Čudesan život kamena Tadije Barbarića

Kamen, taj tihi svjedok ljudske povijesti, od minulih vremena do danas u kolektivnoj percepciji egzistira kao simbol postojanosti, čvrstoće i monumentalnosti. I premda istim nazivljem definiramo naizgled jednostavnu tvar, u stvarnosti ona obuhvaća čitavu plejadu vrsta i nijansi, svaku s vlastitom strukturom i karakteristikama. Istinski ovladati kamenom, a pritom sačuvati njegovu suštinu, polazi za rukom samo majstorima osobitih vještina; onima u kojima se tehnička izvrsnost i tankoćutnost umjetničkog senzibiliteta stapaju u jedinstven izraz. Upravo takav je Tadija Barbarić, majstor obrade kamena s čijim se djelima svakodnevno susrećemo koračajući zagrebačkim ulicama, a da toga nismo ni svjesni, poput postamenata kipova bana Josipa Jelačića i kralja Tomislava, Glasa hrvatske žrtve – Zida boli na Mirogoju, pješačke zone Petrinjske, Jurišićeve i Draškovićeve ulice, medvedgradske utvrde, interijera hotela Esplanade i mnogih drugih.

Objavljivanje dugoiščekivane monografije Čudesan život kamena kojom je prezentirano njegovo višedesetljetno djelovanje, a koju potpisuje Boris Beck, bila je idealna prilika da Tadiju posjetimo u njegovu životnom i radnom prostoru smještenom u neposrednoj blizini mirogojskih arkada te se pobliže upoznamo s idejnim polazištem i misijom koja je oblikovala opus ovog nesvakidašnjeg čovjeka i autora.

Postament kipu bana Jelačića

Piramidalni oblik u NSK tipičan za postmodernizam

Interijer s kamenom intarzijom na zidu od oniksa

Notni zapis na grobu Vjekoslava Šuteja

Kamen je beskonačan

Sjedeći u impresivnom uredu – među zidovima obloženima kamenim fragmentima i uzorcima prošaranih tekstura nalik geološkom atlasu – vodimo razgovor o spomenutoj monografiji koja je nastajala šest godina. Za čovjeka koji je navikao stvarati u samozatajnoj tišini i koji preferira da djela govore sama za sebe to je bio neuobičajen pothvat. Do njega vjerojatno ne bi ni došlo da nije bilo uporne inicijative i svojevrsnog pritiska Tadijinih prijatelja i suradnika svjesnih neizmjernog obima i vrijednosti njegova stvaralaštva. „Kamen je beskonačan“, govori nam. Već iz te jednostavne, ali indikativne konstatacije naslućujemo duboko emocionalan, gotovo mističan odnos koji gaji prema predmetu svoje životne vokacije. Temeljeći svoja ostvarenja na tehničkoj preciznosti i istančanom umjetničkom osjećaju za formu i likovnost, Tadija Barbarić utjelovljuje pojam majstora zanatlije u najuzvišenijem smislu te riječi. Promatrajući koloristički i proporcionalno odmjerene mramornih intarzije na jednom od zidova njegova ureda, Tadijina mi duhovna i filozofska promišljanja o kamenu u sjećanje prizivaju tradicije starih majstora i njihovih srednjovjekovnih nasljednika, čuvenih Cosmatija, koji su posredstvom tehnike opus sectile u kamenu iščitavali poredak svemira.

Majstor kamena Tadija Barbarić

Zamjena kamena na sjevernoj fasadi Zagrepčanke

Kameni interijer hotela Esplanade

Od rane mladosti privučena neograničenim mogućnostima oblikovanja kamena, do enciklopedijskog poznavanja naravi i karakteristika svake od poznatih vrsta dovela ga je neumorna posvećenost njihovu izučavanju i promatranju na sajmovima te mjestima njihova prirodnog staništa diljem svijeta, ali i iščitavanje sve dostupne postojeće literature. Ne čudi stoga da je njegovo ime na neki način postalo mjerna jedinica struke, i to ne samo u okviru naše zemlje, nego i u međunarodnom kontekstu o čemu svjedoče i brojna inozemna ostvarenja. „Ruka je ključ“, naglašava. Tehnika vađenja napredovala je do te mjere da strojevi režu brda, ali ideje  ne donosi stroj nego čovjek.

