Briljantni glumački duet spasio sadržaj

Aliteracija slova „m“ u naslovu prve ovosezonske premijere Zagrebačkog kazališta mladih po istoimenome romanu norveškog autora Johana Harstada, Max, Mischa i ofenziva Tet (izvornik je prvi put objavljen 2015, a hrvatski prijevod Anje Majnarić 2023), možda bi se isprva mogla činiti kao nategnuta referenca na plejadu likova proizašlih iz pera Samuela Becketta (Murphy, Molloy, Malone…), kada se u samom romanu ne bi spominjali teatar apsurda, Beckett, Ionesco te njegov dramski komad Nosorog. Pridružimo li dvama naslovnim likovima i trećeg protagonista (da ne kažemo kotač), Mordecaija, Maxova najboljeg prijatelja, zloslutni položaj slova „m“ u engleskoj i norveškoj abecedi na trinaestom mjestu bdije kao „loša karma“ nad sudbinom ove trijade. To je barem bio prvi dojam kritičarke koja o književnom predlošku nema znanja iz prve ruke, osim da je u pitanju svojevrsni bildungsroman koji svojim opsegom obuhvaća mnogo tema, likova i vremenski raspon događaja od nekoliko desetljeća što objašnjava trajanje predstave od tri i pol sata s pauzom. Ipak, čini mi se kao da sam u ovoj dramatizaciji romana i dramaturgiji Vida Hribara te režiji Ivice Buljana dobila gotovo cjelovitu audioverziju romana s vizualnim dodatkom inscenacije odnosa među istaknutim likovima romana.

Predstava djeluje kao cjelovita audioverzija romana s vizualnim dodatkom inscenacije odnosa među likovima / Snimio Marko Ercegović

Predstava započinje intervjuom Novinarke (Milica Manojlović) i Maxa Hansena (Ugo Korani) koji nevoljko govori o svojoj novoj predstavi koja nastaje prema motivima filma Apokalipsa danas (1979), a na pitanje zašto baš taj film redatelj odgovara kako je apokalipsa jedna od mogućih skica za budućnost. Taj će ga film pratiti od njegova djetinjstva do srednjih tridesetih kada postavlja novu predstavu, kroz igru rata s prijateljima u rodnom kraju i dječačkoj dilemi koja je strana u ratu ispravna, američka ili vijetnamska, do susreta s najboljim prijateljem Mordecaijem nakon preseljenja u Ameriku. Kasnije kroz komad, osim u zadnjoj sceni, ne saznajemo gotovo ništa o Maxu kao kazališnom redatelju ili o njegovu radu uopće. Njega zapravo najviše upoznajemo kroz odnose s roditeljima, brižnom majkom Beate (Lucija Šerbedžija) i odsutnim ocem pilotom Svenom (Frano Mašković), najboljim prijateljem Mordecaijem (Ivan Jurković) i ljubavlju njegova života Mischom Grey (Hrvojka Begović). Budući da se Mischa spominje u naslovu s glavnim junakom čije odrastanje pratimo, iznenadilo me koliko je dugo trebalo da dođemo do te točke Maxova života, kada kao šesnaestogodišnjak upoznaje sedam godina stariju djevojku u koju se zaljubljuje na prvi pogled i s kojom će biti u vezi gotovo cijeli život. Mnogo je vremena i materijala posvećeno ekspoziciji Maxa, njegove obitelji i krize zbog neželjene selidbe. Pri tome, rekla bih kako njihova ljubav ne dolazi do izražaja onoliko koliko bi možda trebala, sudeći po naslovu i nekim replikama u kojima ljubavnici govore jedno o drugome. Čak i kada dođe do ozbiljnih trzavica u njihovu odnosu, to također djeluje nedorečeno kroz pasivno-agresivnu komunikaciju na sceni između njih dvoje, sukob koji se tek tako ustanovi i preko kojeg se, eto, tek tako prijeđe jer – muškarci i žene, valjda.

U predstavi je mnogo potentniji odnos između Maxa i Mordecaija, intimno i iskreno muško prijateljstvo kakvo se ne vidi često u književnosti, pogotovo ako se uzme u obzir da je Mordecai do Maxova susreta s Mischom bio homoseksualac „u ormaru“ čija se inicijalna simpatija razvila u punokrvne prijateljske osjećaje prema Maxu. Jači dojam ovoga odnosa proizlazi iz fantastične glumačke igre dvojice glumaca, napose Jurkovića koji za vrijeme cijelog trajanja predstave ne gubi fokus ni energiju. Isto se dakako može reći i za Koranija koji se odlično snalazi u ulogama buntovnih prenapetih sinova, a da se pritom histerično ne razbacuje emocijama.

Upravo ta mjera koju ova dva glumca postižu nedostaje cjelokupnom dojmu preostalih elemenata predstave. Mnogo je svega, od gusto nabijene scenografije (Aleksandar Denić) koja previše proždire glumce na sceni i oduzima pažnju, korištenja videomaterijala u pozadini koji pak ne dolazi pretjerano do izražaja pa ni estetski, do pomalo nepotrebnog korištenja mobilne kamere za lovljenje krupnih kadrova glumaca potkraj prvog dijela. Poslužit ću se referencom na Svijetlu komoru Rolanda Barthesa iz predstave – od pustog nagomilanog studijuma scene, punctum predstave jedva da je mogao doći do izražaja.