja. Iako su neke okolnosti bile i objektivne (ničim objašnjeno odustajanje dijela suutemeljitelja i formalnih suorganizatora, uvrštavanje igranih filmova kratkog metra na Pulski filmski festival, njihovo prikazivanje na nizu festivala od Motovuna preko Festivala mediteranskog filma Split do Tabor Film Festivala, afirmacija također kratkometražne igrane selekcije u programu Kockice Zagreb Film Festivala, porast broja specijaliziranih festivala kakvi su ZagrebDox, 25FPS i DOKUart), dio zasluga za organizacijska lutanja snosio je i sam festival. Istodobno bivajući i smotrom jednogodišnje tuzemne filmske produkcije i festivalom koji izdvaja i vrednuje najuspjelija ostvarenja, Dani su predugo lovili vlastiti rep, te se na koncu uspjehom smatrala već i sama činjenica njihova opstanka još jednu godinu, a dogodine kako Bog da.

Pobjednici 34. Dana hrvatskog filma

Bogat i raznovrstan program

Kad je dužnost umjetničkog ravnatelja festivala preuzeo agilni Silvestar Mileta, uz aktivnije uključivanje Hrvatskog društva filmskih kritičara u organizaciju te uz spomenutu selidbu manifestacije u Karlovac, u nedavno obnovljeno Kino Edison koje funkcionira kao savršena festivalska pozornica, Dani su ponovno dobili boju, okus i miris. Programskih segmenata i popratnih sadržaja kao da nikad nije bilo više, od predstavljanja nove filmološke knjige Što je sve film? profesora Hrvoja Turkovića, preko organiziranja atraktivnih ciklusa kakav je ovogodišnji Hane Jušić, autorice drame Bog neće pomoći koja je ljetos na festivalu u Locarnu ovjenčana dvjema glumačkim nagradama, do organiziranja filmskog pub-kviza koji je u predvorje Kina Edison privukao priličan broj sudionika. Zbog svega toga Dani su opet postali festival „s glavom i repom“, sa smislom i razlogom. Prepoznala je to i publika željna kvalitetnog domaćeg filma, te su projekcije svih programskih „slotova“ kojima je prisustvovao potpisani kritičar bile vrlo solidno popunjene. Zanimljivi su bili i razgovori s autori(ca)ma filmova vođeni nakon projekcija, uz pomalo stidljive ali svakako zanimljive komentare gledatelja i njihova pitanja. Reklo bi se da je tijekom četiri dana trajanja festivala Karlovac u dobroj mjeri uistinu živio u znaku Dana, što je također pozitivna činjenica koja će potvrdu, nadajmo se, dobiti u sljedećim izdanjima manifestacije.

Dominacija dugometražnih dokumentaraca

S druge strane, prigovor koji se od nekoliko upućenih osoba mogao čuti pred kraj festivala jest da Dani ove godine nisu poštovali svoju temeljnu funkciju. Utemeljeni su s ciljem vrednovanja produkcije kratkog i srednjeg metra svih vrsta i rodova, da bi ovaj put najvažnije nagrade redom pripale dugometražnim ostvarenjima. Odgovor koji se jednostavno može ponuditi jest da je trenutačno stanje u domaćem filmu naprosto takvo, da su se kakvoćom izdvojila tri dugometražna doksa i da ni ovaj festival nije mogao, pa ni smio na to ostati imun. Riječ je o filmovima Mirotvorac Ivana Ramljaka, kojemu je dodijeljen Grand Prix 34. Dana, Fiume o Morte! Igora Bezinovića, ovogodišnjem hrvatskom kandidatu za nagradu Oscar, kojem je Veliki žiri dodijelio strukovnu nagradu za najbolju režiju, te Paviljon 6 Gorana Devića, koji je osvojio nagradu za oblikovanje zvuka te nagradu Zlatna uljanica Glasa Koncila.

