Cezaru ono što je Cezarovo

Nova dramska sezona u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci započela je – izuzevši nedavno predstavljen i jedva nekolicinu puta izveden Ti porto via con me – dvjema izuzetno upečatljivim produkcijama. Hrvatska drama odabrala je za prvu ovosezonsku premijeru Tri sestre, ja, svojevrsnu adaptaciju poznatog Čehovljeva komada, dok je talijanski dramski ansambl postavio na scenu prvi roman nagrađivanoga Alessandra Baricca, pod naslovom Castelli di rabbia / Kule od bijesa, u koprodukciji s ERT – Emilia Romagna Teatro Fondazione.

Prizor iz predstave Tri sestre, ja / Snimio Aleš Suk

Riječ je ujedno, u potonjem slučaju, i o prvoj kazališnoj inscenaciji istoimenog Bariccova romana, čiju režiju i dramaturšku adaptaciju potpisuje Valter Malosti. Priče stanovnika mističnog Quinnipaka ovdje su predstavljene kroz prizmu Jun Rail (Beatrice Vecchione), a naracija – dominantnija u odnosu na dijaloške trenutke – prepleće se s interpretacijom likova. Dok narativni aspekt prenosi na scenu lingvističnu razrađenost, simboličnost prostora prikazana je kroz scenske slike koje izviru iz tame (oblikovanje svjetla potpisuje Umberto Camponeschi) u različitim dijelovima pozornice (scenografkinja je Ljerka Hribar, a kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović) te se izmjenjuju kao i epizode u Bariccovu djelu. Ipak, premda je fragmentarnost izvornika uvjerljivo vizualno prikazana, a jezično bogatstvo vjerno preneseno kroz kompleksnu dramaturšku adaptaciju, Castelli di rabbia daleko je od uspješno oblikovanog scenskog ostvarenja. Predstava je, uz rijetke iznimke, sačinjena od dugih, razvodnjenih monologa-naracija – koji od glumaca iziskuju određenu spretnost i gotovo brechtovski pristup – obavijenih u tami pozornice te velikim dijelom praćenim jednoličnom glazbenom podlogom (autor glazbe je Bruno De Franceschi, dizajn zvuka potpisuje Gup Alcaro, a glazbeni suradnik je Andrea Cauduro). Ono što iz toga proizlazi jest usporena litanija samodostatnih razmišljanja koja tu i tamo poprima oblik scenske radnje. Iz glumačkog ansambla ističu se Leonora Surian Popov i Serena Ferraiuolo, dok Vecchionina interpretacija, od silne afektacije, djeluje usiljeno i neuvjerljivo. Ostale uloge „školski“ (no ne i pretjerano pamtljivo) tumače Dario Battaglia, Federico Palumeri, Mirko Soldano, Andrea De Luca, Giuseppe Nicodemo, Andrea Tich, Jacopo Squizzato, Noemi Grasso, Aurora Cimino i Emily Popov Surian.

Potpuno drugačije usmjerenje pri dramaturškoj adaptaciji imala je Hrvatska drama. Tri sestre, ja autorski projekt pod vodstvom Borisa Liješevića, čiji tekst potpisuju i članovi glumačkog ansambla (dramaturg je Dimitrije Kokanov), polazi od zanimljive raščlambe Čehovljeve drame. Linearna radnja izvornika isprekida se i istovremeno širi kroz trenutke u kojima glumci, izlazeći iz likova, traže motivaciju glumačkoj interpretaciji te je pronalaze u vlastitim proživljenim iskustvima. Dvostruka uzvojnica sačinjena od autobiografskih segmenata i Čehovljeve karakterizacije likova, čak unatoč scenografiji (Igor Vasiljev, asistent Ivan Botički) i kostimima (Marina Sremac) koji u svakom trenutku ukazuju na kritički pristup djelu, ipak dopušta gledateljima (i) poistovjećivanje s junacima drame.

U tom smislu, Liješević je drugačijim, okolnim putem ipak dosegao cilj s kojim je i sam Čehov oblikovao Tri sestre. Sjajan glumački ansambl, iz kojeg je teško nekoga izdvojiti, čine Mario Jovev, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić, Ana Marija Brđanović, Nika Grbelja, Denis Brižić, Deni Sanković, Jasmin Mekić, Petar Baljak, Damir Orlić, Olivera Baljak i Sabina Salamon. Tri sestre, ja nije tipična suvremena adaptacija čuvene drame, s fokusom na njezino preklapanje s različitim kontekstima današnjice, već nas vodi dublje u srce ruskog izvornika. Predstavu upotpunjuju originalna glazba Damira Urbana (Luka Toman na akustičnoj gitari) i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića.

Bez obzira na spornu potrebu za takvom vrstom autobiografskih doprinosa, Liješevićev rad na tekstu i režija koja je uslijedila nedvojbeno su učinili Tri sestre, ja potpunom i uravnoteženom predstavom, dok je u Malostijevu slučaju uloga režije ustupila mjesto dramaturškom oblikovanju i, samim time, uskratila predstavi mogućnost da istinski oživi Bariccov roman. Kazališni i književni jezik u mnogočemu se razlikuju te iziskuju drugačije oblike komunikacije. Uistinu, Čehov nije zamišljao svoj komad kao štivo, a vjerojatno ni Baricco nije pisao svoj prvi roman razmišljajući o njegovoj scenskoj adaptaciji. Potvrdu toga, koju nitko nije tražio, riječka je publika ipak dobila.