 Tijekom svog profesionalnog puta nikada se nije pretjerano zamarao izvanjskim potvrdama o estetskoj i vrijednosti svojih djela, jer je sam sebi najstroži kritičar – za ono što je stvorio sa sigurnošću zna da je kvalitetno. Svaki pojedini uradak, bilo da je riječ o naručenom ili autorskom radu, plod je predane i sveobuhvatne razrade prilikom koje mu je najvažnije na raspolaganju imati potpunu slobodu pri konstruiranju izvedbenog rješenja. Nerijetko je surađivao s renomiranim arhitektima, kiparima i slikarima, a njegov fascinantan portfolio ispunjen je radovima različitih vrsta i namjena: od nadgrobnih spomenika (Grobnica narodnih heroja, Bruno Bušić, Vjekoslav Šutej, Vlado Gotovac, Edo Murtić), sakralnih građevina (sjedište Hrvatske biskupske konferencije, Katolička gimnazija u Požegi, Majka Božja lurdska u Zagrebu) i javnih prostora (spomenik banu Jelačiću i kralju Tomislavu, pješačka zona u Zagrebu), do monumentalnih objekata (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Predsjednički dvori, Muzej Mimara, Kavana Lenuci), hotela (Esplanade, Central, Sheraton) te vila, privatnih kuća i stanova. Premda je jedno od njegovih najpoznatijih ostvarenja vezano uz izradu već spomenutog postamenta spomenika banu Josipu Jelačiću, Tadija naglašava kako niti jedan rad u njegovu opusu nema prvenstvo pred drugim te da su svi jednako vrijedni, a na tom je stajalištu inzistirao i u pripovjednom tonu monografije.

I obnova Medvedgrada Tadijino je djelo

Tadija Barbarić ispred svoje radionice na Mirogoju

Kamena obloga trgovačkog centra u središtu Düsseldorfa

Nadgrobni spomenik Edi Murtiću na Mirogoju

Oltar i ambon od crvenog mramora u crkvi u Staroj Gradišci

Zid boli – memorijal hrvatskim herojima

Izd. REZ d.o.o. i Biakova d.o.o., Zagreb, 2025.

Hotel Alhambra u Malom Lošinju

Tko se od prirode udaljava,
ide krivim putom

Jedna od temeljnih težnji oduvijek mu je bila kreirati nešto novo i neuobičajeno, što mu je gotovo bez iznimke polazilo za rukom. Njegova su rješenja originalna, često konstruktivno inovativna. Jedno takvo rješenje Tadija je ostvario prilikom restauracije nekadašnjeg restorana Monet u blizini maksimirskog parka kada je, u kamenu carrara statuario – istom onome kojim se koristio i Michelangelo – napravio prorez kroz koji je prolazila svjetlost. „Bila je to u potpunosti moja inovacija, napravljena nikada dotad“, prisjeća se.

Na pitanje što smatra razlogom nemaštovitosti i estetske osiromašenosti današnje arhitekture kazao je kako su, kao i u dosadašnjim vremenima, umjetnost i arhitektura odraz društva i stanja kolektivnog duha, a danas novac diktira sve. Pritom izostaju nadahnuta vizija utemeljena u duhovnosti i kolektivni građanski ukus. Kultura nam se sada objavljuje samo kao forma; ogromnu količinu informacija i sadržaja kojima smo izloženi nemoguće je konzumirati te je samo pitanje trenutka kada će se ovaj neodrživ i nezdrav sustav raspasti. Naglašava i da mu motivacija i cilj nikada nisu bili stjecanje imovine, nego ostvarenje unutarnjeg poslanja i potencijala. „Ako izgubimo duhovne ljudske vrijednosti, izgubit ćemo sve. Civilizacija nikad nije bila ranjivija i ugroženija u povijesti nego što je sad. Ono što je pozitivno, uvijek imamo mogućnost odabrati drugačije i iz svakog trenutka izvući ono najplemenitije. Prirodu ne možeš prevariti i tko se od nje udaljava, ide krivim putom.“

Zrcaleći arhetipsku koncepciju čovjeka koji posredstvom oblikovanja forme izražava ono unutarnje, stvaralačka i životna filozofija Tadije Barbarića ukazuje da samo ono što je rađeno s ljubavlju i vjerom može nadživjeti svog autora i uskogrudnost određenog doba. Monografija Čudesan život kamena stoga nije samo knjiga o opusu jedne individue – ona ispravlja nepravdu anonimnosti podsjećajući nas da iza svake materije stoji počelo, a to je ideja.