O sva tri filma u Vijencu se već pisalo, pa sad istaknimo tek da je nagrada Mirotvorcu dodijeljena zbog „autorske upornosti, izbjegavanja političke jednostranosti i pametne organizacije činjenica, dokaznih materijala i svjedočanstava“, što ovaj film čini „zaista važnim filmskim i političkim ostvarenjem“. Fiume o Morte! nagrađen je zbog toga što „predstavlja raskošno i neočekivano režiran film“ te gledateljsko iskustvo koje se „nekoliko puta gleda s užitkom i svježinom“, a Paviljon 6 jer je posrijedi „višestruko pozitivan paradoks koji odsijeva prirodnom toplinom i dramskom razigranošću“, odnosno zacijelo „najzreliji umjetnički osvrt na novo normalno“.

Promišljeni pristupi

Svakako vrijedi izdvojiti nekoliko ostvarenja koja su se istaknula ambicioznošću, promišljenošću te uglavnom zrelošću pristupa, a koja su također osvojila nagrade. Ponajprije doks Lekcije mog tate Dalije Dozet, pobjednički film Regionalne konkurencije ovogodišnjeg ZagrebDoxa koji se na Danima zakitio nagradom za najbolju montažu Sare Gregorić. Posrijedi je debitantsko dugometražno djelo autorice koja je kreirala naglašeno emotivnu, neposrednu i intimističku storiju o svom ocu, „čovjeku s filmskom kamerom“ koji se doslovce ni u jednom trenutku nije odvajao od nje, te je bilježio sve oko sebe: obiteljsku intimu i druženja, odrastanje djece, zajednička putovanja, ali i svakodnevicu na osječkim ulicama. Ponekad i dosađujući onima oko sebe, Danijel Dozet, nekadašnji snimatelj HTV-a čije se snimke mogu vidjeti na početku Mirotvorca, kćeri je ostavio iznimno obiman found footage materijal, u kojem se ona sjajno snašla. Cjelina je oblikovana dinamično te dramaturški i narativno pregledno, a osim portreta autoričina oca nudi i portret jednoga grada i vremena u kojem je živio.

Intrigantne teme i realizacije

Posebne osvrte zavređuju animirani film Psihonauti redatelja Nike Radasa i također dugometražni dokumentarac Najbolji profesor filma na svijetu autorice Vide Žagar. Dok je prvo ostvarenje rezultat kolektivne terapije umjetnošću koju već 20-ak godina u Klinici za psihijatriju Vrapče vodi diplomirani kipar Radas, prema viđenom postižući odlične rezultate sa skupinom pacijenata koji na radionicama pišu scenarije, dizajniraju scenografije i naposljetku snimaju animirane i dokumentarne filmove (prije šest godina realizirali su izvrstan crtić Neobična kupka gospodina Otmara), drugi je iskren, neugodan i također emotivan diplomski film autorice koja se suočila s teškim problemom za sebe i svoje koleg(ic)e. Sve njih, studente filma na VERN-u, za sedmu umjetnost zaludio je profesor Krešimir Mikić, diplomirani snimatelj koji je znao kako na mlade osobe prenijeti strast i ljubav prema filmu. Nažalost, to je samo dio priče o njemu, jer se pokazalo da je samoproglašeni „najbolji profesor filma na svijetu“ koji je tvrdio da je član Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, jedini Hrvat koji sudjeluje u glasanju za nagradu Oscar te blizak prijatelj Clinta Eastwooda, Stevena Spielberga i Martina Scorseseja zapravo obični lažljivac i varalica. Opet, taština bi također bila manji problem da Mikićeve prijevare nisu postale mnogo zloćudnije, uključujući i lažno obolijevanje od leukemije i prikupljanje novca za navodno eksperimentalno liječenje u SAD-u. Žrtve su bili njegovi studenti i studentice, autorica također, no ona je kao svojevrsnu autoterapiju odlučila snimiti doks te zabilježiti sve detalje do kojih je sa suradnicima došla temeljitim istraživačkim radom. Film pati od nekih početničkih nezgrapnosti, ali je u cjelini vrlo dobar i itekako intrigantan.